Braći i sestrama u Knežici i cijeloj BiH

Piše: Drago Pilsel

Neću jer je stvar ovakva: kada bi patrijarh srpski nahranio pet tisuća duša s pet kruhova i dvjema ribama, ta i takva gospoda bi zanovijetala da je, naravno, Porfirije odvratni licemjer jer mnoštvu nije dao još i kapučino s kroasanom. Hoću reći da tu patologiju, tu navodnu ”kritiku”, treba blago prepustiti onima kojima to treba, koji to rado imaju na svojim portalima i Facebook zidovima.

Ja ću, ama taman posla da se tim patologijama bavim, radije progovoriti o jednoj sredini u kojoj sam boravio u subotu i nedjelju. Na poziv paroha Knežice, parohije na potezu od Dubice prema Prijedoru, prote Željka Jevđenića, jedan od onih koji životom pokazuju što jest život za zajednicu, u zajednici i zbog zajednice, te uz pomoć predsjednika lokalnog ogranka Prosvjete, Zorana Sinkića, mogao sam upoznati ljude iz kraja u kojem nema niti jedne kuće u kojoj nije bilo mučenih/ubijenih od strane ustaša, što u Jasenovcu i Gradini (te na ostalim organiziranim ustaškim gubilištima), što na drugim lokalitetima na kojima ti pamet stane kada čuješ što se tu sve tim ljudima događalo i gdje Lordan Zafranović uskoro počinje snimati film posvećen žrtvama ustaškog terora.

O tomu, pak, što su jedni, drugi i treći proživjeli tijekom građanskog rata u Bosni i Hercegovini devedesetih, da i ne govorimo.

Ja sam, kako mislim da treba, krenuo govoriti tako da, kao Hrvat, ”najprije čistim pred vlastitim pragom”. Pošto nisam izgovorio sve što sam bio nakanio jer je paroh Jevđenić predložio da im predstavim moju obiteljsku anamnezu i što se u meni sve prelamalo i odmotavalo da dođem tu gdje sada jesam, želim ovu kolumnu nastaviti i kao otvoreno pismo dragim ljudima Knežice, premda pišući njima pišem i svakomu od vas makar možda više mislim na sve ljude u BiH.

Problem koji nas u regiji nastavlja mučiti je fascinacija državom. Iz fascinacije državom, pa onda i iz opsjednutosti pitanjima nacije proizlazi i svojevrsna ”domoljubna blokada”. Krilaticu je skovao pokojni varaždinski teolog i župnik fra Bono Zvonimir Šagi, koliko pamtim, u jednom razgovoru za tjednik Feral Tribune, premda je pater Šagi o tome pisao i u svojim publicističkim člancima (mjesečnik KANA) i knjigama.

Želio je naglasiti potrebu kritičkog preispitivanja vladajućeg paradiranja, ruku pod ruku, države i svećenstva (to se, odmah da pojasnimo, u Knežici ne događa). Kazao je Šagi da Crkva na taj način postojećoj i bilo kojoj drugoj politici daje veći legitimitet nego što bi trebalo.

Posebno kritički treba prosuditi nacionalizam, jer je snažno povezivanje katolištva s hrvatstvom, po Šagijevom mišljenju, dovelo do ”domoljubne blokade”, te da iz domoljubnih razloga ”nisu se postavljala pitanja otvaranja modernom svijetu”.

Kada je koncem kolovoza 1995., premda upoznat sa stravičnim zločinima koji su hrvatski vojnici i policajci počinili nakon ”Oluje”, tadašnji komentator katoličkog tjednika Glasa Koncila, pokojni don Živko Kustić, pozdravio ”Oluju” u najsvirepijem tekstu u povijesti toga lista – ”Neviđenu humanost ratovanja”, o čemu sam pisao u brojnim prilikama, ja sam se pobunio i moja pobuna nije ostala bez efekta.

Jedna od posljedica te pobune je bilo moje izbacivanje iz društva kakti ”katoličkih novinara”, druga je da se kardinal Josip Bozanić, preciznije od kraja 1999. na ovamo ponaša kao da sam mrtav, a nisam još, treća da kada se pobunim protiv drugih oblika nacionalizma postajem Vučićeva kurva ili Amfilohijevo kopile ili, eto, Porfirijev podrepaš i tako dalje i tako slično. Posljedica ima još puno ali neću više o tim stvarima.

Katolički tjednik Glas Koncila o temi ratnih zločina nije inače šutio. Uredništvo se trudilo da bude registriran svaki zločin koji je počinjen nad Hrvatima. Ali o zločinima koje su počinili Hrvati taj je list, nekada u vlasništvu svih nadbiskupija, a sada samo zagrebačke, uporno šutio pokazujući koliko mu je teško konkretizirati načelan stav što su ga hrvatski biskupi zauzeli u posebnoj izjavi povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata.

Tada su naglasili da svakoj nevinoj žrtvi pripada jednako poštovanje bez obzira na nacionalne, konfesionalne ili stranačke razlike. Također su precizirali da je osnovno pitanje kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici, a ne obratno.

Smatrao sam potrebnim kazati, i ponavljam, kako se duboka šutnja Crkve o hrvatskim zločinima može tumačiti kao odbijanje da se priznaju vlastite pogreške.

Evo, sada se opet šuti, o raketiranju srpskih izbjeglica iz zrakoplova HRZ-a na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada.

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, jednom je kazao da ”Katolička Crkva u Hrvatskoj želi ispitati svoju dugu prošlost, obnoviti koncilsku usmjerenost, ojačati ekumenska nastojanja i poticati dijalog na svim razinama, vjerujući da tako najbolje služi čovjeku koji je jedini razlog postojanja i Crkve i države”.

Za njega je samostalna i međunarodno priznata Hrvatska prvorazredan povijesni događaj. On je, zaista, neko vrijeme inzistirao na sadržaju, kazivao da najviši državni dužnosnici trebaju služiti općem dobru svih građana Hrvatske.

Tvrdio da je razdoblje kada je trebalo više isticati povijest i pravo na državu stvar prošlosti i da se Crkva treba okrenuti budućnosti.

Govorio je o pluralizmu u društvu i Crkvi, prizivao za Hrvatsku ljude novih vizija, koji će unositi duh razumijevanja, dogovaranja i tolerantnosti, najavljivao je inzistiranje na socijalnoj pravednosti.

Tako je to bilo kada je u listopadu 1997. nasljeđivao nadbiskupa Franju Kuharića. Mnogi su ga u Hrvatskoj prepoznali kao nadu. Ali se i on ubrzo stropoštao u nacionalističku kaljužu.

Nema dobrog nacionalizma. Svaki je poguban. Nacionalizam nije opcija za kršćane. Čovjek je po prirodi solidaran i dostupan, ali je i ranjiv kada mu strah zamagli osjećaje.

Ukratko, ”domoljubna blokada duha” je stanje opsjednutosti državom i nacijom u kojoj akteri toga sljepila ne vide ili ne žele vidjeti ni kršenja ljudskih prava, ni nasrtaje na pravnu državu, ni nacionalistička pretjerivanja, ni brak trona i oltara, ni bilo kakav oblik obespravljenosti.

”Domoljubna blokada duha” nije imanentna samo mnogim crkvenim predstavnicima. Rečena blokada zahvaća i šire mase.

Kakvo je to stanje duha danas potrebno, zapitajmo, ako većina ljudi sve više tone u siromaštvo, sve manje djece se rađa, sve više mladih napušta naše gradove i naša sela, a sve više stanovnika umire? O kakvom se patriotizmu u takvoj stvarnosti može govoriti?

Patriotizam, pa tako i kršćanska etika, se mora dokazati u brizi za siromašne i dobrobit obitelji. Oni su, međutim, zanemareni, o njima malo tko govori na pravi način, o socijalnoj pravednosti se gotovo uopće ne govori.

U sve većoj mjeri dolazi do izražaja zlouporaba općega dobra u privatne svrhe. Zbog različitih zlouporaba vode se sudovi, u javnosti se stvara slika o korumpiranosti na svim razinama društva. Sudski se sporovi vode unedogled i više se ne može znati što je istina.

Povucimo crtu.

Patriotizam nije mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju imati.

Naš je imperativ da se bude čestit spram prošlosti i prema našim sugrađanima, osobito onima u potrebi. I zato u mojim kolumnama pokušavam razviti teološko promišljanje kao čežnju za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra.

Istina, u tom se potrebnom suočavanju s tragičnošću naše istine u nas dosta zakasnilo: kad su se još nedavno Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska Pravoslavna Crkva) širile krive poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, ili da sam pravoslavni kršćanin jer sam Srbin, nitko se ili se malo tko tome odupro, iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Naime, Isus Krist je tebe i mene izabrao i uronivši te u vodu krštenja, pozvao da budeš ”narod Božji”. Ako nemaš vjere u Boga, ne brini, ja i dalje vjerujem da si pozvan i poštujem tvoj ateistički ili agnostički stav. Nisi mi zbog toga manje važan. Pokazao sam to i s jednom baš dobro razglašenom i dobro prihvaćenom knjigom koju sam uredio a ispisali su moji prijatelji i dobri poznanici ateisti i agnostici.

Želim se pozvati na riječi patrijarha Porfirija. Upoznali smo se u Strasbourgu na jednoj konferenciji prije puno godina, ali smo se sprijateljili kada je 2014. postavljen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog.

Mogu i želim svjedočiti da patrijarh nije nacionalist i mislim da nisam pogriješio kada sam odmah nakon izbora za 46. patrijarha odnosno 57. po redu glavara Crkve među Srbima pravoslavnima, što se zbilo u četvrtak 18. februara 2021. u kripti hrama svetog Save na Vračaru, napisao da mi se čini da svjedočimo početku epohalnih promjena i početku procesa velikog relaksiranja u odnosima među državama i narodima.

Upravo smo u tjednu iza nas svjedočili jednom takvom epohalnom događaju, a za koji je patrijarh jako puno radio: pomirenje i liturgijsko i kanonsko sjedinjenje srpskih i makedonskih pravoslavaca.

Porfirije je mnogima koji su mu bliski dokazao da zna i da želi popravljati i graditi mostove pomirenja i povjerenja.

Tako je u utorak 21. septembra 2021. na praznik Rođenja Presvete Bogorodice, u hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu prilikom rukopoloženja u čin đakona (a sada sveštenika) Stefana Maksimovića kazao i ove krucijalno važne riječi: ”Crkva nema granica i ne može se poistovetiti ni sa jednom zemljom ili sa bilo kojim narodom”.

I, znate što: tako je govorio najvažniji koncilski i postkoncilski hrvatski katolički teolog dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić – da se Crkva i nacija ne smiju izjednačiti!

Naime, da ”kršćanstvo ne može biti poistovjećeno niti s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo”, da se ”ne može poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom”, da se ”ne može govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom” (dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, ”Katolička Crkva i hrvatski narod”, KS, Zagreb, 1983.).

Porfirije je Srbin, ali on je prije svega i nakon svega – kršćanin. Pravoslavni kršćanin, da, ali kršćanin, braćo i sestre. Kršćanin. Onaj koji, jer ne sramoti kršćanstvo, ne može i ne smije biti nacionalist.

Nove generacije hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca, a u biti samo kršćana, te nove generacije naših sugrađana građana svih svjetonazora i konfesija morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u vladavinu prava i u ustavne vrijednosti.

Crkve su na ovim prostorima Isusa iz Nazareta i kršćanstvo ugušile nacionalnim temama, zamračili ih zastavama i grbovima, ušutkale su proročku i kritičku riječ Evanđelja bukom i šundom nacionalnih i pseudoreligijskih poskočica.

Konstatiramo li to za početak, na dobrom smo putu.

Paroh Željko je predložio da tema mog izlaganja bude ”Braneći druge, branimo sebe”. U tom duhu želim završiti ove riječi.

Mene vodi ideja, koju redovno ponavljam u kolumnama, da ponekad valja sanjati nemoguće kako bismo ostvarili moguće. Porfirija vodi slična ideja, ali kao stručnjak za teologiju svetoga Pavla, patrijarh ima na umu i drugo. Ima na umu da ”svoje tipično univerzalističko viđenje sveti Pavao, bar kršćanski Pavao nakon događaja na putu za Damask, duguje zasigurno vjeri u Isusa Krista, jer lik Uskrsloga nadilazi svaku partikularističku skučenost. Doista, za ovog apostola ‘nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!’ (Gal 3,28)” (Vidi u ”Benedikt XVI. o apostolu Pavlu u Godini sv. Pavla – 20 papinskih kateheza o svetome Pavlu na općim audijencijama od 2. srpnja 2008. do 4. veljače 2009.”, Libreria Editrice Vaticana).

Porfirije sebe ćuti kao mirnog čovjeka, ja primjećujem da je na početku njegove službe u patrijaršiji izgledalo kao da je bačen na leđa divljeg konja, ali on ne želi i ne smije zaboraviti kako ”pripadamo jedinstvenom ljudskom rodu, a opet i suviše često jedni na druge ustajemo, i to ne samo kada pripadamo drugim narodima i drugim verama” (kako je rekao lani na parastosu za žrtve ”Oluje”, u Busijama kod Zemuna).

Hoću reći, ponavljam s Porfirijem, da mi teolozi i ljudi Biblije nismo ovdje samo da bismo procjenjivali političke rezultate i ishode rata niti da bismo utvrđivali tko je kriv za žrtve, nego da se u prvom redu pomolimo za njih, da budemo i majka i otac svakome kojem su majka i otac ubijeni, sin i kći svakome komu su i oni oteti u preranu smrt. Nama je posao utvrđivati antropološku i teološku istinu o ljudskom i kozmičkom bratstvu.

Citiram jedan njegov važan govor u Bosni i Hercegovini: ”Neka svako bude ono što jeste. Neka se svako moli Bogu na svoj način, ali svako da poštuje onog drugog. Imamo stoljeća zajedničkog života (…)

Naši interesi su da svako bude ono što jeste: ako je pravoslavni hrišćanin Srbin – da bude i jeste, ako je Bošnjak musliman ili Hrvat katolik – da jeste i ostaje, ali i da mi imamo iskustvo zajedničkog života, poštovanje, iskustvo susjeda, iskustvo rođaka preplitanja, zajedničkog gospodarstva, kulturne razmjene (…)

Molit ću se za mir među svim ljudima, posebno na ovim prostorima i na cijelom regionu (…)

Apelujem na tzv. elite, a ponajprije na kolege, na braću vjerske vođe, na reisa i kardinala, da svi zajedno učinimo prvenstveno vjerom u Boga i molitvom, a potom i na sve ostale iz perspektive vjere i ljubavi, da imamo mir u životu, mir u duši, mir u porodici, u ovom gradu, u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

I apelujem na ovlašćene ovog sveta da znaju da niko ne daje sam od sebe osim od Boga i u najmanju ruku da poštuju pravila koja ovde postavljaju, jer će time pokazati da su verodostojni i da žele da budu posrednici, a ne oni koji nameću te semantske kampove i kalupe koje ne samo da nećemo nego da smo htjeli ne možemo se u njih smjestiti (…)

Mnoge su majke zaplakale i suza svake majke ima jednaku vrijednost pred licem Božijim, a ja znam da obični ljudi imaju potrebu za normalnim životom. Imaju potrebu za razumijevanjem. Neka svako bude ono što jeste, neka se svako moli Bogu na svoj način, ali svako da poštuje onoga drugog” (Doboj, 19. kolovoza 2021.).

Zašto da pristanemo Porfirija i druge zatvarati u te naše užasne balkanske i ine semantičke logore? Moraš ovo, moraš ono, očituj se oko Srebrenice, hitno ima da se očituješ. Zatim: smijeni Dodika, sruši Vučića, zaustavi Putina, uskrsni druga Tita!

Zar ne bi bilo humanije i poštenije dopustiti drugima, sve oko nas, da nas iznenade nekim do sada nezamislivim potezima?!

Zar nije lijepo osjećati kako stojimo jedni pored drugih, ali kao jedni za druge i kao jedni zbog drugih?

Na terenu na kojem sam ovih dana boravio je brat na brata ruku digao, sestra na sestru. Vrijeme je da se čvrsto zagrlimo i pomirimo.

Kada sam odlučio dići svoj glas i stati u obranu preostalih Srba u Lici i Dalmaciji nakon ”Oluje”, kada sam ih metaforički branio, ja sam znao da oni mene brane, jer će mi se moja eventualna solidarnost vratiti njihovim zagrljajem i njihovim zagovorom mene kod Boga, ali ne samo kada umremo, nego ovdje i sada, jer se Boga može vidjeti i treba prepoznati u licima drugih ovdje i sada, a kraljevsko se nebesko ostvaruje već ovdje i sada.

Je li teško? Da. Ja tek sada vidim neke plodove, a ubijam se na ovom zadatku punih trideset godina. Je li fer toliko čekati? Ne, nije fer. Ali na nama je da se trudimo. Teško je, ponekad, izbjeći život u strahu i žalosti, pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće/vaskrsenje u kontekstu zadaće za stvaranjem pravednijeg i solidarnijeg društva?

U Bibliji pravednost prije svega označuje stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog, kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koje se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno prema onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalni i horizontalni. A cilj pravednosti je izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo, stanovitu zajedničku volju.

Ako Isusov govor glasi: ”Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15, 12), po čijoj se zapovijedi mi zapravo ravnamo, svjesni toga ili nesvjesni, kada ”mišlju, riječju, djelom i propustom” ranjavamo jedni druge? Očito je: po zapovijedi Isusa Krista, zasigurno se ne ravnamo!

Što je onda temelj našeg života i naših međusobnih odnosa? Što je razlog našim netrpeljivostima i podjelama?

Razmislimo o tomu kako se danas govori. Bez obzira na temu. Često smo u nekim ekstremima. Između govora koji sve negira i onoga koji pokušava koješta opravdati, ima li mjesta za riječi povjerenja, razumijevanja, razuma? Jesmo li dovoljno odvažni da prihvatimo druge i kada nam se baš i ne sviđaju? Kada nas iritiraju? Mogu li prihvatiti i one koji su ljuti na svakoga koji neće reći da je Porfirije, primjerice, odvratni licemjer i ništarija?

Ja ću reći ovako: sa svima sam spreman razgovarati, ako im je do razgovora, a ne do psovke, stalo. Svakoga želim pokušati razumjeti, ali nema potrebe se izlagati psovkama.

Ovo vam želim reći, dragi ljudi Knežice: premalo je, čini se, snažnih duhova (intelektualno i moralno snažnih) koji bi nam mogli dati prave odgovore na pitanja koja nas muče.

Svjestan sam da vas neki moji odgovori ne mogu sve zadovoljiti. Budite milosrdni kada mi sudite i kada sudimo drugima jer slobodna upotreba vlastitog, ono, kako se ponašamo s našom slobodom je ono najteže.

Paroh Željko je sa svojom slobodom mogao drugačije, mogao je promašiti život i poslanje, ali je učinio ispravno, postupio je kao navjestitelj Božje riječi i kao misionar, kao graditelj i kao onaj koji u druge vjeruje.

I nije jedini.

Završavam parafrazirajući riječi pape Ivana Pavla II. (izrečene prilikom druge posjete Hrvatskoj 1998.): bilo bi dobro i nužno da se bolno i tragično iskustvo minulih desetljeća pretvori u sposobnost rasvjetljavanja umova i jačanja volje da se dogodi dogovor i suradnja.

Ma koliko god bio izmučen, koliko god bilo teško breme tvoje povijesti, ti – narode Knežice, ti – čovječe Bosne i Hercegovine, oživi se u duhu spremnosti na dijalog i pomirenje. Ispitaj svoju bol, ispitaj svoje motive, ispitaj svoju savjest i vidjet ćeš da si pozvan biti služiteljem bolje budućnosti.