Milorad Pupovac i Dejan Jović: Hvala Budimiru Lončaru!

Izvor: Autograf

Govor Milorada Pupovca na ispraćaju Budimira Lončara, Krematorij, Zagreb, 9. rujna 2024.

Svi mi, njegovi najbliži, prijatelji i poštovaoci, znali smo da ćemo se jednog dana ovdje okupiti da bismo ispratili Leku. Znao je to i Leko. Kao ni on tako ni mi nismo mislili da će to biti jedan od skorih dana, jedan od dana prije povratka s otoka i njegova Preka.

Ne sjećam se ni jednog razgovora u kojem bi govorio tako da bi se iz njega moglo vidjeti da razmišlja o svojem kraju. Baš ni jednog. Ne sjećam se toga ni u trenucima kad ga je hvatala mala snaga i kad mu je trebala pomoć. Čak ni tada.

Istina, za svoj stoti rođendan nije bio u prilici da kaže ono što je rekao tijekom proslave svog 95. rođendana u zagrebačkom hotelu Le Premier: ”Vidimo se ovdje za 5 godina ako ovaj hotel ne propadne.” Po danima svojeg stotog rođendana, prije manje od pet mjeseci, tijekom svečanosti primanja visokog brazilskog odlikovanja koje mu je dodijelio predsjednik Lula, nije propustio priliku  da iskaže svoju brigu za očuvanjem mira u svijetu i svoju podršku današnjim malobrojnim mirotvorcima.

Leku sam prvi put sreo 1991. godine u njegovu kabinetu saveznog, jugoslavenskog ministra za vanjske poslove. Taj je susret organizirao zajednički prijatelj i njegov pomoćnik Novak Pribičević, jedan od posljednjih značajnih izdanaka plodne političke grane Pribičevića. Iste sam godine, jedne večeri bio gost u njegovu domu na Senjaku. Sve bučniji ratotvorci narušavali su mir i u tom domu. Sljedeći puta kad sam ga sreo, u Trstu početkom 1992., nije više bio ni u svojem kabinetu ni u svojem domu. Poput brojnih i prekobrojnih građanki i građana bivše zajedničke države. Zemlja, koju je tolika desetljeća predstavljao kao jedan od njezinih najboljih ambasadora i posljednji prvi diplomat, nije izdržala svjetske ideološko političke promjene i erupciju svoje političke historije.

Vjera u demokratizaciju i strast za diplomacijom ni tada ga nisu napustile nego su se s godinama povećavale. I dok su mnogi njegovi kolege u tom prijelomnom vremenu zatvorili svoju knjigu djelovanja, Leko je svoju držao otvorenom, iščitavajući iz nje i upisujući u nju svoja stara iskustva i svoja nova saznanja.

Kad je početkom 2000. postao posebni savjetnik predsjednika Mesića, s Tomislavom Jakićem nije propuštao ni jednu priliku da svoju vjeru u demokratizaciju i svoje iskustvo diplomacije ne ugradi u novi politički kurs Hrvatske i njezinih odnosa sa zemljama na prostoru bivše Jugoslavije i svijeta.

Posrećilo se i njemu i Hrvatskoj jer je to bilo vrijeme obnovljenog demokratskog europskog entuzijazma, široke i kompleksne vanjske politike te obnavljanja suradnje sa zemljama sljednicama bivše Jugoslavije.

U to vrijeme i u vrijeme mandata predsjednika Josipovića Leko je imao priliku za to da svoje uvjerenje da demokracija i antifašizam na prostoru Europe ne mogu jedni bez drugoga. To je uvjerenje stekao prije i za vrijeme 2. svjetskog rata. To je uvjerenje učvrstio nakon njega a posebno snažno u periodu ratnog raspada bivše zajedničke države. I nije ga smatrao nečim što je bilo lokalne važnosti. Naprotiv, to je svoje uvjerenje zadržao do svojeg kraja u razumijevanju današnjeg svijeta – demokracija i antifašizam kao dva stupa mira u Europi i svijetu.

Leko, kao i mnogi iz njegove generacije, stvaran je od svojeg vremena i stvarao je svoje vrijeme. Bio je  izvrstan učenik historije, njezin jedinstven tvorac i njezin neponovljiv svjedok.

Od ostalih iz svoje generacije i svojeg vremena nije ga izdvajala samo njegova dugovječnost, ni njegov životni elan već i njegova strast za razumijevanjem svijeta i strast razgovora s drugim ljudima u kojem je i kroz koje je provjeravao, potvrđivao i zagovarao svoje razumijevanje sebe, njih i svijeta. Sebe, nas i našeg svijeta.

Biti takav i biti s takvim jedan je od vidova sretnog življenja.

Hvala mu i slava mu!

***

Govor Dejana Jovića, predsjednika Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku na komemoraciji Budimiru Lončaru, Hotel Westin, Zagreb, 9. rujna 2024.

Poštovana obitelji Lončar, dragi prijatelji i poštovatelji životnog djela Budimira Lončara,

Hvala Vam, prije svega, na dolasku na ovaj komemorativni skup kojeg organiziraju Forum za vanjsku politiku, Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Antifašistička liga i Srpsko narodno vijeće – organizacije s kojima je g. Lončar, naš prijatelj, suradnik i sugovornik, rado surađivao ili im je bio među osnivačima.

Organiziramo je u prostoru u kojem smo našeg Leku rado i često viđali, na diplomatskim prijemima ili svečanostima, na promociji njegove biografije, prostoru koji je, dakle, izravno povezan s njim. Ovih dana, a naročito danas, puni smo uspomena i sjećanja na konkretne susrete s našim Lekom.

U ime svih organizatora pozivam Vas da na početku ove komemoracije minutom šutnje odamo počast gosp. Budimiru Lončaru, i da tu minutu iskoristimo – svaka i svaki za sebe – da bismo se prisjetili zajedničkih trenutaka s njim.

Neka je vječna slava i hvala g. Budimiru Lončaru.

Svaka je komemoracija prilika da se izrazi tuga i sućut jednih drugima, a ponajprije članovima obitelji, zbog zajedničkog gubitka kojeg osjećamo. To je, međutim, i prilika da izrazimo poštovanje i na neki način proslavimo u ovom slučaju jedan dug, bogat, plodonosan, po mnogo čemu jedinstven život, život pun susreta, bivanja na mjestima na kojima su se donosile važne odluke, u krajevima i s ljudima koji su obilježili epohu.

Budimir Lončar bio je ne samo sudionik događaja – i to ključnih za našu noviju historiju – nego i svjedok vremena, neka vrsta kazivača povijesnog sjećanja.

Nenametljivo ali rado i detaljno je pričao o prošlim vremenima, premda bi ponekad znao reći – ”više me zanima budućnost nego prošlost”. Procjenjivao je precizno i sistematično, analizirao na temelju dugogodišnjeg insajderskog iskustva, ali i na temelju stalnog čitanja dobrih analiza svjetskih zbivanja, kao i na temelju intuicije i poznavanja ljudi. Imao je izvanrednu sposobnost da poveže cjelinu s konkretnim, da se približi načinu razmišljanja samih aktera koji sudjeluju u donošenju odluka, te da iz toga formira zaključak o njihovom vjerojatnom ponašanju.

O tome kako smo doživjeli taj život i to djelo, govorit će i četiri govornika na ovoj komemoraciji – Vesna Pusić, Žarko Primorac, Zoran Pusić i Damir Grubiša. Svi su ga dobro poznavali i s njim dugo i blisko surađivali.

U prosincu prošle godine imao sam čast i ugodnu dužnost da se u njegovo ime i s njegovim govorom obratim širem auditoriju prilikom dodjele nagrade za životno djelo koju je dobio u Beogradu. I on, koji je govor napisao, i ja koji sam ga pročitao u njegovo ime, imali smo dojam da se radi o nekoj vrsti ”podvlačenja crte”, pisanju sažetka, slanju poruke o bitnome u njegovu dugogodišnjem javnom djelovanju. Stoga ću preostalo vrijeme svog izlaganja ovdje prepustiti samom Budimiru Lončaru – citirajući iz toga govora – kako bismo se podsjetili kako je on sam vidio glavne elemente vlastita životnog puta, ali i kako je procjenjivao sadašnjost.

Nakon što je, kao i uvijek biranim i preciznim riječima, zahvalio na nagradi, gospodin Lončar je napisao:

”Kao čovjek i diplomat, kao antifašist i čovjek mira, bio sam uvijek na braniku slobode, saradnje i razumijevanja među ljudima, narodima i državama.

Ako postoje dvije ključne odrednice mojega života, onda su to antifašizam i diplomacija. Svjesno ih navodim ovim redom, jer sam najprije postao antifašist, borac Narodno-oslobodilačke Titove armije, a potom diplomat u službi države stvorene u Narodno-oslobodilačkoj borbi.

Otvorenost prema svijetu bilo je ono za što se zauzimala diplomacija jugoslavenske federacije, ona diplomacija u kojoj sam desetljećima radio i kojoj sam stajao jedno vrijeme na čelu.

U vrijeme dramatičnih demokratskih transformacija, Jugoslavija – koja je dotad bila među vodećim akterima emancipacije u svijetu – upala je u dubok raskorak. Bio je to raskorak između mira i nasilja, između poštivanja ljudskih i kolektivnih prava s jedne, i sile, kršenja prava i rata s druge strane.

U sebi nosim neizbrisivu tugu zbog toga što nismo uspjeli zaustaviti srljanje Jugoslavije u krvavi raspad. Nikada nisam mogao ni pomisliti da ćemo tako jeftino, ali istovremeno uz tako visoku cijenu plaćenu mnogim životima i općim nazadovanjem, proigrati ono za što je moja generacija ”jurišala na nebo” u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Utjeha mi je donekle to što se povijest druge Jugoslavije ne može gledati samo kroz optiku njena raspada. Ona je bila jedan pokušaj da se stvori bolji svijet, da se naši narodi, stoljećima pod stranom vladavinom, emancipiraju, razviju i moderniziraju. Da se bolje razumiju, da stvore pretpostavke mira, slobode i ekonomskog napretka. Da u međunarodnoj sferi igraju značajnu ulogu, a ne da budu pasivni promatrači ili privjesci velikih sila.

Jugoslavija je promovirala vrijednosti antifašizma i mira, vrijednosti koje su najbolje izražene u njenoj vanjskoj politici nesvrstanosti.

I danas vjerujem da u odnosima među državama i narodima vrijedi učiniti sve što možemo da prevlada mir i napredak. Naše je današnje doba – doba kaosa i nestabilnosti, ”vrijeme u kojem je sve moguće i ništa nije izvjesno”. Međunarodni poredak, koji je uspostavljen na temeljima rezultata Drugog svjetskog rata, nestaje, a alternativni se ne nazire.

Svijet možda nikada nije bio više povezan, ali ni više razjedinjen. I dalje postoji – možda upravo sada, kada se suočavamo opet s ratovima u Europi i blizu nje – potreba za zaustavljanjem sile i jačanjem mira, za jačanjem onih vrijednosti koje su karakterizirale i moj život: miroljubivu suradnju među zemljama, antifašizam i slobodu. Iz ličnog iskustva znam da je bolje i godinu dana pregovarati nego jedan jedini dan ratovati…

Kompromis je jedini izlaz ako se želi izbjeći katastrofa širih razmjera. Diplomacija je, međutim, praktično istisnuta, izbačena iz tekuće politike. Države se hvale time koliko troše i koliko će još potrošiti na naoružanje, a oni koji pozivaju na mir su izloženi grubim difamiranjima. To je porazna istina o vremenu i svijetu u kojem živimo.

Nikada nije postojala veća potreba za multilateralizmom, a multilateralizam nikad nije bio zapostavljeniji.

Usprkos tome, odbijam biti pesimist. Nisam bio pesimist ni u daleko težim situacijama i vremenima. Pozivam na strpljive pregovore, na posvećenost miru kako se ne bi dogodile još teže posljedice ratova.

Pozivam i na suprotstavljanje povijesnom revizionizmu i etnonacionalizmu koji predstavljaju i u našoj regiji i drugdje u svijetu opasnost za mir.

Diplomacija je, pored umijeća pregovaranja, i vještina razumijevanja pozicije onog drugog, kao i sposobnost da se vidi šira – ili najšira – slika, da se vidi kontekst, da se predvide budući potezi i posljedice određenih postupaka, i svojih i tuđih.

Dobar diplomat stalno razmišlja o razlozima i motivima koji stoje iza stavova druge strane. Diplomacija nije slijepo napredovanje prema cilju, već ponekad i odustajanje od nekog cilja da bi se stvorile pretpostavke da se u budućnosti postigne nešto veće i važnije.

Diplomacija je, zapravo, nadmetanje u dalekovidnosti, u odigravanju poteza čiji se smisao ne mora vidjeti odmah. Uspjeh je – kompromis: jer kompromis je najbolja garancija trajnosti i čvrstine postignutog dogovora.

Do pobjeda se dolazi oružjem, a diplomatski uspjeh je kada izostane upotreba oružja i sile. To je pravi trijumf pregovaračkoga umijeća.

Imao sam životnu sreću da su se moj karakter i mentalitet u velikoj mjeri podudarili sa specifičnostima diplomatske profesije.”

Svoj je govor završio izrazima privrženosti i zahvalnosti svom učitelju i uzoru – Koči Popoviću: borcu, intelektualcu, diplomati i političaru kojeg je cijenio i kojeg se javno sjećao da ga se ne bi zaboravilo.

Tako isto i mi danas izražavamo našu iskrenu zahvalnost Budimiru Lončaru, čovjeku kojega smo imali čast poznavati i s njim prijateljevati i surađivati, od kojeg smo imali što naučiti i koji je nas, njegove sugovornike i suradnike pažljivo slušao i poštovao. Znali smo da razgovaramo s čovjekom koji je znao i govoriti i čitati i slušati i šutjeti, koji je u razgovore unosio historijsko sjećanje, koji je cijenio umjetnost i sport, koji je volio život. Koji je iza sebe ostavio golem trag koji ostaje putokazom i kad se radi o prošlosti i o budućnosti.

Hvala mu na tome.

Tekst je prenet sa portala Autograf.