Upotreba Holokausta u političke svrhe – zašto se manipuliše sećanjem na stradanje Jevreja u Srbiji?

30. November 2022.
Radoznali čitalac izraelskog lista Haaretz, ili pak istraživač kultura sećanja na Holokaust, čitajući prvi pasus kolumne Džuli Bril ostao bi koliko šokiran toliko i zapitan nad sledećim podacima: „80% srpskih Jevreja ubijeno je od strane nacista.
Belgrad, Erfassung von Juden
Beograd, 1941. Foto: Bundesarchiv, Bild 101I-185-0112-28 / Neubauer / CC-BY-SA 3.0/CC BY-SA 3.0 DE/Wikimedia Commons

Piše: Stefan Radojković

U Beogradu se, međutim, Holokaust i dalje uglavnom zapostavlja. Nema nijednog znaka, memorijala ili spomenika kojim bi se popisali Jevreji koji su umrli. Želim da moj deda bude imenovan.“

Zainteresovana osoba, pretpostavimo podstaknuta na dalje istraživanje sudbina jevrejskih zajednica na prostorima današnje Srbije, ne bi postala ništa manje zbunjena čitajući knjigu Jelene Subotić gde se, između ostalog, kaže: „Kao i u mnogim drugim zemljama okupiranim od strane nacista, pristupanje pokretu otpora u Jugoslaviji značajno bi uvećavalo šanse preživljavanja Jevreja nasuprot ostajanju u skrovištu ili života u getu.“

Dalje udubljivanje u temu moglo bi potencijalnog istraživača navesti i na prikaz knjige Jelene Subotić od strane Efraima Zurofa koji zaključuje:

„Može se mnogo toga naučiti iz Žute zvezde, Crvene zvezde, ali je šteta što autorka nije bila preciznija u istorijskim prikazima na kojima je bazirala svoje tvrdnje.“ Sada već zaintrigirani istraživač, još uvek zbrkanih misli pretpostavljamo, pokušava da konsultuje globalno priznatu, referentnu ustanovu za istraživanje i čuvanje sećanja na Holokaust, Jad Vašem. Prema tipologiji Roberta Rozeta, Srbija se uopšte ne spominje kada razmatra savremene primere država gde je zastupljena distorzija istorije Holokausta i pokušaj „pranja“ sopstvene prošlosti od neprijatnih činjenica.

Postoji opravdani utisak da međunarodnoj javnosti – istraživačima, radoznalim pojedincima ili organizacijama – slučaj Srbije izaziva konfuziju kada je u pitanju sećanje na Holokaust. Odgovor na pitanje zašto je takav utisak opravdan jeste višeslojan. Ako želimo zaista da proniknemo u kompleksnost samog pitanja, moraćemo da pretresemo svaki od njegovih sedimentnih slojeva počevši najpre od istorijskog konteksta tj. sudbina jevrejskih zajednica tokom Drugog svetskog rata na različitim teritorijama današnje Republike Srbije.

Drugi svetski sat i okupacija

Mi ćemo se fokusirati isključivo na okupacionu zonu „Srbija“. Dakle, zonu kontroliše nemačka vojska preko vojne i administrativne uprave. Na čelu vojne uprave i cele okupirane zone nalazi se vojni komandant (četiri generala obavljala su pomenutu funkciju u navedenom periodu), dok je za administraciju zadužen SS general-major Harald Turner. Njih dvojica, zajedno sa još tri visoko rangirana nemačka oficira sačinjavaju svojevrsnu konstelaciju „pet kraljeva Srbije“, kako ih naziva Kristofer Brauning. Lokalni saradnici nacističke Nemačke, prvo Komesarska uprava Milana Aćimovića, potom Vlada narodnog spasa generala Milana Nedića, potpadali su pod ingerencije i bili deo Turnerove uprave.

Specifičnost situacije u kojoj se nalazi vojno-okupaciona zona „Srbija“ ogleda se u sledećim činjenicama. Sudbina Jevreja okupacione zone zavisi isključivo od nemačke vojne uprave. Sledeća posebnost jeste ustanak u vojno-okupacionoj zoni “Srbiji” tokom leta i jeseni 1941. godine, pod vođstvom komunističkog Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) Josipa Broza Tita i rojalističke Jugoslovenske Vojske u Otadžbini (JVuO), tadašnjeg pukovnika, Dragoljuba Draže Mihailovića koji je, paradoksalno, ubrzao uništavanje Jevreja (muškaraca u logoru Topovske šupe, današnja Autokomanda u Beogradu). Konačno, logor za preostale starije osobe, žene i decu jevrejske zajednice pomenute zone osnovan je 8. decembra 1941. godine na teritoriji NDH (Zemun), ali sa nemačkom upravom iz okupirane zone „Srbija“, što samo dodatno usložnjava ionako zamršene prilike na pomenutom prostoru.

Svu paradoksalnost i složenost situacije u kojoj se obrela nevelika jevrejska zajednica ove vojne zone opisana je kod Manošeka, a sažima je isečak iz pisma Haralda Turnera od 17. oktobra 1941. godine:

„To nije lep posao! Ali u svakom slučaju mora ljudima jednom da bude jasno, šta znači uopšte već sam napad na nemačke vojnike, a s druge strane jevrejsko pitanje se na ovaj način najbrže rešava. U stvari, nije na mestu, da se za ubijene nemačke vojnike, u odnosu 1:100, što bi trebalo da ide na teret Srba, strelja 100 Jevreja, ali mi ih tu imamo u logoru. Konačno, oni su srpski državljani i oni moraju takođe da nestanu.“

Sledeći nivo istorijskih sedimenata predstavlja period socijalističke, federativne, Jugoslavije (1945-1991), čiji je deo bila i Republika Srbija u granicama koje nadilaze nekadašnju vojno-okupacionu zonu (videti priloženu mapu Terraforminga, opet). Odmah se postavlja pitanje, koji su modaliteti sećanja na Holokaust dominirali tokom ovog perioda, u Jugoslaviji (Srbiji)?

Da li je postojao jugoslavenski tabu – prvi slojevi sedimentna naslaga

Na primeru objavljenih publikacija o jasenovačkom kompleksu logora Nezavisne Države Hrvatske, Jovan Mirković razvija tezu o jugoslovenskom tabu pristupu prema stradanjima etničkih grupa tokom Drugog svetskog rata. Drugim rečima, stradanje Jevreja nije bilo tabu tema ali o njemu, kao i o genocidima nad Srbima i Romima, moglo se govoriti isključivo na određeni način:

„Smatramo da se ne može govoriti o ’tabu temi’, pre se može govoriti o ’tabu svesti’ ljudi iz, prevashodno, istorijske nauke, ali i drugih kompatibilnih disciplina, da se stručno, naučno, bave ovim pitanjem. Njime se bave više, moglo bi se reći, ljudi izvan struke, često upadajući u zamke politikantskog prakticizma, najčešće nacionalno-verskog ekskluzivizma. Nažalost, tome podležu i neki ljudi iz struke.“

U tom pogledu, od koristi može biti i istraživanje Jelene Subotić gde se navodi da je u prvim posleratnim godinama podignuto oko 40 spomenika, samo u Srbiji, radi čuvanja sećanja na stradale Jevreje Jugoslavije. Najpoznatiji od njih, svakako, spomenik Bogdana Bogdanovića otkriven je 1952. godine na Jevrejskom sefardskom groblju u Beogradu. Ipak, većina prvih spomenika u Jugoslaviji, samim tim i u Srbiji, bila je podignuta u okviru jevrejskih grobnih parcela a ne u javnom prostoru. Kasniji spomenici, usled jugoslovenskog pokušaja pomirenja pod parolom „bratstvo i jedinstvo“ tj. izjednačavanja svih žrtava Drugog svetskog rata kao apstraktnih „žrtava fašizma“, nisu prepoznavali Jevreje kao žrtve posebnih, genocidnih, politika. Isto važi i za genocide počinjene nad drugim etničkim grupama.

Tabu pristup socijalističke Jugoslavije istoriji stradanja Jevreja tokom Drugog svetskog rata predstavlja samo prvu sedimentnu naslagu u okviru sada već iskrivljene slike Holokausta. Sledeći sloj predstavlja njegova zloupotreba tokom raspada Jugoslavije (1991-1999), kada termini i slike iz vremena Drugog svetskog rata služe kao alat u propagandnom ratu između nekadašnjih jugoslovenskih federalnih jedinica Srbije i Hrvatske. 

Jugoslavenski ratovi i druga sedimentna naslaga

U sklopu morbidnog takmičenja, Srbija i Hrvatska razvijale su tokom raspada Jugoslavije (1991-1999) različite strategije, usmerene ka međunarodnoj javnosti, radi dostizanja statusa „isključive žrtve” tokom građanskih ratova. Marko Živković primećuje da je srpska politička i intelektualna elita zagovarala tezu o Srbima kao „trinaestom izgubljenom plemenu Izrailja“, izmišljenu od strane Vuka Draškovića po svemu sudeći; istovremeno, isticala je zapravo postojeće veze sa Jevrejima ostvarene kroz uvezana stradanja tokom Drugog svetskog rata. Isto tako, hrvatsko političko i intelektualno vođstvo razvija strategiju dvostrukog koloseka.

Sa jedne strane, učinak i priroda Nezavisne Države Hrvatske (NDH) minimizira se i relativizira njenim viđenjem kao nametnute nacističke tvorevine; s druge strane, Srbi se optužuju za inherentni antisemitizam i zločine nad Jevrejima, ako ne gorim, a onda sigurno jednakim počinjenim na tlu NDH.

Za potrebe ovog članka, fokusiraćemo se samo na drugi kolosek hrvatske strategije zbog posledica koje je proizveo kada je u pitanju kako percepcija vojno-okupacione zone „Srbija“ iz Drugog svetskog rata, tako i Srbije danas. Ključna publikacija za razumevanje pomenutog pravca hrvatske propagande iz ’90-ih godina – tačnije, druge sedimentne naslage iskrivljene slike Holokausta – jeste Tajni rat Srbije: Propaganda i obmana istorije Filipa J. Koena iz 1996. godine. Iako plod zajedničkog literarnog poduhvata nekoliko autora iz Hrvatske i hrvatske dijaspore (Marka Atile Hoarea, između ostalih), knjiga potpisanog Koena, inače dermatologa po zanimanju, uticala je na formiranje slike o Srbima kao „nacistima“, kako tokom raspada Jugoslavije tako i retroaktivno za vreme Drugog svetskog rata.

Iako „otkriće“ kolaboracije u okviru nemačke vojno-okupacione zone „Srbija“ nije naročita novina u naučnim krugovima – „Kolaboracija pokreta ’Zbor’ Dimitrija Ljotića i četničkog vođe Koste Pećanca sa nemačkim okupatorom i sa Nedićevom vladom se uglavnom priznaje kao neosporna činjenica“, da citiramo Manošeka  – cilj je da se srpska strana tokom raspada Jugoslavije prikaže zapadnom javnom mnjenju, a posebno intelektualnim krugovima, inherentno antisemitskom i genocidnom. Dovoljno je navesti da čitani, uticajni, autori poput Noela Malkolma  i Sabrine P. Ramet koriste Koenov Tajni rat Srbije kao kredibilnu i validnu naučnu publikaciju.

Činjenica da je Bajford i to u jednoj od publikacija Rametove, upozoravao na kvazi-naučnost Koenove knjige – „Tvrdnje da su srpski kolaboracionisti bili direktno uključeni u smaknuće Jevreja delo su izvesnog broja hrvatskih pisaca i publicista iz serije propagandističkih i kvazi-istorijski napisanih radova. Među njima su: Tomislav Vuković i Edo Bojović (1992), Ljubica Štefan (1993) i Filip Koen (1996).“ – nije pomogla da se izbegne dodatno iskrivljenje slike o Holokaustu u nemačkoj vojno-okupacionoj zoni „Srbija“, već joj je dodalo i novu dimenziju; istorija Srba tokom Drugog svetskog rata i njihovog odnosa prema stradanju Jevreja iskrivljena je, takođe.

Aktuelne frustracije iz Srbije – treća sedimentna naslaga

Direktna posledica ove, kao i drugih simultanih, propagandnih kampanja jeste da se istorija genocida nad jevrejskim narodom tokom Drugog svetskog rata na prostoru nemačke vojno-okupacione zone „Srbija“ retroaktivno sagledava kroz optiku stvorenu o Srbima tokom ’90-ih godina (pojednostavljeno, Srbi su „novi nacisti“), a ne kroz nalaze istoričara koji su izuzetno temeljno proučili period Holokausta u pomenutoj zoni. Ništa manje porazna je činjenica da se posledice ove knjige – kako u srpskom društvu, tako i van njega – osećaju i danas što čini treću sedimentnu, dodali bismo i aktuelnu, naslagu iskrivljene slike o Holokaustu počinjenom na tlu vojno-okupacione zone „Srbija“.

Na primer, pojedini autori poput Stojanović, u želji da sopstveno društvo suoče sa prošlošću, veštački uvećavaju odgovornost Nedićeve administracije; drugi domaći autori poput Ljušića, pak, negiraju realno postojeću ulogu Nedićeve uprave u sprovođenju pomoćnih radnji tokom genocida nad Jevrejima.

Isto tako, izvesne političke partije u Srbiji, koristeći već pomenutu propagandnu taktiku Hrvatske iz vremena raspada Jugoslavije, unajmljuju Gideona Grajfa kako bi pružili naučni legitimitet njihovim, inače loše napisanim, propagandnim pamfletima u želji za (ponovnim?) dokazivanjem, iako sa stanovišta nauke nespornim, genocidom nad Srbima tokom Drugog svetskog rata.

Iako su Muzej žrtava genocida i Odbor za Jasenovac javno ukazivali na štetnost Grajfovih publikacija, tj. da Srbija oponaša primer Hrvatske i Filipa Koena, frustracije u delu srpske javnosti zbog kontinuirane stigmatizacije (Srbi = „novi nacisti“), dodatno su zakomplikovali sećanje na Holokaust u vojno-okupacionoj zoni „Srbija“.

Po običaju, istorijska istina strada iako je ovaj aspekt Holokausta u Evropi temeljno istražen. Među autorima zaslužnim za pomenuta istraživanja ističu se Kristofer Brauning, Valter Manošek, Milan Koljanin i Milan Ristović.

O razumevanju i strpljenju 

Razumljivo je da je današnja situacija – kako za međunarodnu tako i domaću javnost – izuzetno konfuzna jer, na prvi pogled, izgleda da se Srbija ne seća, barem ne dovoljno, stradanja svojih sugrađana jevrejskog porekla. Ako se, pak, seća onda to dodatno stvara konfuziju umesto jasnije slike o događajima iz Drugog svetskog rata. Ipak, ličan utisak je da se situacija polako menja, i to u pravom smeru.

Na osnovu sledećih primera, može se zapaziti pozitivni trend memorijalizacije Holokausta zasnovanog na naučnim postignućima. Institucionalno gledano, izmene i dopune Zakona o kulturi uvele su termin „kultura sećanja“ u zakonodavstvo Republike Srbije, a na osnovu tih izmena usvojen je Zakon o Memorijalnom centru „Staro Sajmište“ (februar 2020).

U međuvremenu imenovani su v.d. direktora, upravni i nadzorni odbor Memorijalnog centra, budžetska sredstva su odvojena, a privremene prostorije na Starom Sajmištu adaptirane su za kancelarijski prostor. Takođe, Srbija je jedna od retkih zemalja koja je na osnovu deklaracije iz Terezina donela odgovarajući zakon te počela sa prepuštanjem nepokretne imovine – arijanizovane za vreme nacističke okupacije – jevrejskoj zajednici u Srbiji (februar 2016).

Naravno, ništa manje nisu važni simbolični gestovi sećanja poput „kamena spoticanja“ (stolperstein) u Zrenjaninu (folksdojčeri tj. banatski Nemci odgovorni za nestanak Jevreja u tom gradu), spomenika u Pirotu (odgovornost Bugarske, saveznika nacističke Nemačke), restauracija knjižare Gece Kona u centralnoj beogradskoj ulici, ili grafičke novele nastale radom kako pojedinaca (Aleksandar Zoograf) tako i organizacija civilnog društva (Teraforming). Na kraju, ime i prezime dede Džuli Bril – Aleksandar Bril – neće pasti u zaborav zahvaljujući „kamenu spoticanja“ postavljenom u Beogradu jula ove godine.

Ako je za ikakvo poređenje, Srbija se na neadekvatan način odnosi i prema žrtvama genocida počinjenog nad Srbima u NDH iako se poslednjih godina i na tom polju vide pozitivni pomaci. Tek od aprila 2022. godine deo javnog prostora u centru Beograda imenovan je po žrtvama logora Jasenovac, dok Muzej žrtava genocida, uprkos što je prepoznat kao matična institucija za sve memorijale u Srbiji, i dalje nema izložbeni prostor.  Pomenuti muzej osnovan je sada već daleke 1992. godine. Naravno, o nekakvim simbolima koji čuvaju sećanje na pojedince stradale tokom četvorogodišnjeg postojanja NDH – njihovo ime i prezime, primera radi – nema ni reči.

Da zaključim, imajte razumevanja i strpljenja za Srbiju, građane Srbije i srpski narod jer dobre volje među njima ne nedostaje iako izgleda, samo na prvi pogled, kako sve što rade čini da su stvari još komplikovanije nego što su i inače. Ništa bolji nisu ni prema žrtvama sopstvenog naroda, ako je za utehu.

Članak je prenet sa portala Talas.

Članak je prenet sa portala Talas.

Click