Transcendiranje kapitalizma: tri moguća puta

12. March 2020.
Posle finansijske krize 2007-2008, u nekim delovima javnog mnjenja kapitalizam je zapao u ideološku krizu.
daniel-h-tong-TCdUuvjB2bo-unsplash
Ilustracija. Foto: Daniel H. Tong / Unsplash

Piše: Branko Milanović, Peščanik

Već sam pisao o tome zašto verujem da to nije kriza kapitalizma po sebi već reakcija na opadanje ekonomske i političke moći zapada. U svakom slučaju, za razliku od godina posle pada komunizma, u javnom diskursu su sada iznova otvorena pitanja dugoročnih perspektiva i trajnosti kapitalizma. Na više načina, zapad se vratio idejama iz 70-ih i prethodnih decenija 20. veka, kada su vođene burne rasprave o mogućim alternativnim društveno-ekonomskim sistemima. U decenijama koje su sledile takve polemike su nestale sa scene zahvaljujući neoliberalizmu u ekonomiji, kolapsu sovjetskog socijalizma i nastupanju perioda pensée unique (jednoumlja).

Sada se sve to menja i mnogi autori izlažu nove ideje o tome kako bi se kapitalizam mogao „transcendirati“, to jest zameniti drugačijim društveno-ekonomskim sistemom. Želeo bih ovde da ukažem na tri različita pristupa ovoj temi.

U novom radu pod naslovom „Šta je socijalizam danas: koncepcije jedne kooperativne ekonomije“, John Roemer započinje izlaganje opisom tri glavna stuba svih ekonomskih sistema: to su etos ekonomskog ponašanja, etika distributivne pravde i konfiguracija vlasničkih odnosa. U kapitalizmu ta tri stuba čine (1) individualistički etos, (2) laissez-faire ideologija (bez redistribucije) i (3) privatno vlasništvo na sredstvima za proizvodnju uz koncentrisanje dobiti u rukama kapitalista. Svi dosadašnji pokušaji prevladavanja kapitalizma, konstatuje Roemer, bili su usmereni na treći element, na zamenu privatnog kapitala kapitalom u državnom ili društvenom (kolektivnom) vlasništvu. I svi su propali.

Umesto toga, predlaže Roemer, moramo se fokusirati na razvijanje etosa solidarnosti. Koristeći terminologiju iz teorije igara, Roemer poredi Nashov etos (John Forbes Nash) koji podrazumeva da se pojedinci ponašaju na način koji maksimalno uvećava njihovu dobit (što u nekim situacijama, kao što je zatvorenikova dilema, dovodi do neobičnih ishoda) i Kantov etos koji kaže da se ponašamo onako kako bismo želeli da se svi oko nas ponašaju. To je neka vrsta zlatnog pravila (postupaj sa drugima onako kako bi želeo da oni postupaju s tobom), odnosno, ekonomskim rečnikom, pokušaj internalizacije (objašnjavanja) ponašanja ljudi u okruženju.

Na predavanju koje je nedavno održao u centru za postdiplomske studije CUNY u Njujorku, Roemer je kao primer „tragedije javnih dobara“ naveo situaciju u kojoj Nashovi akteri (pojedinci kojima je lična dobit jedini motiv) uvećavanjem sopstvenog ulova ribe sasvim izlovljavaju ribu i uporedio to sa Kantovim tipom solidarnog ponašanja aktera koji je svestan da ako sam uvećava sopstveni ulov isto mogu činiti i svi drugi ribolovci. Takva osoba „internalizuje“ ponašanje drugih i sprečava tragediju javnog dobra.

Roemer tvrdi da se bogaćenjem društava i ulaganjem svesnih napora u tom pravcu broj „kantovaca“ u odnosu na broj „nešovaca“ uvećava, pa se tako približavamo solidarnijem i kooperativnijem društvu. Lep primer koji je upotrebio da podupre svoje tvrdnje jeste sve veća pažnja koju poklanjamo životnoj sredini i dodatni napor mnogih pojedinaca da prilagode sopstvenu potrošnju ili sortiraju različite vrste otpada, iako ni jedno ni drugo nije merljivo i ne donosi nikakvu direktnu korist. Ipak, mnogi pojedinci su odlučili da rade upravo onako kako bi želeli da rade i svi drugi.

Drugačiji put prevladavanja kapitalizma nedavno je opisao Piketty u novoj knjizi Kapital i ideologija. U poslednjem delu knjige, posle 800 strana analiza načina na koje su kroz istoriju ideološki opravdavani različiti hijerarhijski i vlasnički odnosi koje danas smatramo neprihvatljivim (ropstvo, patrijarhat, rasizam, kmetstvo itd) Piketty predlaže da ukinemo ideologiju fetišizma privatnog vlasništva. Prema Roemerovoj taksonomiji, Piketty se vraća stubu broj 3, ali za razliku od marksista i sovjeta ne predlaže dogmatski utemeljeno ukidanje svih oblika privatnog vlasništva, već traga za načinima da se ekonomska moć vlasnika ograniči. Za tu svrhu iznosi radikalan, ali realističan predlog da se za sva preduzeća koja dostignu određenu veličinu uvede obaveza suvlasništva radnika koji bi posedovali 50 odsto udela, dok nijedan pojedinačni kapitalista (bez obzira na količinu kapitala koji je uložio u preduzeće) ne bi mogao posedovati više od jedne desetine unutar onih 50 odsto udela koji ostaje kapitalistima. (Tako bi vlasnik sa najvećim udelom bio ograničen na 5 odsto ukupnog broja glasova.) Piketty predlaže da se malim preduzećima upravlja kao i dosad, to jest, da sva upravljačka prava budu u rukama kapitaliste, uz najamni rad radnika, a čim preduzeće dostigne određenu veličinu, da se aktivira pravilo o suvlasništvu radnika.

Takav dvodelni sistem u segmentu proizvodnje kombinuje se sa sistemom takozvanog „privremenog vlasništva“ koji uključuje visoke godišnje poreze na privatno bogatstvo i progresivno oporezivanje nasledstva.

Ta dva mehanizma (u proizvodnoj i fiskalnoj fazi) imaju za cilj temeljnu promenu odnosa snaga u korist radništva i ograničavanje akumulacije privatnog bogatstva. Ostvarenjem ovog drugog cilja smanjila bi se nejednakost i strukturno ograničila mogućnost bogatih da kontrolišu politički proces i prenose bogatstvo s generacije na generaciju. To bi suštinski promenilo i međugeneracijsku mobilnost. Što je najvažnije, moguće je da bi se tako promenili i hijerarhijski odnosi između vlasnika i radnika unutar preduzeća.

(Ideja koju iznosi Piketty već je kritikovana – kao nemarksistička u tom smislu da ne uspeva da prevaziđe logiku kapitala ili socijaldemokratije, da ne ukida sve poluge moći koje proističu iz vlasništva i da je predložena koncepcija društvene promene idealistička, a ne materijalistička.)

Treći način zamišljanja promene modernog kapitalizma nešto je drugačiji i ja ga ukratko izlažem na kraju knjige Kapitalizam, sam. Taj način je materijalistički, utemeljen na „objektivnom“ odnosu dva faktora proizvodnje (rada i kapitala) ili, tačnije, njihovoj relativnoj oskudnosti. Zasniva se na klasičnoj trodelnoj definiciji kapitalizma Marxa i Webera (koja je korišćena u knjizi): (a) proizvodnja se obavlja korišćenjem sredstava za proizvodnju u privatnom vlasništvu, (b) rad je zakonski slobodan, ali obavlja se za nadnicu (to jest, preduzetnička funkcija je na strani vlasnika), i (c) koordinacija u donošenju ekonomskih odluka je decentralizovana. Kao što tvrdim u pomenutoj knjizi, današnja apoteoza kapitalizma velikim delom je proizvod slabljenja pozicija rada usled udvostručavanja globalne radne snage koja radi pod kapitalističkim uslovima posle tranzicije u kapitalizam u zemljama bivšeg sovjetskog bloka, Kine, Vijetnama i Indije. Takođe, savremeni digitalni kapitalizam omogućio je komercijalizaciju („komodifikaciju“) mnogih aktivnosti koje dosad nisu bile komercijalizovane i tako se dublje uvukao u naš privatni život. Dominioni kapitalizma prošireni su kako geografski (na čitav svet) tako i „interno“, ulaskom u privatnu sferu pojedinca.

Ako se sadašnji odnos oskudnosti rada i kapitala promeni u ovom ili narednom veku, ako brojnost svetske populacije dostigne vrhunac i na njemu ostane (na šta ukazuju sve projekcije) i ako zalihe kapitala nastave da rastu, mogli bismo se suočiti sa sasvim drugačijom situacijom – suprotnom onoj u kojoj se svet nalazi od 1990. Relativno obilje kapitala moglo bi omogućiti pojedincima da postanu preduzetnici jednostavnim pozajmljivanjem kapitala, ne dopuštajući onima koji sredstva obezbeđuju da igraju odlučujuću ulogu u upravljanju. To primećujemo u današnjem start-up svetu. Iako ne mora tako izgledati na prvi pogled, to je veoma važno: moć delovanja koja je sada gotovo isključivo na strani kapitalista bila bi preneta na „radnike“. Komponenta (b) iz standardne Marx-Weberove definicije kapitalizma – rad za nadnicu – praktično bi nestala. U takvom sistemu bismo zadržali privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i decentralizovanu koordinaciju, pa bi takva ekonomija otuda bila tržišna, ali ne bi bila kapitalistička.

Takav put „transcendiranja“ kapitalizma razlikuje se od prethodna dva. Za razliku od Roemerovog, ovaj put ne podrazumeva promenu etosa; za razliku od onoga što predlaže Piketty, ne zavisi od konstruktivističke promene pravila, već se odvija „organski“, prateći promene u odnosu snaga između dva faktora proizvodnje. Kao „organski“, takav put bi takođe bio robusniji i dalekosežniji.

Gobal inequality, 07.02.2020.

Preveo Đorđe Tomić

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Click