Boško Obradović na barikadama

13. August 2020.
Nedavno je u rubrici Lični stav u dnevnom listu Danas predsednik političke partije Dveri, Boško Obradović, citirao nekoliko teoretičara sasvim suprotnih političkih uverenja od njegovih ističući da je važno da svi budemo na “pravoj strani barikade” bez obzira na različite ideologije koje imamo. Zašto jedan desno orijentisan političar citira reči Srećka Horvata, Igora Štiksa ili Mladena Mrdalja i to baš reči koje upućuju ne samo na drugo lice savremene demokratije već i one koje se tiču kritike (neo)liberalizma?

Piše: Ana Simona Zelenović

Svoj tekst Obradović počinje osvrtom na reči politikologa Mladena Mrdalja da „treba više a ne manje demokratije“ pozicionirajući tako sebe i svoju stranku na barikade odbrane demokratije u Srbiji. Demokratiju u ovom slučaju predstavljaju građanska i politička prava na: izraz nezadovoljstva protestima, demonstracijama, na zastupljenost opozicije u Skupštini, na dovoljnu reprezentaciju “glasa naroda” u politici, fer izbore i slobodu medija. Bez sumnje zaista demokratske vrednosti i prava koje vladajuća stranka onemogućava. Međutim ne samo da Dveri podržavaju ove demokratske vrednosti i za njih se bore (štrajkom glađu), već njihov lider ide korak dalje preuzimajući narativ leve kritike savremene demokratije. Citirane reči iz knjige Srećka Horvata i Igora Štiksa „Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora“ (Fraktura. Zaprešić, 2010) upućuju na izopačenost i izdaju demokratskih vrednosti u današnjem društvu koje sebe i dalje naziva demokratskim:

Demokracijom zovemo poredak kojim zapravo vlada aristokracija, dakle, oligarhija, uz pristanak mnogih koji ga daju na povremenim izborima i potom nestaju s političke pozornice dok ih se opet ne pozove da svojim izlaskom potvrde pristanak na ono što nije njihova već zapravo aristokratska vladavina, pri čemu je ono najbolji tu da označi najmoćnije i najbogatije.

Pored toga dakle što se buni protiv autokratije koja onemogućava demokratiju u Srbiji, Obradović se slaže sa kritikom oligarhije i klasizma koju akteri levice u svojoj teoriji nude. Ali, ni tu se ne zaustavlja novi bastion srpske demokratije – nije dovoljno suprotstaviti vladavinu naroda vladavini bogate manjine, već se te ideje moraju dovesti u vezu i sa kritikom liberalizma:

Suvremene liberalne demokracije karakterizira ne vladavina naroda, što bi demokracija trebala značiti, već isključivanje građana iz politike. Veliki broj građana suvremenih država uopće se ne prepoznaje u izbornoj i predstavničkoj demokraciji te apstinencijom često izražava neartikulisan protest i frustraciju zbog vlastite nemoći.

Desničar se, kako vidimo, složio sa levom kritikom porekla frustracije naroda u klasizmu, manjku vladavine naroda i građanske participacije, što možda i nije (toliko) čudno (mada opet je dosta drugačije u odnosu na narativ o migrantima koji otimaju poslove, muslimanskim pretenzijama za vladavinu svetom i idejama Zapada kao izvoru zla), u odnosu na slaganje sa sredstvima borbe za ostvarenje demokratije koje sledi u nastavku teksta:

Bitka za istinsku demokraciju vodi se i vodit će se upravo na tom polju s ciljem razvijanja modela radikalne i radikalno inkluzivne demokracije koja će omogućiti aktivnu participaciju građana u političkom odlučivanju o stvarima koje ih se direktno tiču.

Stigli smo znači do radikalno inkluzivne demokratije. Da, citirao je reči radikalnoinkluzivno i demokratija u kontekstu onog za šta se Dveri zalažu. Došlo je dotle da se desničarska stranka zalaže za participativnu demokratiju, demokratiju “odozdo”, za radikalnu inkluzivnost, za prava i slobode. Ali ni tu nije kraj, jer kako Obradović citira pomenute autore: Više nije dovoljna samo promena vlasti. Moramo kompletno da razgradimo ovaj pogubni politički sistem i podignemo novi. Sistemska promena, tako je. Naizgled jedan radikalni zaokret desnice u vrednosti sa kojima bi se većina ljudi na levici složila. Ali, kad malo bolje pogledamo, većina ljudi uopšte. Ko bi još danas bio protiv višepartijskog sistema, slobode medija, vladavine naroda i demokratije? Svakako ne otvoreno. Tekst Obradovića pokazuje da se politička strategija desnice više ne sastoji u “teranju kontre” levici ili demokratiji, već prepoznavanju onoga što može da “pokupi” od ostalih uspešnih retorika i vrednosti sa političkog spektra. Uostalom to onda samo potvrđuje jednu stranku poput Dveri kao otvorenu, tolerantnu, široku i pre svega, savremenu. Naizgled dobar potez. Ne gubi pristalice koje već ima jer ovim generalizovanim rečima istrgnutim iz konteksta ne narušava tradicionalne vrednosti koje partija zastupa, a dobija nove pristalice. Ove nove pristalice deo su te ciljne grupe oko koje se večito lome koplja – apolitične mase koja s vremena na vreme izađe na ulicu zbog nedostatka demokratije. To su ljudi koji su nezadovoljni uslovima života i rada, ne vide izlaz, ne osećaju se predstavljeno u strukturama vlasti, ne osećaju se viđeno i saslušano, a što je najvažnije njihov politički maksimum je – “ja sam protiv vlasti”. Tekst je izašao nakon protesta na kojima je politički lider mogao da uoči ovo opšte nezadovoljstvo, da oslušne potrebe mase, osećanja ali takođe i da vidi ideološku neobojenost ili fluidnost koja je u očima bilo kog “vođe” savršen resurs za sticanje političkih poena. Zato ovakav zaokret političkih partija “odlično” pokazuje opasnost apolitičnosti i ideje “ma samo da srušimo vlast”. Obradović je dobro prepoznao minimum političkih zahteva koji svi pobunjeni/e imaju, artikulišući je citatima teoretičara:

Nama su neophodni svi oni klasični oblici protesta: od studentskih demonstracija, preko radničkih štrajkova i seljačkih buna do građanskih uličnih akcija kojima bismo svi zajedno branili naša prava.

Ugroženost demokratije jeste oličena u ograničenju demokratskih prava “na slobodu misli, na rad, na naš grad, na naše selo, na zdravu životnu sredinu”, ali da li bi njihovo sticanje doprinelo ostvarenju konkretnih ciljeva i promeni društvenih uslova i sistema? Ako partije poput Dveri dospeju na vlast, svakako ne, jer ova stranka nije promenila svoju desničarsku agendu time što je prisvojila deo retorike drugih ili time što obećava “veći stepen demokratije”. Šta bi nam značila sloboda medija ili demonstracija ako bi ciljevi nove vlasti bili održanje tradicionalnih vrednosti koje bi onda bilo oličeno u ovim pravima? Da li bi pravo na slobodu govora garantovalo bezbednost ugrožene neistomišljeničke manjine, da li bi vladavina naroda omogućila vlast “svim narodima” ili samo “našem narodu”, da li bi pravo na zdravu životnu sredinu imali i oni koji nemaju dom ili su nevidljivi za sistem? Prava na “građansku neposlušnost” kao iskazivanje nezadovoljstva pominje kao da to ne znači da se on onda zalaže i za Prajd i osmomartovski protest kao političku borbu ili na primer akcije pozivanja vlasti na odgovornost za ratne zločine.

Možemo li onda ovakav politički postupak okarakterisati kao samo još jedan u nizu pokušaja desnice da populizmom pridobije većinu? Populizam ovog postupka se ogleda pre svega u apstrahovanju demokratskih vrednosti u kontekst ostvarenja građanskih prava bez povezivanja ovih vrednosti sa konkretnim problemima, rešenjima, a pre svega kontekstom koji pruža uvid u to kako bi različite ideologije praktikovale ova prava. Opasnost svođenja svih pobunjenih na “pravu stranu barikade” leži u tome što stvara privid o nekom političkom zajedničkom cilju heterogenih pa i oprečnih grupa, marginalizujući značaj razlike u vrednostima za koje se bore.

Privid je oličen u ideji da je dovoljno kako Obradović kaže “da se držimo otvorenosti, komunikacije, tolerancije i solidarnosti kada su u pitanju bazične demokratske vrednosti i odbrana demokratije.” Čije solidarnosti sa kim? Kakve tolerancije? Je li su to solidarnost i tolerancija koje se primenjuju kada se ruši vlast, ali ne i kada su u pitanju migranti, Romi ili ostvarenje prava LGBTQ zajednice? To je srž ovakve retorike – reči se primenjuju da pogode osećanja i da se stekne poverenje mase, a zarad ostvarenja privremenog političkog cilja – dolaska na vlast. Zloupotreba nezadovoljstva građana/ki koji se osećaju zapostavljenim i pozivanje na “socijalnu pravdu” karakteristično je za populizam, a kako je zaključila Hana Arent to je bilo svojstveno najtotalitarnijim režimima poput nacizma ili staljinizma. Adorno je takođe upozoravao na opasnost razočaranja u neostvarenu demokratsku emancipaciju koju koristi desnica.

U ovoj retorici “prave strane barikade” vidi se još jedna taktika koja nije strana desnici u opoziciji – stvaranje zajedničkog neprijatelja. Sadašnja vladajuća stranka je simbol autoritarne vlasti, kulta vođe, jednopartijskog sistema, dakle, ona je oličenje anti-demokratije. A svi oni koji su za demokratiju, moraju biti ujedinjeni protiv ovog zajedničkog neprijatelja. To je još jedna odlika populizma – prečice. Jednostavni zaključci, jednostavna rešenja, jednostavni ciljevi. Međutim ne samo da nam je problem anti-demokratska vlast, nego i sama priroda ove izopačeno shvaćene demokratije koja je, desničar se slaže sa levicom, naličje liberalizma. Levica ima svoju kritiku liberalizma i ona je, ovde istrgnuta, postavljena u neobičan kontekst kao opozicija borbe za demokratske vrednosti. Dok se kritika na levici bavi tragedijama neoliberalne ekonomije, desnica ima druge planove. Nije retko da ono što desnica zamera liberalnim demokratijama i što se trudi da ograniči u svojoj političkoj praksi bude upravo srž demokratije – slobode i prava građana. Sad, pošto Obradović tvrdi da se zalaže za ove demokratske vrednosti, građanska prava i slobode, ostaje nejasno šta je hteo da zameri liberalizmu. Nije isključeno da je mislio na celokupni izborni i politički sistem, ali ne nudi nam jasan uvid u to šta za njega znači participativna demokratija kao suprotnost ove postojeće. Je li moguće da je prevideo da participativna demokratija znači da se čuju glasovi jedne polovine građana koju čine žene, jedan dobar deo koji čine etničke i verske manjine, a onda i LGBTQ zajednica, pa na kraju krajeva i ti liberali?

Iz svega se nekako kristališe zaključak da je ono što Obradoviću najviše smeta nemogućnost da njegova partija dođe na vlast. Budući da se na konkretne probleme i rešenja u tekstu, a i inače, ne osvrće previše, da dugoročne planove ne pominje i ne obrazlaže, da stalno ‘oće pa neće različite koalicije, kao i da dosta očigledno pokušava prečicama da dođe do podrške mase. Njegov tekst pokazuje više fenomena – da se ceo spektar zaokrenuo toliko u desno da nam je sada Obradović demokratska opozicija, da je reč demokratija toliko rabljena da skoro nema nikakvo značenje, da populizam služi kao oruđe naše desnice po uzoru na ostale desne populizme sveta (što takođe pokazuje da nam se desnica update-uje), da je desnica naučila da mora makar malo da pokaže solidarnosti i tolerancije (što možda nije loš pokazatelj da su to neke opšteprihvaćene vrednosti), i na kraju, da se nezadovoljni građani/ke (i dalje ili zauvek) vide kao jedna bezoblična kritički nepismena masa spremna da pođe za nekim ko pokaže empatiju, ali i da su joj kriterijumi sada toliko niski da bi pristala na politički minimum zvani “demokratija” šta god to značilo. Ostaje nejasno koga ovi i slični politički potezi mogu da pridobiju. Ako se vodimo onim što kaže Arent da “narod kojeg svi lažu ne veruje nikom” (dakle dobar deo mase otpada), ako se prisetimo da borba Obradovića za životnu sredinu i njegovo prisustvo na deložacijama nije podržano, kao što je i njegovo skorašnje pojavljivanje na protestu ispred zatvora dočekano buntom okupljenih, ovo citiranje levice ne ostavlja puno ljudi. Obradović se očigledno moli u pogrešnoj crkvi.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Click