Porfirije ne crta Veliku Srbiju. Možda crta još i manju?

Nije sasvim izričito rečeno tko su ti, ali se kaže da je tajna lokacija pripadnika te skupine u nekakvoj, često spomenutoj Mišjoj rupi. Navodno je riječ o enklavi koja se nalazi između rijeke Save i Medvednice koja se, prema nekim zapisima čuvenog paleografa Rupperta Bai Rushia, naziva i kaverna Sancto Spirito.

Vittorio Emanuele je, toj instituciji, odnosno njenim članovima, rekao da je Porfirije hodajuća grobnica njihovih iluzija. Elem, da su i oni, da skratimo, mrtvi. O smrti kralj, inače, samo zna govoriti. Godinama je ogorčen. Broji dane. Stoji na balkonu palače i razabire po liri onu jedinu pjesmu koju poznaje. Dosadan je.

Ja ću reći ovako: Porfirijevih adoranata nema. To su izmišljotine, uvrede i podmetanja. Talijani imaju preciznu definiciju toga – sacco di merda.

Tko je Porfirijev prijatelj, tko ga poznaje kao što se prijatelji poznaju, zna da je ovo što slijedi istina, da ako imaš prijatelja s njim ne hraniš iluzije (lat. illusio = obmana, varka), nego znaš na čemu si.

Ja sam Porfirijev prijatelj. I siguran sam da niti dajem netočna tumačenja, niti neobjektivno prosuđujem stvarnost, niti imam varljiv dojam o ljudima. Porfirije meni nije ni varka, ni obmana, ni privid, ni pričin, ni utvara, ni tlapnja, a kamoli zabluda. Prema Parmenidovom tumačenju, sve što se zahvaća osjetilima samo je iluzija ako misao to što je zahvaćeno ne može odrediti kao neprotuslovno. Kontradikcije kod njega ne primjećujem, greške da, ali prijetvornosti ne.

Kod Porfirija, dakle, vidim neke greške, on ih vidi i u meni. Vidio ih je najbolje kada smo supruga i ja ostali na ulici i kada smo živjeli pod istim krovom, nakon zagrebačkih potresa. Ja, pak, Porfirijeve greške nešto više pratim od kako je, nevoljko, što mi, njegovi prijatelji znamo iz prve ruke, prihvatio postati kandidatom, dakle od onog četvrtka kada je izvučeno njegovo ime i proglašen je za patrijarha srpskog.

Za neke greške više ne vidim opravdanje, jer nisu proizvod njegova karaktera već loše organizacije i dovoljno je već vremena prošlo eh da bismo, na primjer, imali jasno definiranu medijsku politiku koju će provoditi ljudi koji razumiju gramatiku pojedinog medija. Toga nema. Jer da ima: niti bi se Porfirijem brisao pod zbog trećeg eparhijskog ordena Šešelju, niti bi bilo moguće govoriti o ”Porfirijevim popovima” koji opstruiraju Euro Pride u Beogradu, a kamoli da on crta neke nove granice i vuče narode u rat i novi genocid.

A pošto se sve ovo događa, sve se to govori i piše, ali tako da je ceo region poludio, a novinarstva uopšte da ima, moja je obveza ne da barabama odgovorim na prozivke (ovaj tjedan obilježavam 60 godina života i 40 godina novinarstva i zadnje što mi pada na pamet jest da takvima podnosim račune), nego da se bavim onime što kao novinar religiolog znam raditi i u čemu sam, po svemu sudeći, najbolji.

Tri stvari moram danas obavezno spomenuti: odlikovanje Šešelja, Euro Pride i navodno Porfirijevo crtanje granica.

Odlikovanje ratnog zločinca Vojislava Šešelja, makar već bila dva ranija uručena, na način kako je to izvedeno osobito – jer nije li vam bilo sumnjivo da vladika bački Irinej uručuje taj ordenčić (moš misliti težinu: odličja vladike Mardarija, i to u nekom hotelu, u hodniku pače), a onaj u čije se ime daje, vladike novogračaničko-srednjozapadnoameričkog Longina hoda Beogradom – mora se nazvati samo jednim načinom: to je svinjarija.

Porfiriju iza leđa, ponavljam. I ne, nije patrijarh kao okrenuo leđa da se to dogodi, kako pjeva Vittorio Emanuel IV., nego se nakupilo dosta materijala (desetljećima se to gomila) što traži ozbiljnu, najozbiljniju raspravu, kao prvo, unutar Svetog Sinoda (znam, badava, ispada, ja to tumačim religijskim i na druge načine nepismenim novinarima), zatim u Saboru SPC-a.

I opet ću reći: pravoslavne crkve nisu apsolutne monarhije, nije kod Porfirija, kao kod rimskoga biskupa Franje, ujedinjena izvršna, zakonodavna i sudska vlast. To je Crkva koja je saborna, gdje se o stvarima, važnima i manje važnima, a osobito onim najvažnijima, odlučuje ili konsenzusom ili većinom, pa Porfirije kod svakog pitanja mora utvrditi i kvorum i većinu. Žao mi je što ovo ne kužite, ja sam pokušao pojasniti.

Ne može, a nije ni Porfirijev način da okolo lijepi šamare, ali je taj vražji Instagram mogao sada poslužiti, makar tako da se kaže neko ”mi ne prelazimo preko zločina onako kako, na primjer, biskupi zagrebačke crkvene pokrajine, koji pišu otvoreno pismo patrijarhu, prelaze preko groznog masovnog smaknuća srpske djece u NDH”.

Kažem, ima načina da se nešto rekne ili da se naloži da se objavi. To patrijarh nije učinio.

A da će Porfirije povesti računa da mu se više ne dolazi galamiti ispod prozora (raspištoljeni Nikanor), da se neće više moći ušetavati u njegovu eparhiju i ordinirati kako je god nekoga volja (ima ih više, ali eto, spomenimo tog Longina), u to nemojte sumnjati. To će se riješiti time da naše vrijeme nije crkveno vrijeme. Papi je trebao gotovo cijeli pontifikat da reformira Kuriju. Dakle, to nije neka moja varka ili zabluda. Poznajem Crkvu, poznajem Porfirija, znam što se valja iza brda.

Euro Pride. Kao prvo utvrdimo činjenice: Aleksandar Vučić je doveo Prajd u Beograd. On je kandidirao Srbiju. To je njegov projekt. Sve viđeno u nedjelju i prethodnih dana, sva ta gungula, bilo je dio dogovora. Čak i ona ”tuča” s policijom, topovski udari, huligani pušteni s lanca i sve ostalo bilo je u svrhu još jedne manipulacije narodom i isticanje njega samog u centru svega.

Ti koji pišu za tu šaku kakti vjernika koja je vikala ispred crkve svetog Marka i drugdje, a bilo ih je manje nego novinara, da su ”Porfirijevi popovi” nisu ništa pametniji od hulje koje sazivaju tzv. anti LGBT litije. Naučite i ovo: ama, nisu to litije. Kakve litije. To su pokušaji da se Porfiriju gurne stolica, i to rade raščinjeni klerici i monasi, te neke zbrkane žene i mladi, artemijevci i ekstremna desnica, plus tajna služba.

Je li Porfirije učinio dobro što je onako napao nešto što se Srbija već naučila gledati, Pride? Nije. To je pretjerivanje s riječima koje su mnogi homoseksualci doživjeli kao dehumanizaciju. Nije mu to trebalo, taman da to nisu sve njegove riječi, nego Sinode, jer to Porfirije nije.

Ponijela ga je priča (netko mu je punio glavu time) da će mu se ”dogoditi narod”, da će ga desnica stati kamenovati, da će mu se zatvarati put do hramova…, i šta: izgubio je fokus, balans. Pogriješio je, kao i papa Franjo kada nije povjerovao čileanskim vjernicima koji su ga upozoravali na jedan razvikani slučaj pedofilije na jugu zemlje, podržane od jednog biskupa. Papa se pokajao, spornog biskupa je smijenio i pozvao je cijeli episkopat da podnese ostavku, jer su ga navukli. Neke je ostavke i prihvatio.

Kako će, pak, Porfirije pokazati da je vladar u vlastitoj eparhiji, njegova je briga.

Što se mene tiče, stvar je gotova. Biljanu Srbljanović i druge neću prozivati jer u ovome vide ”moralno posrnuće” patrijarha. Prihvaćam njeno/njihovo zaprepaštenje. Ja mislim da se dogodilo nešto drugo.

Elem, prelazim sada na najvažnije pitanje: optužba da Porfirije crta granice, da najavljuje novi rat i genocid (Bijeljina, 15.9.2022.).

Baš me briga tko sve to ponavlja i gdje sve, meni je da kažem kako svjedočimo čistoj novinarskoj truleži. Kada Vlado Vurušić u Jutarnjem listu (u čijem se pisanju može prepoznati i mržnja prema Srbima) piše: ”Porfirijeve riječi zaudaraju na rat: Sada sigurno znamo koja je srpska politika i za što se pripremaju”, kada mu izvlači da je kazao kako ”su granice promjenljiva kategorija” – ”Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u povijesti u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće”, to je, kao i u slučaju pisanja tjednika Novosti, negacija našeg novinarskog zanata, to je protivno deontologiji novinarstva, ali nemojmo se čuditi jer Izvršni odbor Hrvatskog novinarskog društva de facto promovira i pozdravlja takvu vrstu posla, koje nije novinarstvo.

Što je novinarstvo? Novinar će provjeriti što je patrijarh rekao, neće izvlačiti rečenice kako mu odgovaraju i dat će cjelokupnu informaciju. Inače manipulira.

Vlado Vurušić ne samo što manipulira, i to radi već jako dugo, on hrani međunacionalnu mržnju i ne vidim bitnu razliku između pisanja Vurušića i uređivačke politike Jutarnjeg lista i ono što radi i predstavlja Marijačićev ekstremno desni Hrvatski tjednik iz Zadra.

Vurušić, ponavljam, zna da postoji izvor, ali njega izvorna informacija ne zanima.

Pak u izvornoj informaciji, kojih ima jako puno, a ja biram onaj najrelevantniji izvor, a to je sajt Srpske Pravoslavne Crkve, stvari stoje bitno drugačije. Tamo stoji da je patrijarh zapravo, govoreći o granicama koje su se mijenjale i mijenjaju se, i o jedinstvu (pozivajući se na viziju cara Konstantina) rekao ovo:

”Svi dobro znamo da su se kroz istoriju granice država i mesta obitavanja našeg naroda menjale, a nismo sigurni da u istoriji u kojoj je sve relativno neće se menjati i ubuduće, međutim konstanta i garant, kako u prošlosti i sadašnjosti, tako i u budućnosti, našeg nepokolebivog i trajnog jedinstva jeste živa pravoslavna vera, vera koju ni za šta nismo menjali i koja nas je očuvala neizmenjene. Reći ću to jednostavno: gde ima Crkve ima i našeg naroda, a gde nema Crkve, pre ili kasnije, odumire i narod.

Naše jedinstvo, prema tome, nije u brojkama, nije u matematici i u geografiji, nije zasnovano na krvi i tlu, nije u kvantitetu, nego u kvalitetu. Jedna drevna grčka poslovica kaže: Oὐκ ἐν τῷ πολλῷ τὸ εὖ, ἀλλ᾿ ἐν τῷ εὖ τὸ πολύ – Nije u mnogome dobro, ali u dobrom uvek jeste mnogo. Naše jedinstvo jeste i treba da bude i da ostane duhovno jedinstvo…” (a vi iz izvora čitajte dalje).

Patrijarhu bi se moglo zamjeriti što, ako već treba i smatra potrebnim da spominje granice, to objasni tako da mu kojekakve barabe ne mogu imputirati da mu je na pameti pozivanje na širenje Srbije. S druge strane, tko zna, možda je patrijarh prorokovao takvu promjenu granica s kojom će Srbija biti još manja nego što stoji na karti na zidu predsjednika Vučića.

Dakle, svjedočimo nevjerojatnim napadima na Porfirija, iznutra i izvana.

O ovima iznutra on zna više i neka to riješi kako zna i umije, uz one uza se koji su za to pozvani.

O ovim napadima izvana ja progovaram ne kao osobni prijatelj, već kao novinar religiolog.

Pa ću tako reći i ovo: Nije istina, Dino Mustafiću, da branim neobranjivo jer su po srijedi neki moji privatni interesi. Ja se javljam kao stručnjak za religiološka pitanja. Vi to niste, premda biste se mogli u elementarnim stvarima educirati.

Siguran sam da nisam sam i da zajedno s brojnim ljudima dobre volje, tražimo snage da se hrabro suočimo s izazovima. Samo povjerenje potiče pronalaženje nade i djelovanje. Što je situacija u svijetu kompliciranija, svijet treba više nade. Tako i kod nas. Odgovorni građani ne gube povjerenje da se veliki izazovi mogu savladati.

Na 7. kongresu susreta vođa svjetskih i tradicionalnih religija održanom 14. rujna u Palači neovisnosti u glavnome gradu Kazahstana, papa Franjo je rekao da Bog ne vodi religije prema ratu. Tko čita poruke patrijarha Porfirija zna da on isto tako razmišlja.

Moramo se probuditi od onog fundamentalizma koji zagađuje i nagriza svako vjerovanje. ”Došlo je vrijeme da nam srce postane čisto i suosjećajno. No kucnuo je čas i da se isključivo povijesnim knjigama prepusti diskurse koji su predugo, ovdje i drugdje, ulijevali podozrivost i prijezir prema vjeri, kao da je ona destabilizirajući faktor u modernom društvu”, naglasio je papa Franjo kao da čita o našim problemima.

Porfirije ne polazi ni od kakvog ekskluzivizma. Upoznao sam ga u Strassbourgu na konferenciji ”Doprinos Crkava i vjerskih zajednica u izgradnji trajnog mira na jugoistoku Europe” (19. i 20. lipnja/juni 2008.). Toliko ga dugo poznajem i pratim, iako smo prijatelji postali tek 2014. On je tada rekao da ”nitko ne može reći drugome da mu nije potreban” (pa su nam, dodajem, tako potrebne i homoseksualne osobe), da smo ”prepuni slučajeva zloupotrebe vjere, Evanđelja i Crkve za ostvarivanje prizemnih političkih, nacionalističkih i svih ciljeva koji razdvajaju ljude i isključuju jedne u odnosu na druge” (eto nam slučaj Šešelj) i da poglavari crkava ”trebaju blagotvorno i konstruktivno pomoći u traženju formula na putu slobode i pravde svih ljudi” (ama, ljudi, o kakvom crtanju granica i novom ratu vi govorite, jeste li vi normalni?!).

Ako opraštanje i pomirenje ne budu i društvene kategorije, a ne samo religijske, nećemo napraviti niti jedan korak naprijed.

Treba napustiti govor mržnje i iz mržnje. Nadati se da će redakcije i strukovne organizacije znati prepoznati što jest, a što nije novinarstvo te ondje gdje je potrebno, u našim udruženjima, dovesti na upravljačke funkcije dorasle i odgovorne novinare.

Svjedoci smo stanju koji više nije samo isključiv, uskogrudan, zapravo onakav kakav je bio kada je najodvratnija komunistička retorika i praksa obračunavala s neprijateljima, već otvoreno huškački.

Ja u tome neću sudjelovati. Mene zanima prijeći u otvoren dijalog društva i Crkve, potom u nužno čišćenje povijesnog pamćenja kako bi različite kršćanske denominacije, posebice katolištvo i pravoslavlje, s drugim vjernicima i ostalima koji dijalog traže udružile snage u zalaganju za budućnost u miru.