Rade Šerbedžija – Ah, da… Nema benzina u Londonu!

Piše: Rade Šerbedžija, autograf.hr

Amerika se odlukom Joea Bidena povukla preko noći iz Afganistana. Talibani dolaze na svoje. Ubijaju one koje su odlučili ubiti. Ženama s glavama neumotanim u marame skidaju glave s ramena.

Bejrut ponovo gori. Zašto je Irak uopće bio napadnut? Rusi šute. Kinezi zagonetno trljaju dlanove. Amerika sve više gubi svjetski primat i pretvara se u drugu ili čak treću silu na svijetu.

U Londonu nema benzina!

I to je za mene upravo glavna vijest.

Nema benzina u Londonu. Kolaps. To se nije događalo ni u ratna vremena.

Je li ta Britanska Kraljevina učinila dobar ili loš potez sa svojim čuvenim Brexitom ?

Kažu da je za sve kriva pandemija COVID-19, jer je zbog preventivnih epidemioloških mjera onemogućen dolazak tisuća vozača teških kamiona koji su dolazili uglavnom iz Poljske, Ukrajine, Rumunjske, Bugarske i svih zemalja bivše Jugoslavije i dovozili u tim teškim i velikim kamionima benzin i naftu u Ujedinjeno Kraljevstvo.

Svakome je iole informiranom čovjeku već dugo jasno da Amerika gubi glavu u svjetskoj politici. I svakome je jasno da Kinezi, koji se svirepo oglušuju na upozorenja Ujedinjenih nacija i razno raznih svjetskih zdravstvenih i ekoloških organizacija, ne žele ni pomisliti da bi prestali zagađivati svijet svojim jeftinim privrednim manufakturama, kemijskim otrovima i kopanjem ugljena i nafte unedogled, kojima opasno prijete da ozonska rupa na nebu nad nama, uskoro potpuno ogoli hemisferu i prepusti nas sunčevim ubitačnim zrakama kojima će spržiti sve živo na ovoj našoj planeti.

Ali da u Londonu nema benzina je ipak, po mom mišljenju, glavna vijest.

Već pet mjeseci snimam u Londonu veliku TV seriju u proizvodnji Apple studija ”Slow Horses”. Serija je moćna. Gary Oldman u glavnoj ulozi oduševljava me svojim talentom i nježnošću. Sve scene imam uglavnom s njim. I uživam kao rijetko kada u ovome svome poslu ”na privremenom radu u Hollywoodu”.

Vratio sam se u London nakon mnogo godina i podsjećam se svoga nekadašnjeg života u tome posebnom i jedinstvenom gradu.

Ovdje sam došao živjeti sa svojom Lenkom i jednogodišnjom Ninom 1993. godine. Ovdje su rođene naše kćeri Vanessa Vanja i Milica Alma. Prolazim poznatim ulicama, obilazim stare restorane i pronalazim nove.

London je ponovo moćan i nekako ponosan. Čak se i situacija s pandemijom bolesti COVID-19 smirila. Restorani, kazališta i pabovi su ponovo otvoreni i ulice su žive kao nekada. London je kažu jedno od najviše procijepljenih mjesta na svijetu. London je jedno i od najdiscipliniranijih mjesta na svijetu. Uredno se nose maske i ljudi se pridržavaju svih propisanih mjera sigurnosti.

Ali u Londonu nema benzina i to je ono što me čini nespokojnim.

Lako se bilo pomiriti s činjenicom da u Jugoslaviji 1990. i 1991. godine nije bilo benzina ni nafte i da su ljudi u kilometarskim kolonama čekali na benzinskim stanicama u redu s plastičnim kanistrima u rukama ne bi li se kako-tako dokopali te dragocjene benzinske i naftne kapi. Jer sav benzin i nafta odlazili su valjda tih godina kao gorivo za tenkove i vojne kamione.

Pamtim jedan vic koji se pričao tih godina po Beogradu. Navodno je takvu jednu kolonu u zimskim večernjim satima 1991. godine pretekao jedan bijesni crveni kabriolet i zaustavio se tik do benzinske pumpe. I ogorčeni vozači koji su tu čekali nekoliko sati bijesno su iskočili iz svojih automobila i počeli urlati na vozača: ”Što je frajeru, što to radiš?! Misliš ako si poznata faca da možeš tek tako preko reda?!”

A poznati romski pjevač Džej Ramadanovski je navodno sasvim mirno izašao iz svoga kabrioleta i rekao im, smješkajući se i pokazujući im svoje zlatne zube: ”Šta je bre Srbi, šta se bunite, pa samo vas još mi Cigani volimo…”

Baš te devedesete i devedeset prve, kada je nestašica benzina i nafte potresala cijelu Jugoslaviju, pa ni svemogući Ante Marković ništa nije mogao učiniti da riješi tu krizu, osim što se dosjetio trika, pa smo vozili aute u parne odnosno neparne dane, da bismo nekako smanjili potrošnju benzina, ukraden mi je moj Golf, sarajevskih registracija, ispred kuće Lenkinih roditelja kod kojih smo u to vrijeme stanovali. Lenka i ja smo te devedesete i devedeset prve živjeli između Beograda i Sarajeva.

Otišao sam odmah u najbližu policijsku stanicu da prijavim krađu automobila.

Sjećam se da je šef smjene u toj beogradskoj policijskoj stanici bio nekako rastresen i gotovo zbunjen. Uzeo je moje podatke i očito mu je bilo žao što je taj auto baš meni ukraden. Očito me je simpatizirao kao glumca.

Uglavnom, sutradan, baš je taj isti policajac nazvao i javio mi da je moj auto pronađen i da dođem po njega.

Ni tada, a ni sada nakon svih tih godina ne mogu se oteti utisku da je meni auto vraćen upravo posredstvom beogradske policije, jer im je bilo žao da se to baš meni dogodilo. Nesumnjivo su oni imali neke veze s tim kradljivcima automobila, što je bio veliki biznis u tadašnjoj kontaminiranoj Jugoslaviji.

Šetam se Regent Streetom prema Oxford Circusu. Primjećujem da je promet smanjen. Ali londonski taxiji i dalje jure. Upadam u jedan da me odveze na ručak kod moje prijateljice Vanesse Redgrave. Kupio sam svježu ribu u jednoj maloj i veoma skupoj ribarnici i jurim da joj pripravim ručak na mediteranski, to jest hrvatski način koji ona obožava.

U razgovoru s taksistom (jer i londonski taksisti su brbljavi, doduše na drukčiji način nego srpski, jer srpski taksisti su specijalisti i razumiju se najbolje u politiku i točno znaju što bi trebali učiniti predsjednici država i premijeri samo kad bi se njih pitalo, a londonski se više zanimaju za ekologiju, umjetnost i poneke sportske rezultate).

Hrvatski taksisti kada me voze ili šute ili se prekomjerno dive mojim novim filmskim ulogama, ali i mome Tesli, Matanu i Ivici Kičmanoviću.

Pitam ovoga londonskog otmjenoga taksista, kako to da londonski taksisti voze i dalje ulicama Londona bez obzira na nestašicu benzina… Smije se i kaže da to nije glavni problem za njih, jer londonski taksiji su uglavnom na električni pogon.

Razmišljam o ovoj velikoj i značajnoj imperijalističkoj sili, ovome velebnome gradu i tako sređenoj zemlji u kojoj se čini da ama baš sve štima i za koju moj prijatelj i kum Branko Bursać iz Plavnoga koji ovdje živi od 1991. godine tvrdi da je najbolja zemlja na svijetu.

Otkuda su nastale sve te velike i moćne građevine u kojima su smještene bezbrojne trgovačke korporacije i firme koje vladaju svijetom?

London nije tako izgledao u Shakespeareovo vrijeme.

Iako je Amerika otkrivena 1492. godine, Shakespeare je samo u jednom svome dijelu napisao nešto o Americi. Bilo je to u njegovoj ”Komediji zabluda”. Očito ta novootkrivena zemlja nije Shakespearea odviše zanimala.

Velika Britanija je postala moćna sila u vrijeme kada su engleski brodovi zagospodarili svijetom. Obilazili su te nove svjetove, porobljavali narode koji su bili na mnogo nižoj kulturnoj razini i društvenim uređenjima, i donosili razne vrijednosti ili bolje reći pljačkali te kulture i nerazvijene zemlje i narode koji se nikakvim oružjem nisu umjeli braniti. Jer koplja i strijele se nisu mogli oduprijeti topovima, puškama i pištoljima koji su svojom ognjenom vatrom plašili te jadne domoroce i nemilosrdno ih ubijali ili pretvarali u svoje robove.

Donosile su te pretrpane galije sa svojih putovanja srebro i zlato, svilu i kadifu i dragocjene rude kojima su razvijali svoje gradove i punili riznice rižom, žitom i novootkrivenim egzotičnim voćem i povrćem. U muzeje su se dovozili predmeti neprocjenjive vrijednosti od starogrčkih kipova i dijelova nekadašnjih carskih i kraljevskih palača izgrađenih od bijeloga mramora i slonove kosti do zlata i dijamanata skrivenih u velikim egipatskim piramidama, oduzimajući faraonsko blago i pohranjene svetinje i uništavajući tu drevnu kulturu.

Nemilosrdni gospodari, ti okrutni imperijalisti, uvodili su naravno i red u te (kako su ih oni doživljavali) zaostale i niže vrijedne društvene zajednice, učeći ih svojim navikama i jezicima da bi im tobože pomogli u njihovom društvenome razvitku.

Englezi, Francuzi, Španjolci, Portugalci i Holanđani, osvajali su tako svoje nove kolonije, crpeći svo to njihovo blago i ostavljajući svoje jezike i običaje kao novu historiju i nove društvene zakone kojima su se ti porobljeni narodi morali povinovati.

Ta priča je poznata i ja je kao povijesni amater tek površno dotičem u ovome svome piskaranju.

Mene danas zanima činjenica da, eto, i u tome velikome i moćnome svijetu, gdje svega ima i gotovo ničega ne nedostaje, ipak nema nafte i benzina!!!

Znači da nitko više nije sasvim siguran i zaštićen na ovoj našoj planeti.

Jer, eto, kako je ovaj nepoznati i opasni koronavirus zaprijetio da prepolovi čovječanstvo od njega se gotovo nemoguće potpuno zaštititi. Nikakva maska ni steriliziranje prostorija neće nas potpuno izolirati od pukotina kroz koje će se ti sićušni virusi provući i zatrovati naša pluća i krvne žile. Pred njim su jednako nemoćni i kraljevi i prosjaci.

Ali, svijet, eto, pronalazi vakcine i histerično se brani od ovoga nepoznatoga neprijatelja. Ja bih ipak rekao da svijet samo odlaže svoju neminovnu smrt. Jer što ako se pojavi neki mnogo jači i smrtonosniji virus?

Bojim sa da se ova Priroda kojom smo zagospodarili ili nam se to samo čini da smo je osvojili i zagospodarili, počinje svetiti za našu ljudsku pohlepu i sebičnost.

Svijet je ranjen i rijetke su oaze u kojima još ima čistoga zraka, nezatrovane zemlje i bistre i zdrave vode. Ni ribe više nisu svježe i zaštićene. Rijeke, mora i oceani su puni otrova i plastike i prijete da jednoga dana, kada se goleme planine ledenjaka sa Sjevernog i Južnoga pola počnu otapati, svojom silnom vodom prekriju sve ove velike tornjeve i nebodere i sve što je ova naša civilizacija izgradila kroz ovu svoju dugu, tešku i krvavu povijest.

Možda će tek na nekim vrhovima najviših planina ostati samo zalutale ptice, a morske ribe, gmazovi, insekti i planktoni počet će izlaziti iz skrivenih morskih dubina i započeti neku novu evoluciju.

A možda će na sami vrh ovoga nestaloga svijeta sletjeti i neki milostivi Bog i sažalno se zamisliti nad sudbinom ove naše civilizacije. Možda će stvoriti novoga Adama i novu Evu i poslati ih na ovu planetu Zemlju, kada se djelovanjem Sunca i Mjeseca ove silne vode povuku, a zemljina sila teža i gravitacija ponovo uspostave ravnotežu i svijet počne dobivati ponovo svoje nekadašnje oblike, zelena polja, planinske vrhove i čiste rijeke, jezera i mora.

Što sam ja ono zapravo htio reći ovom svojom kolumnom?

Ah, da… Nema benzina u Londonu!

Je li to rečenica nad kojom se oni koji vladaju ovim svijetom moraju ozbiljno zamisliti? Ili smo zakasnili?

Možda više nema nikoga na svijetu tko može povezati ovaj kaos u kome živimo zavađeni i neravnopravni.

Jer čini se da su ovim našim svijetom zagospodarili ljudi roboti koji umiju i znaju sve, ali jedino nemaju više srca i osjećaje!