Srebrenica u nama

18. July 2020.
Članak i zatim tvit o dvadesetpetogodišnjici srebreničkog genocida slovenačkog predsednika Janeza Janše izazvali su – blago rečeno – burne reakcije u BiH i u Sloveniji, u ostalim bližnjim krajevima, u Evropi i u svetu. Izjava ja skandalozna, bezosećajna i neopisivo slaboumna: Srebrenica se po njemu desila („pokolj“, ne genocid u Janšinoj izjavi) zato što blagovremeno, posle drugog svetskog rata (globalno) ili posle raspada Jugoslavije (lokalno) nije zabranjen komunizam i nisu osuđeni komunistički zločini. Dakako, pre svega komunistički zločini u Sloveniji.
Belgium Europe Summit
Janez Janša. Foto: Beta/AP Photo/Francisco Seco

Piše: Svetlana Slapšak, Peščanik

U svetlu međunarodnog statusa Slovenije, odnosno intenzivnog sramoćenja države koje gledamo već četiri meseca, pa i u svetlu budućeg predsedavanja EU, Janšin ispad u vezi sa Srebrenicom deluje jednostavno monstruozno. Pustimo po strani to što je u suprotnosti sa jedinstvenim stavom EU o genocidu od pre četvrt veka. Reč je o bednoj i potpuno netačnoj paraleli dostojnoj kafanskog šanka, koja jedini cilj ima u teranju lične patološke strasti nekadašnjeg komuniste. Kao takav, on potpuno odgovara sebičnom i karijerističkom „komunizmu“ Miloševića i njegove supruge, i mnogih drugih primeraka posvuda. Ne zaboravimo da su se neki drugi stari komunisti, sa ubeđenjima, nepokolebljivo usprotivili nacionalizmu, ratu i naravno, raspadu Jugoslavije u krvi. Jedna od potpornih verzija za Janšin ispad, od strane osobe koja vodi njegov partijski institut za „narodno pomirenje“, bila je otprilike ovakva: nacionalizam (srpski) je posledica marksizma. Lep primer za stilsku figuru (u retorici grešku) koja se zove boule de neige, snežna grudva – kada krene, u ovom slučaju početna glupost, ne može da se zaustavi i samo postaje veća.

Drugi, duboko odbijajući deo Janšine izjave je potpuno odsustvo bilo kakvog saosećanja sa žrtvama i onima koji su ih izgubili. Baš ga briga za hiljade još neidentifikovanih, nesahranjenih, gorko oplakivanih! Ne bi li se izvukao, Janša je odmah ponudio i „šire“ viđenje i zamerio UN (levičarska organizacija po njegovim medijima) što posle rata nisu osudili, isključili, zabranili komunizam kao zločinački sistem jednak nacizmu. Jalta, Jalta! Svet su delili sa jedne strane Čerčil i Ruzvelt, a sa druge strane samo jedan, Staljin. Priznanje moćnog saveznika koji je sa teže, istočne strane i sa daleko najvećim brojem žrtava oslobađao Evropu bilo je osnova dogovora, pa i osnivanja UN. Niko od aktera tada nije bio tako glup kao Janša. Konačno, ta izjava potvrđuje sastav i postojanje janšizma, onoga trenutka kada dvorski istoričari i nepismeni kolumnisti krenu da potvrđuju kozmičku istinu o kontinuitetu komunističkog zločinstva sve do Srebrenice. Time je uništeno sve što je slovenačka država postigla u poštovanju bosanskih patnji, u diplomatiji, konačno u osećanjima mnogih ljudi ovde. Izlazak poslanika sa levice sa parlamentarne sednice bio je jedini mogućni odgovor na ovo neljudsko blaćenje žrtava.

Iz ovog slučaja izlazi još jedan veliki kompleks problema, koji opredeljuje sudbine svih država nastalih iz Jugoslavije: neraščišćeno, nediskutovano, neproživljeno pitanje ratnih krivica i odgovornosti. Na tim otpacima žive današnji nacionalizmi. Rasprave, istraživanja, otvorenost i dostupnost, utvrđivanje realne odgovornosti, priznanje i sretanje jedini su put na kojem bi se svi otresli zabluda, predrasuda, na kojem bi se raskrila koristoljubivost i njeni proizvodi – laži, prevare, krađe, prisilni zaborav. Ni to ne bi garantovalo da se neće pojavljivati ovakvi ispadi – ali pali bi odmah pod zakonske sankcije i javni prezir. Slovenija dosada ima gadan ratni ožiljak – izbrisanih nekoliko desetina hiljada građana čije je etničko poreklo bilo sumnjivo, i mnogo širi krug kolateralnih žrtava povezanih sa njima. Mnogi su već mrtvi, životi ostalih su uglavnom uništeni. Umesto raščišćavanja i otkupljivanja tog greha, imamo široko zastupljeni šovinizam (deo rasizma), nakazni kič-patriotizam i surovu eksploataciju bosanskih radnika. Krivica je veća, umesto da se smanji. Samouverenost da Slovenija nema odgovornosti za ratne žrtve jednostavno je laž. U drugim vidovima odnosa prema ratu u Jugoslaviji Slovenija je sve do sada imala koliko-toliko dostojan položaj. U transferu koji parlamentarna demokratija omogućava, svi stanovnici Slovenije moraju sada deliti sramotu premijera. Zašto? Nije li krajnje vreme da sramotu nosi sam?

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Click