Demagogija povećanja plata – zašto i vlast i opozicija obećavaju nemoguće?

29. January 2020.
Nedavno se desilo da su se i vlast i opozicija složile u jednom: da se populističkim obećanjima može svašta. Otpočeo je Aleksandar Vučić koji je obećao veliki rast plata u narednim godinama, toliko da će prosečna dostići 900 evra vrlo brzo, već do 2025, dok će penzije tada iznositi čak 440 evra. Ovo bi bila prirodna posledica velikog državnog investicionog projekta koji bi do tada trebalo da se izvede, kao i drugih reformskih poteza Vlade u narednom mandatu.
josh-appel-NeTPASr-bmQ-unsplash
Foto: Josh Appel/Unsplash

Piše: Mihailo Gajić, Talas

Na ovu priču se potom nadovezao Dragan Đilas, u okviru predstavljenog ekonomskog programa „Srbija 2020“, sa obećanjem velikog rasta plata u javnom sektoru ne za 6 godina, već za 6 meseci, prema kome bi plate vaspitača i nastavnika bile 700 evra, lekara 1.000 evra, a medicinskih tehničara 600 evra. Oba programa imaju nešto zajedničko – neostvarljivi su.

Vučić i prosečna plata od 500 evra

Aleksandar Vučić još od početka 2016. najavljuje da će prosečna plata dostići tu magičnu brojku od 500 evra. Ali do toga nikako da dođe godinama (iako je prvobitno trebalo do kraja 2017. godine) pa ni do danas – prema podacima Zavoda za statistiku, prosečna novembarska neto plata (poslednji dostupni podaci) iznosila je oko 480 evra. Ako se ovo obećanje za platu od 500 evra ne ispunjava već tri godine zaredom, zašto mu verovati da će biti ispunjeno novo obećanje vezano za plate od 900 evra? Pitanje kredibiliteta obećanog je stoga u Vučićevom slučaju važno isto koliko i realističnost obećanja.

Đilas, sa druge strane, nema ovaj problem kredibiliteta jer nije skorije bio u mogućnosti da iz pozicije vlasti obećava stvari koje potom nije ispunjavao. Zato program Stranke slobode i pravde ocenjujemo isključivo kroz prizmu realističnosti samog programa, a ne kredibiliteta onoga koji obećava.

Vučićev plan – praktično neostvarljiv

Imajući u vidu projektovani ekonomski rast od 4% godišnje i inflaciju od 3%, ekonomija Srbije će 2025. nominalno biti za gotovo 50% veća nego danas (realan rast bio bi tek oko 25%). Da li takva ekonomija može sa lakoćom da finansira plate koje bi bile nominalno više za oko 80% nego danas? Ako bi plate pratile rast BDP-a i projektovanu inflaciju (a kurs ostao stabilan), to znači da bi plate na kraju 2025. eventualne mogle da iznose 670 evra. Ovo je prilično daleko od obećanih 900, ali ostaje relativno dobar rezultat. Međutim, plate je moguće pogurati nagore administrativnim merama i na način koji nije održiv: putem povećanja minimalne nadnice i plata u javnom sektoru.

Povećanje minimalne nadnice nateralo bi poslodavce da povećaju zarade radnicima sa najnižim primanjima, ali njen preveliki rast može da ima veoma loše ekonomske posledice, pošto će učiniti one sa nižom produktivnošću praktično nezapošljivim osim u sivoj ekonomiji. Ovo se posebno odnosi na mlade koji tek ulaze na tržište rada, ali i na radnike sa najnižim kvalifikacijama. Kako privatne kompanije mogu da reaguju na ovakvo povećanje troškova rada možemo da vidimo u većim Maksi / Idea prodavnicama ili u Meku, gde se počelo sa uvođenjem elektronskih kasa, dok radnike menjaju mašine. Prosečna zarada biće viša – ali ne zato što su plate rasle, već zato što su oni sa najnižim zaradama eliminisani sa tržišta rada.

Oba programa imaju nešto zajedničko – neostvarljivi su

Sa druge strane, veliki rast plata u javnom sektoru imao bi povratni efekat i na rast plata u privatnom, da ne bi svi potrčali iz privatnog u javni sektor (mada se ovo već dešava, ne samo zbog visine plata već  sigurnosti radnog mesta i drugih pratećih benefita). Ovime bi opet moglo da dođe do istiskivanja sa tržišta rada manje produktivnih radnika i povećanja nezaposlenosti. Posebno pitanje previsokih plata u javnom sektoru odnosi se na javne finansije: dok privreda raste, poreski prihodi sve su veći, pa ovo deluje održivo, ali šta kada dođe do krize? U tom slučaju ostaju visoki rashodi za plate, ali sa znatno manjim javnim prihodima. Posledica je tačno ono čemu smo svedočili tokom fiskalne konsolidacije kroz zamrzavanje plata i njihovo smanjenje.

Rumunija je loš primer – Igranje sa veštačkim povećanjem plata ima posledice

Da bismo se približili željenoj vrednosti od 900 evra u 2025, plate bi trebalo da rastu gotovo 14% godišnje, što bi svakako bio impresivan rezultat. Pozivanje na Rumuniju koja je u prethodnim godinama imala rast privrede sličan Srbiji (oko 4% godišnje) uz rast plata koji je bio brži od privrednog rasta treba uzeti sa rezervom, jer upravo nam slučaj Rumunije govori da ovo nije najpametnija ideja. U Rumuniji je visok rast plata narušio konkurentnost privrede, što se vidi po tome što od 2015. uvoz raste znatno brže od izvoza i trgovinski bilans je od skoro uravnoteženog u 2014. došao do trgovinskog deficita od preko 5% BDP-a u prošloj godini.

Investicije su smanjene sa 25% u 2015. na 23% u 2019, a inflacija se zahuktala: od deflacije od -0,5% u 2016. do stope inflacije od 4,5% u 2019. (svi podaci su iz WEO baze MMF-a).

Rast plata u Rumuniji nastao je značajnim delom i usled administrativnih mera: minimalna zarada je povećana sa 220 evra 2015. na 450 evra 2019, a slično je bilo i sa platama zaposlenih u javnom sektoru (pre svega sa medicinskim osobljem). Ovo je doprinelo tome da se ubrza iseljavanje mladih ljudi iz Rumunije, budući da značajan deo njih nije osetio ove benefite pošto su bili istisnuti sa tržišta rada, dok im je ostalo širom otvoreno tržište rada Evropske unije. Uz sve ovo, da bi finansirala ovako visoke rashode za plate, Rumunija beleži visoke deficite (npr 3,6% BDP-a u 2019, a slično je prognozirano i za ovu godinu) što nije primereno situaciji visokog ekonomskog rasta kada bi zapravo  prema kejzijanskoj logici zemlja trebalo da ima uravnotežen budžet ili suficit.

Đilasova obećanja o visokim platama su takođe neodrživa

Za razliku od prezentovanog plana Vučića koji se odnosio na celokupnu privredu, plan „Srbija 2020“ koji je u ime Stranke slobode i pravde predstavio Dragan Đilas bazirao se pre svega na zaposlenima u javnom sektoru, i to u oblasti zdravstva i prosvete. Njihova ideja jeste da se povećaju plate lekara (sa 650 na 1.000 evra), medicinskih tehničara (sa 390 na 600 evra), nastavnika i vaspitača (sa 500 na 700 evra). Međutim, ovo je samo manji deo vrednosti ukupnog paketa, od 600 miliona evra godišnje, dok se ostatak u iznosu od 1,1 milijarde odnosi na uvođenje socijalnih penzija, besplatnih udžbenika, povećanje rashoda za kulturu, smanjenje poreza i doprinosa na plate i poljoprivredne holdinge.

U ovom planu je dobro identifikovano to da velika premija zarada odvodi medicinske radnike iz naše zemlje u Zapadnu Evropu, te da bi njihove plate trebalo povećati da bismo barem neke od njih podstakli da ostanu ovde. U suprotnom, neće imati ko da nas leči ako se egzodus lekara i tehničara nastavi. Plate nastavnog osoblja su takođe identifikovane kao problem, jer kvalitet nastavnika ima pojedinačno najveći uticaj na obrazovna postignuća đaka. Više plate bi trebalo da zadrže i privuku dobre nastavnike. Ali problem je kako ovo finansirati?

Plan predviđa povećanje prihoda za 400 miliona evra kroz povećanje akcize na duvanske proizvode i oporezivanje kockarnica, ali i smanjenje javnih rashoda za oko 2 milijarde evra, što sa 2,4 milijarde evra ostavlja prostora za sve predviđene projekte i još nešto kusura preko. Ali ove nabrojane uštede su i na prvi pogled jako sporne: neki su jednokratni rashodi, neki računovodstvena fikcija, dok druge nije moguće tako lako eliminisati.

Smanjenje rashoda ne može da pokrije obećane plate

Jednokratni rashodi su „besmisleni“ infrastrukturni projekti u iznosu od 700 miliona evra. Dok se plate isplaćuju svake godine, rashodi za ove projekte traju dok traje njihova izgradnja. Dakle, odustanemo li od ovih projekata, imaćemo uštedu koju možemo da usmerimo na plate, ali šta ćemo da radimo naredne godine? Rashodi za državno preuzimanje banja od PIO fonda su takođe jednokratni, ali su i fikcija pošto država uplaćuje nedostajuća sredstva PIO fondu za isplatu penzija: ove godine će ti transferi biti manji za ovaj iznos koliki će prihodi PIO biti veći.

Više plate bi trebalo da zadrže i privuku dobre nastavnike. Ali problem je kako ovo finansirati?

Novčane kazne i penali u iznosu od 120 miliona evra su veliki rashod koji je direktna posledica loše državne administracije – to su sporovi raznih sudskih procesa i arbitraža i trebalo bi u državu napokon uvesti red da bi se ovi rashodi minimalizovali. Ali za to je potrebno vreme od barem nekoliko godina i te uštede nije moguće ostvariti preko noći.

Rashode za subvencije navedene u iznosu od 200 miliona evra takođe nije moguće ukinuti preko noći: prvo, to podrazumeva da državna preduzeća koja ih dobijaju (npr. Resavica i Železnice Srbije) počnu da rade efikasnije, što je kod nekih od njih nemoguće (JP Resavica na primer ima niže ukupne poslovne prihode nego što su samo rashodi za plate); drugo – veliki broj sredstava koji se knjiže kao subvencije zapravo su investicije. Ovo je posebno vidljivo u slučaju železnice i JP Putevi Srbije. Morali bismo da prestanemo da popravljamo puteve ili da opet podignemo već visoke putarine. Zbog toga je ukupna suma ušteda koje bi ovde mogle da se ostvare, naročito na kratak rok, prilično sumnjiva.

Slično je i sa pratećim troškovima zaduživanja od 100 miliona evra. Ovi rashodi su odjednom skočili, sa ispod 700 miliona dinara u 2012, te 1,8 milijardi dinara u 2018, na ovu enormnu sumu. U njih spadaju troškovi negativnih kursnih razlika, penala za kašnjenje, troškovi naknada za nepovučena sredstva, takse povezane sa zaduživanjem, troškovi procene kreditnog rejtinga, ali i troškovi prevremene otplate zaduživanja. Iz budžeta se ne vidi koji su rashodi toliko skočili, ali možemo da zaključimo da je veliki deo njih prevremena otplata ranijih skupljih zaduživanja, jer je o tim aktivnostima pisao i Fiskalni savet u analizi budžeta. Ovo bi stoga trebalo takođe da svrstamo u jednokratne troškove.

Povećani troškovi administracije od 760 miliona evra u odnosu na 2012. je malo zbunjujući, pošto ne znamo na koje troškove se ovo odnosi – da li su ovo javne nabavke, rashodi za plate, mešavina ova dva? Imajući u vidu kako su predstavljene druge uštede, i ovde je prilično sumnjivo koliko ove brojke bi zaista moglo da se uštedi.

Zapravo, kada se pogleda celokupan plan „Srbija 2020“, gotovo 900 miliona predloženih ušteda jesu jednokratni troškovi, dok skoro jedna milijarda spada u uštede koje su veoma neizvesne i potencijalno teško ostvarive, ako ne i nemoguće. Povećanje prihoda od 400 miliona jedino možemo da ocenimo uglavnom kao realistično, pod uslovom da poreska uprava spreči šverc i nelegalnu prodaju duvana, čiji rast je jednom već bio zabeležen nakon porasta akciza pre nekoliko godina, a imajući u vidu jedno skoro istraživanje o elastičnosti tražnje za duvanskim proizvodima u Srbiji Instituta ekonomskih nauka.

Politička odgovornost: šta je to?

Oba prezentovana plana na prvi pogled deluju jako dobro. Prvi plan se bazira na visokom ekonomskom rastu, kao i na primeru jedne susedne zemlje. Drugi plan na velikim uštedama neproduktivnih javnih rashoda i rasterećenju privrede. Ali nijedan plan zapravo ne može da izdrži malo dublje preispitivanje zbog određenih problema i slabosti u njihovim postavkama.

Ova dva plana pokazuju nam slabost našeg političkog sistema i političke kulture, a to je odsustvo političke odgovornosti za izgovorenu reč i delanje. Politička situacija u zemlji nikako ne može da se nazove normalnom usled političkih pritisaka na opoziciju i kontrole nad medijima, što je dovelo do potpune dominacije jedne partije i potom bojkota dela opozicije usled nepovoljnih izbornih uslova na predstojećim parlamentarnim izborima. Ipak, to ne znači da političarima treba da gledamo kroz prste kada iznose ekonomska obećanja koja ne mogu da ispune.

Pročitajte i:

Članak je prenet sa portala Talas.

Članak je prenet sa portala Talas.

Click