Imamo dva ili tri zla, a dobro je samo jedno

14. Maj 2020.
O najavljenoj misi za Bleiburg u Sarajevu, Svjetskom danu slobode medija, aferi „Respiratori“, „Njenom podcastu“, doktoratu čija je tema „Sedma republika“, o mladima, novoj stvarnosti, o tome „šta ćemo svi nakon pandemije“… Mlada novinarka i književnica, Vanja Šunjić aka GospoDŽa Suncokret govori za Remaker, dok se svi ostali bave svađom Svetlane Ražnatović i Čedomira Jovanovića.
vanja-sunjic
Vanja Šunjić, novinarka i književnica. Foto: Remarker

Autor: Mirza Skenderagić

Intervju bih započeo sa najtežim pitanjem. Počasni bleiburški vod najavio je za 16. maj održavanje nekoliko događaja za žrtve Bleiburga među kojima je i onaj u Sarajevu, te će se održati sveta misa u Katedralnoj crkvi, koju će predvoditi nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Koji je tvoj komentar na ovaj najavljeni događaj?

– Mise za Bleiburg i Antu Pavelića nisu ništa novo u crkvama u Hrvatskoj, pa i u BiH, samo se to sada radi još glasnije, nakon što ih je predsjednik Hrvatskog sabora Goran Jandroković najavio. Kako bi se pokazala odanost i poslušnost prema matici, po automatizmu se to i kod nas prepisalo, uprkos tome što su ustaše terorisale i ubile nemali broj bh. građana. Pitanje je zašto baš Katedrala u Sarajevu, a ne Međugorje ili neki drugi vjerski objekat katolika u Bosni i Hercegovini, znamo li da je Luburić po Sarajevu vješao nedužne građane, u svrhu sijanja straha. Ono što će nas uistinu ogoliti i pokazati kakvi smo jesu javne reakcije na najavu mise i naša ne/svjesnost da se radi o pokušaju revizije istorije i relativizacije fašističkih zločina, te ko ima koristi od svega toga. Osim toga, na imenovanje ulice i škole po Mustafi Busuladžiću nije se pozivalo na proteste, što današnje sarajevske reakcije prokazuje kao selektivne i licemjerne. Misa bude i prođe, a djeca će i dalje pohađati školu Mustafa Busuladžić.

Da li će on i i u kojoj mjeri utjecati na mlade ljudi u Sarajevu i BiH, svih nacionalnosti, ionako već zbunjene kompleksnom historijom koju svaka strana tumači na svoj način?

Plašim se da hoće, jer će i ostali od svojih antijunaka morati napraviti junake. Kad me, tamo odakle sam, pitaju zašto se ne ponosim četnicima kad su oni naša istorija, pitam ih da li to znači da se Nijemci, Austrijanci i Italijani trebaju ponositi nacistima i fašistima. Očito ne treba oni, mi ćemo, ako ne reagujemo na revizionizam. Grozno je što uvijek moramo imati dva ili tri zla, a dobro je samo jedno. Sve dok se ne desi jedinstveni udžbenik istorije, historije i povijesti, mladi ljudi će biti zbunjeni i rastrzani, bez čvrstog stava zasnovanog na činjenicama, a ne emocijama. Takav pristup je preduslov za manipulaciju. Tri udžbenika istorije su isto što su i dvije škole pod jednim krovom, samo su ove ograde manje vidljive, a više perfidne i opasne. Naša antifašistička istorija je potpuno skrajnuta iz škole, kao i činjenica da je Jugoslavija jedini prostor gdje su narodi pobijedili fašizam i srušili kvislinške režime bez intervencije izvana. Danas, kad mladim ljudima spomenete antifašizam, to je nešto rigidno, zastarjelo i nešto što oni ne znaju kako bi uklopili u kontekst sadašnjice. Antifašizam se šturo poistovijeti sa NOB-om, a onda se nastavi baviti nacionalnim junacima, brojanjem krvnih zrnaca i traženjem razlika u jeziku. To u vrijednosnom i civilizacijskom smislu nema puno veze sa antifašizmom, ali zato ima sa revizionizmom i pervertiranim nacionalnim ideologijama.

Nedavno je obilježen Svjetski dan slobode medija. U kakvom osjećaju i statusu su ga dočekali novinari u BiH? Da li su novinari slobodni unutar BiH, u odnosu na region?

Osjećaj koji je preplavio mene osobno i veliki broj kolega i kolegica koje poznajem, jeste nesigurnost i strah. Još u martu, kad je pandemija izbila u Konjicu, nakon press konferencije na kojoj se obratio premijer Fadil Novalić i menadžment fabrike Igman, osjetio se prvi val nelagode. Oni su svi bili testirani, a medijski radnici nisu. Nakon toga smo imali nesretno javljanje kolege Face TV-a iz Konjica, nakon čega je medijski linčovan, a niko nije potegao pitanje uredničke politike i odgovornosti i zapitao se kako je moguće da nekome to bude prvi terenski zadatak. Gdje je pijačni barometar i sve ono što smo svi mi, svojevremeno prošli. Mediji nažalost, nisu slobodni i na prste jedne ruke mogu da se izbroje redakcije koje časno i pošteno, bez straha, obavljaju svoj posao i uistinu rade nešto da doprinesu ovom društvu. Ostalo je uglavnom propaganda i copy/paste novinarstvo. Zbog toga kod nas vjerovatno i ne hapse medijske radnike, kao u Srbiji, u kojoj je stanje još gore, jer kod nas medijski glas nema nikakav dignitet i relevantnost i uprkos čvrstim dokazima za desetine afera na koje određeni mediji i kolege upozoravaju, naše tužilaštvo ne reaguje. U Hrvatskoj je slična situacija, ali oni imaju mnogo više aktivista i intelektualaca koji dižu glas na nepravdu, korupciju, nepotizam, nesolidarnost. Mi nemamo tu kulturu.

Kako su novinari u BiH reagovali na trenutnu pandemiju koronavirusa i na sva ova dešavanja oko nabavke respiratora, rada Federalne uprave civilne zaštite, Vlade Federacije itd.?

Zanimljivo je i pohvalno da su o respiratorima prvo progovorile kolege s Fokusa, koji nije primarno istraživački medij. Ovo mi je ulilo određenu dozu nade da će mediji prestati da se bave pukim izvještavanjem i početi da proizvode sadržaje koji se analitički bave određenom problematikom. Pandemija je ljude zatočila u kuću, a toliko malverzacija se desilo u posljednje vrijeme da je među građanima zavladao strah i nepovjerenje, pa nije bilo dovoljno samo pročitati informaciju, nego se pojavila potreba za uzrocima i posljedicama… S druge strane, analitičari nisu nimalo optimistični s prognozama, pa i to građanstvo tjera da se dublje informiše, traga i promišlja. Zbirna ocjena je da su novinari odradili dobar posao, uprkos nastojanju vlasti da im ga oteža na svaki mogući način. Konferencije vlada i kriznih štabova bez medija, pozivanja samo odabranih medija na određene događaje, nečitanja određenih pitanja dostavljenih mailom na press konferencijama, policijski čas za vrijeme kojeg veliki broj medijskih radnika nije imao dozvolu kretanja, su samo neki od načina nekoretknog postupanja vlasti prema medijima. Bilo je i onih koji su mešetarili sve ovo vrijeme, sakupljali lajkove, klikove, publiku, dezinformisali, bavili se teorijama zavjere, ubjeđivali građanstvo da koronavirus ne postoji, da je najveći problem 5G, HARP, itd… Proći će neko vrijeme dok se građani ne dekontaminiraju od infodemije i dezinfodemije, koje su nuspojave ove pandemije.

Nažalost, dok odgovaram na ovo pitanje, vidim kako se većina medija u BiH bavi svađom Svetlane Ražnatović i Čedomira Jovanovića i kako to senzacionalistički prepušta puku na tumačenje i interpretaciju, pa zaključujem da se pod našim medijskim nebom još zadugo (ipak) ništa neće promijeniti i da će činjenje i dalje biti žrtve medijske buke.

Radila si na radiju, radila si na televiziji, a pišeš kratke priče i autorske tekstove koje objavljuješ na portalima. Koji od ovih medijskih prostora je najpogodniji za izražavanje ličnih autorskih stavova, a kojim se najdirektnije dopire do javnosti?

Ono što me trenutno najviše usrećuje da radim jesu intervjui na portalu Prometej.ba, iako znam da to nije nešto što će zanimati mlade ljude, pa sam zato sa ekipom dragih kolega odlučila da napravim i Njen podcast, kako bih im to ponudila u formatu koji je prihvatljiv njima i sa sagovornicima koji su im generacijski bliži. Stalno sam rastrzana između onoga šta bih ja i kako da radim i činjenice da to do kraja nije zanimljivo mladim ljudima, a jako je važno za njih. Onda stalno iznalazim formate u koje bih to uklopila i animirala ih. Tako su nastali i Prekid programa zbog čitanja i Dekadencija, emisija za kulturnu dekontaminaciju, koje su se gotovo dvije godine emitovale na Radiju OTVORENA MREŽA, čija sam bila voditeljka i urednica.

Studurala si na Visokoj školi za turizam i menadžment Konjic, završila magistarski studij na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a trenutno pripremaš doktorat. Kako je tekao ovaj tvoj dinamični put naobrazbe? Kako su se se ove različite oblasti međusobno nadopunjavale i upotpunjavale tvoje obrazovanje, ali i gradile tebe kao osobu?

U trenutku kada se pojavila Visoka škola za turizam i menadžment Konjic, naime ja sam bila druga generacija, to mi se učinilo kao nešto jako blisko meni, u smislu pristupa. Još od osnovne škole sam u redakcijama, ali nikada nisam željela da studiram žurnalistiku. VSTIM Konjic mi je ponudila jedan širok spektar znanja i vještina, jer sam tokom studija mogla da kombinujem predmete, slušam kolegije sa drugih smjerova itd., tako da, iako sam nakon diplomiranja bila Bachelor menadžmenta u turizmu, težište moje naobrazbe na prvom ciklusu je bilo na komunikacijama i kulturi. To sam htjela da proširim, pa sam nakon diplomiranja upisala Fakultet političkih nauka u Sarajevu i magistrirala Sociologiju kako bih pomirila ta dva stupnja. Na jesen, nadam se, idem u Ljubljanu kod prof. dr. Mitje Velikonje, na Balkanologiju.

Koja je tema tvoga doktorata i zašto si se odlučila na nju?

Tema mog doktorata će biti „Sedma republika“, odnosno zajednički kulturni prostor koji je funkcionisao od panslavizma, do dan danas. Akcenat će biti na poratnom periodu i novim uspostavljenim vezama kroz zajedničku kulturu i umjetnost. Za 25. rođendan sam dobila na poklon istoimenu knjigu prerano preminulog novinara i publiciste Ante Perkovića koja govori o nevidljivom, nadnacionalnom, transteritorijalnom i neograničenom entitetu, koji predstavlja zajedničku duhovnu sponu.

Ti često daješ glas mladim ljudima u BiH. U kakvoj svijesti oni trenutno žive? Koliko su spremni na promjene i preuzimanje sudbine u svoje ruke? Iskreno, nove generacije u BiH mi se čine sve uplašenije, izgubljenije, anksioznije.

Da, mladi ljudi su jako uplašeni i izgubljeni. Ne smatram da su anksiozniji od nas, ili nekih prethodnih generacija, samo imaju hrabrost to da kažu. Imaju mnogo više mogućnosti nego što smo mi imali, dostupnija su im određena učila, aplikacije, interakcije sa vršnjacima iz cijelog svijeta i to pozitivno utiče na njih. To vidim najviše kroz svoju saradnju sa omladinskom redakcijom i ONAUBiH-om. Često mnogo više stvari naučim od tih mladih ljudi, nego od starijih kolega. Ono što je problem jeste naš obrazovni sistem, koji ih ne uči da kritički promišljaju i da stiču vještine i kompetencije, zahvaljujući kojima će sutra biti konkurentni i drugačiji, spremni za tržište rada, ali i spremni da uoče određene anomalije u društvu i reaguju na njih.

Šta ćemo nakon pandemije? Svi zajedno.

Vrlo teško pitanje, na koje, pretpostavljam, ni analitičari nemaju odgovor. Za početak, morat ćemo se naviknuti da se život vratio u normalu (ako je to uopšte moguće nakon iskustva i ekonomskog kraha koji smo doživjeli), a to će biti jednako traumatično kao što je bio i lockdown. Ono što će meni biti posebno zanimljivo bit će navika konzumiranja određenih sadržaja i usluga, na koje smo se navikli u prethodnom periodu da nam se serviraju online. Sve vrijeme dok je trajala pandemija i lockdown razmišljala sam o online doživljaju konzumacije teatra, kina, književnosti… bez prethodnog iskustva odlaska u kino, teatar, na književnu promociju, na izložbu… Sad me malo strah kako će se to vratiti u realan prostor i vrijeme. No, dok se to ne desi, bilo bi lijepo da radimo na sebi, da se usavršavamo, usvajamo nove vještine i znanja, ali nepretenciozno i ne postavljajući si nerealne ciljeve i ambicije koje se tiču velikih, kapitalnih djela. To se sigurno neće desiti. Voljela bih da je svijet nešto naučio za vrijeme svega ovoga i da ćemo pokušati ne vratiti se u normalu, nego izgraditi nešto novo i bolje, što ćemo zvati normalno.

Članak je prenet sa portala Remaker.