Nasilje nad beskućnicima

3. Maj 2021.
Nedavni fizički napad na beskućnika Febu navodi nas da ispitamo sve oblike nasilja s kojima se suočavaju beskućnici.
beskucnici_fernand_pelez_wikipedia.jpg
Ilustracija: Fernand Pelez (Illustrirter Katalog der internationalen Kunstausstellung im Königl, München 1883 / Wikipedia)

Piše: Fran Radonić Mayr

Osim izravnog fizičkog nasilja na ulici, beskućnici su često u djetinjstvu izloženi obiteljskom nasilju koje je uzrok njihove teške socijalne pozicije. Sistemsko nasilje je treći oblik, gdje institucije ne poduzimaju potrebne mjere da ih izvuku od stanja koje ih je snašlo i perpetuiraju njihovo siromaštvo.

Ulično nasilje

Slučaj napada na beskućnika Febu nije iznimka u svijetu. Istraživanje iz SAD-a navodi da je 2016. godine bilo 83 napada na beskućnike i da je 37 žrtava izgubilo život. Istraživanje iz Velike Britanije pokazuje da je svaki treći beskućnik na ulici bio namjerno udaren, 34 posto je pogođeno nekim predmetom, a na 9 posto je urinirano. Studija također pruža izvještaje iz prve ruke koji pokazuju kako takva iskustva ozbiljno utječu na mentalno stanje i osjećaje izolacije ljudi, navodeći ih na preispitivanje vlastite vrijednosti i dodatno otežavajući odlazak s ulice.

Na upit o učestalosti uličnog nasilja nad beskućnicima u Hrvatskoj, odgovara Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike:

“Koliko znam nema puno tih pojava. Ovo je bio organizirani i snimljeni huliganizam. Građani obično to ne rade. Tu i tamo neke pijane skupine, ali to je rijetkost. Barem u Zagrebu su građani dosta senzibilizirani za pitanje beskućnika. Doduše, mnogi doživljavaju beskućnike kao one koji prose na ulicama, ali oni uglavnom ne prose. Ono su profesionalci. Ne znam jesam li u svim ovim godinama sreo jednoga koji prosi.”

Važno je istaknuti kako u Hrvatskoj svaka četvrta osoba smatra da su beskućnici sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze i da posao nemaju jer ne žele raditi.

Obiteljsko nasilje

Istraživanje provedeno na 800 beskućnica iz Floride pokazalo je da je trećina beskućnica pobjeglo od kuće zbog nasilja, a većina ga proživjela. Iskustvo iz djetinjstva je povezano s negativnim rezultatima kao što su depresija, niska razina samopouzdanja te korištenje alkohola i droge.

“Obiteljsko nasilje često je razlog izdvajanja djece iz obitelji. Djeca zatim završavaju u dječjim domovima i udomiteljskim obiteljima, a značajan broj beskućnika odrastao je upravo u takvim okolnostima. Druga česta skupina su mladi koji su pobjegli od kuće nakon što su postali punoljetni. Osim u beskućništvu, te mlade osobe uglavnom završavaju u alkoholu i drogi, a djevojke u prostituciji”, navodi Mlinar.

Ovo su stvarni slučajevi beskućnice i beskućnika iz Hrvatske koji opisuju svoju situaciju:

Tomi, 30 godina

“Moj život je primjer onoga što alkohol učini u obitelji jer su moji roditelji, pogotovo otac, bili svakodnevno pijani. Svađe, tučnjava i maltretiranje bili su moja svakodnevnica. Imao sam tolike traume da sam noću vršio nuždu u krevetu još dok sam išao u prvi razred, a otac, ne da bi me pretukao, nego bi me izbacio golog na ulicu da me gledaju vršnjaci. To je samo jedan od primjera koji su me doveli do toga da sam već u trećem razredu pokušao samoubojstvo vješanjem, ali sam preživio pukom srećom, jer se konopac prekinuo. To je sve dovelo do mog asocijalnog ponašanja, a već do 16-te godine sam imao podeblji dosje. Krao sam, dio novca sam davao roditeljima kako bi imali za piće pa je to postala moja svakodnevnica. Sa 16 godina završio sam u Odgojnom domu, a zatim u zatvoru za maloljetnike gdje sam prošao i gledao torture svojih vršnjaka.”

Ema, 26 godina

“Moja majka je bila u teškom psihičkom stanju. Bacala je stvari po kući i vikala. Sve sam izdržala dok nije uzela nož i počela njim mahati ispred mene. U tom trenutku sam vidjela da neće na dobro. Pokušala me u dva navrata ubosti, al nije uspjela. Izmakla sam se. Tad sam zvala policiju i prvu pomoć. Trauma je još uvijek u meni. Znam da sam tužna, uplakana, puna gorčine i tuge i znam da noćima ne spavam i kad zaspem dođu mi užasni snovi. Više sam nekako sita svega, jer stalno vrtim film unazad, bojim se, strah me, nemam podrške od strane brata i nevjeste. Oni samo gledaju svoj interes. Ne vjerujem muškarcima, bojim se trudnoće. Imam dva sina – Marka, za kojim patim i kad ga vidim srce mi se uznemiri, i Tonija koji je udaljen od mene. Više se i ne sjećam kako izgleda. Samo se sjećam što sam za njega učinila. Učinila sam što bi i svaka majka za svoje dijete. Ja sam za svog Tonija prodavala tijelo.”

Sistemsko nasilje

Beskućništvo je globalan problem, a njegov je rast prisutan u cijelom svijetu. Europa broji čak 3 milijuna beskućnika, a 410 000 ih svake noći spava na ulicama. Istraživanje sa Sveučilišta Yale ističe da u svijetu nalazimo najmanje 150 milijuna beskućnika, što je 2 posto svjetske populacije, a otprilike 1,6 milijarde ljudi nema adekvatan smještaj, što je više od 20 posto svjetske populacije. Neki od najčešćih uzroka beskućništva su privatizacija javnih usluga, neplanirana i brza urbanizacija, nezaposlenost i špekulacija tržištem nekretnina.

“Do devedesete (u Hrvatskoj) gotovo pa da nije bilo beskućnika. Postojalo je samo jedno prenoćište na području cijele bivše Jugoslavije, a to je prenoćište Crvenog križa u Zagrebu u ulici Grgura Ninskog kod Glavnog kolodvora. Prvi beskućnici su zapravo prognanici koji su se vratili poslije 1995. godine. Nakon toga su počele propadati firme i ljudi su ostajali bez posla. Bilo je tu dosta ljudi koji su imali radnog staža 30 do 35 godina, a “Vijeće Europe je apeliralo na sve države da nadležna tijela pomognu beskućnicima, ali do nas nije stigla gotovo nikakva podrška. Ni s nacionalne ni s lokalne strane nismo dobili ništa osim 50 maski od Grada Zagreba”morali su kao beskućnici čekati uvjete za ostvarivanje mirovine. Imali smo i branitelja. Sjećam se jednog čovjeka koji je 32 godine radio, otišao na ratište, a kada se vratio firma je propala i završio je kao beskućnik. Dogodio mu se tipičan proces – na fronti je stekao naviku alkoholizma i poslije nije povratio sebe. Od tada se broj iz godine u godinu povećava. Po našoj procjeni u Hrvatskoj je trenutno 2000 beskućnika koji prebivaju na ulici, a broj relativnih beskućnika je minimalno 10,000. Relativni su oni koji žive u neprimjerenim uvjetima, bez vode, struje i drugih osnovnih uvjeta za život. Među njima je značajan broj umirovljenika kojima mirovina nije dovoljna da plate struju i grijanje. U Hrvatskoj imamo 30,000 samaca koji primaju socijalnu pomoć, a možete pretpostaviti koliko oni s 800 kuna, što je zajamčena minimalna naknada, mogu namiriti osnovne potrebe. Tako da je taj broj sigurno daleko veći”, naveo je Mlinar.

Usprkos 2000 apsolutnih i najmanje 10,000 relativnih beskućnika, u Hrvatskoj postoji samo 450 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, što većinu osuđuje na ulicu ili nepodnošljive stambene uvjete.

Mlinar napominje kako Hrvatska mreža za beskućnike već petu godinu organizira stambene zajednice i ima odlične uspjehe. “Tu su mlade osobe kojima pomažemo da se integriraju i zaposle. Neki su završili srednju školu, a jedan je završio fakultet. Neki su se i vjenčali dok su bili u stambenoj zajednici. To je jedan jako dobar model kojeg podržavaju svi u stručnjoj javnosti. Međutim, nema sustavnog financiranja i nažalost postoje samo tri stambene zajednice u Zagrebu, a jedna od njih je namijenjena specifično beskućnicima ovisnicima o opojnim sredstvima.”

“Osnovni problem je što Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ne sluša ljude s terena. Recimo, ono je nedavno objavilo natječaj koji se tiče beskućnika, a od 17 članica Hrvatske mreže za beskućnike, gotovo se nitko neće moći javiti.”, istaknuo je Mlinar.

Osim nadležnog ministarstva, Mlinar ističe da ljudi koji odlučuju na lokalnim razinama ne obavljaju svoj posao: “Prije nekih šest godina je u Zakonu o socijalnoj skrbi kao vrući krumpir odgovornost s ministarstva prebačena na jedinice lokalne samouprave. Veliki gradovi su obavezni osig“Do devedesete (u Hrvatskoj) gotovo pa da nije bilo beskućnika. Postojalo je samo jedno prenoćište na području cijele bivše Jugoslavije, a to je prenoćište Crvenog križa u Zagrebu u ulici Grgura Ninskog kod Glavnog kolodvora. Prvi beskućnici su zapravo prognanici koji su se vratili poslije 1995. godine”urati financiranje prenoćišta i prihvatilišta. No, kod nas taj zakon nitko ne poštuje. Po meni u mnogim stvarima, pa i u ovome, problem nisu propisi nego provedba. U Hrvatskoj većina tih velikih gradova, kojih je 25, nema prihvatilišta ni prenoćišta, a obvezni su po zakonu. Zna se da na svojem području imaju beskućnike, ništa ne poduzimaju, a sankcija nema. Nadležno ministarstvo ne poduzima ništa u vezi sankcioniranja onih koji se ne drže zakona.”

“Tijekom korone smo se našli u vrlo nezgodnoj situaciji. Dostupnost pučkih kuhinja i tuširanja ovisili su o maskama i dezinfekcijskim sredstvima. Vijeće Europe je apeliralo na sve države da nadležna tijela pomognu beskućnicima, ali do nas nije stigla gotovo nikakva podrška. Ni s nacionalne ni s lokalne strane nismo dobili ništa osim 50 maski od Grada Zagreba. Ne mogu reći da se nismo snašli – građani Hrvatske su donirali ono što nam je potrebno. Međutim, vjerujte da bi bez njih u tom trenutku među beskućnicima nastupila glad. Mi smo se u tom trenutku snašli tako što smo pozvali građane da nam doniraju maske, dezinfekcijska sredstva, konzerviranu hranu i slično. Takva situacija nije samo s beskućnicima nego na svim područjima – oni koji odlučuju ne slušaju one koji u praksi rade”, navodi Mlinar.

Na pitanje o usporedbi Hrvatske sa zemljama Europske unije, Mlinar odgovara: “Teško je uspoređivati zbog toga što su u Europi socijalna davanja veća. Puno surađujemo sa Slovenijom. Kod njih je socijalna pomoć 500 eura, a kod nas je zajamčena minimalna naknada 800 kuna. Osoba s 500 eura može u kombinaciji s još nekim unajmiti stan i nekako preživjeti. Osim toga, Grad Ljubljana je udruzi Kraljevi ulica dodijelio 25 stanova u koje oni smještaju beskućnike, a beskućnici sami plaćaju režije i hranu. Socijalni radnici im pomažu pri zapošljavanju, integraciji i liječe ih od ovisnosti. Također, Kraljevi ulica u Ljubljani imaju zaposleno 26 stručnih radnika, a mi ih u Zagrebu imamo jednog i pol.”

Članak je prenet sa portala H-Alter.

Članak je prenet sa portala H-Alter.

Share