Jesen u Njujorku

8. October 2020.
Ranije ovog meseca jedna prijateljica me je pozvala na krovni piknik blizu južnog kraja Menhetna.
800px-Central_Park_during_Autumn,_NYC
Central park. Foto: Ed Yourdon from New York City, USA / CC 2.0

Piše: Masha Gessen

Spektakularan zalazak sunca smenilo je svetlucanje ostrva po noći, viđenog s velike visine: prazni stakleni soliteri sa uvek upaljenim svetlima izgledaju kao lutkina kuća kroz koju se sve vidi; automobilska svetla se stapaju i pretvaraju avenije koje ide ka severu u crvene trake, a one koje idu ka jugu u bele. „Svaki dan je Božić“, rekla je moja prijateljica. Pominjanje decembra i oštar vetar podsetili su me da ističe naše vreme druženja na otvorenom u relativnoj udobnosti. Najavljuje se duga, tamna zima u našem gradu. Na tren sam se osetila kao u detinjstvu, u Sovjetskom Savezu. Svakog septembra, posle leta provedenog van Moskve, slušala sam beskonačne razgovore o početku nove, uzbudljive školske godine, ali pred sobom sam videla samo duge mesece hladnoće, mraka i usamljenosti. Vraćanje u grad bilo je suprotno vraćanju redovnim aktivnostima – umesto toga, život je ponovo bio sveden na golo preživljavanje. Ovog septembra u Njujorku, usred neprestanog razgovora, doduše drukčijeg, o povratku u školu, osetila sam stari, poznati strah. Ali sad je gore nego kad sam bila dete zato što sad znam da ne bi moralo biti tako.

Od marta, kad je počelo zatvaranje grada, većina njegovih reakcija svela se na odustajanje od nečega, na neko „bez“: radi se, predaje i uči bez izlaženja iz kuće; deca se podižu bez pomoći svedoka; komunicira se bez topline; živi se bez vedrine. Ali šta bi bilo da su Njujorčani, čim su se probili kroz ovogodišnju prolećnu žalost i očajanje, videli u pandemiji hitan poziv za kreativno rešavanje problema – za novo, inventivno razmišljanje? Šta da nismo pristali na „manje“ i na „bez“ u svim životnim domenima? Zamislite kako bi onda mogao izgledati ovaj septembar.

Pre svega, šta bi bilo da su ti prazni soliteri – među njima i najviši, Svetski trgovinski centar, gde se, u normalnim okolnostima, nalaze kancelarije New Yorkera – pretvoreni u škole? Njihov savremeni, dobro održavani ventilacioni sistem, kakav većine škola nema, snabdeva učenike čistim vazduhom. Ogromna količina prostora omogućuje svakom detetu na Menhetnu da pohađa školu svakog dana i da pri tom održava bezbednu fizičku distancu. (U stvarnom životu, moje starije dete je išlo u srednje škole koje se smatraju draguljima gradskog sistema. Sada je jedna od njih smeštena dva nivoa ispod prizemlja – nigde prozora. Druga je smeštena u veliko metalno skladište, nalik na brodski kontejner, koje se nalazi na parkingu. Da, cela škola je u tom skladištu.)

U tim novim prostorima su drukčiji i ljudi koji uče našu decu. Ima ih više zato što su razredi manji i svi su mlađi od pedeset godina – većinom su nedavno završili fakultet. Uložen je ogroman napor, u duhu Uprave za unapređenje radova (WPA), da se regrutuju mladi ljudi s diplomom i odnedavno nezaposleni nastavnici i pomoćnici nastavnika; svi su oni tokom leta prošli kratke, intenzivne kurseve vožnje po celom gradu kako bi mogli da doprinesu bezbednom vraćanju dece u školu. Starijim učiteljima i nastavnicima je dopušteno da rade od kuće; neki uče đake koji, iz zdravstvenih ili porodičnih razloga, prate nastavu od kuće, ali većina pruža virtuelnu podršku mladim kolegama; tako se sprovodi neviđeno bogat i ambiciozan nastavni program. Iako ne znamo koliko tih mladih ljudi će nastaviti da radi u školama i posle pandemije, na taj način stvaramo generaciju Njujorčana koja je radila u državnim školama – a to iskustvo će uticati na njihove ideje o građanskom statusu i, posredno, na našu politiku u narednim godinama. (U stvarnom životu, za vreme jednog avgustovskog roditeljskog sastanka na Zumu, direktor škole u koju ide moje mlađe dete naglas se zapitao kako grad očekuje da se udvostruči broj časova, a da se ne zaposli nijedan novi nastavnik – čak ni kad treba zameniti one koji su otišli u penziju ili umrli.)

Radna mesta u školama su samo neka od onih koja su otvorena tokom pandemije i finansirana novim porezom na bogatstvo. Milijarderi i višestruki milioneri Njujorka podržali su, zajedno sa ostatkom populacije, uvođenje takvog poreza. Činilo se da je to jedina logična politička posledica sve većeg bogaćenja bogatih (uglavnom zahvaljujući tome što Federalne rezerve pomažu berzi – iako su milioni ljudi ostali bez posla tokom prva dva meseca pandemije). Iz novog poreza na prihod finansirano je pretvaranje poslovnih zgrada u škole; u međuvremenu ljudi koji su radili u tim kancelarijama nastavljaju da rade od kuće, kao tokom prethodnih šest meseci. Novi gradski i državni zakoni su omogućili organizacijama da prekinu ugovor o najmu prostora – što je veliko olakšanje za legiju njujorkških nevladinih organizacija, čija su se sredstva znatno smanjila kad je postalo nemoguće organizovanje događaja koji iziskuju prisustvo većeg broja ljudi i kad se ekonomija usporila.

Posle uspešno sprovedenog federalnog programa za rešavanje nezaposlenosti, grad Njujork je započeo nekoliko projekata raspodele univerzalnog osnovnog dohotka, pre svega u delovima grada s manjim prosečnim dohotkom jer su oni najteže pogođeni pandemijom i jer tu živi najviše stanovnika koji ne mogu da rade svoj posao od kuće. Garantovani prihod je omogućio građanima iz rizičnih grupa da ostanu kod kuće dok mlađi i zdraviji odlaze na posao. U nekim slučajevima on je omogućio višegeneracijskim domaćinstvima da promene svoj način života i zaštite osetljivije članove porodice. Kao i na drugim mestima gde su sprovedeni eksperimenti sa univerzalnim osnovnim dohotkom, odmah je primećen njihov pozitivan uticaj na mentalno zdravlje.

Druga blagodet za mentalno zdravlje je vežbanje. Od aprila su jednosmerne avenije koje imaju alternativu zatvorene za saobraćaj. Njujorčani su odbacili skutere i prigrlili bicikle. Novi gradski bicikli za dvoje postali su hit – mnoge porodice ih sada koriste za vođenje dece u školu. Pošto se mnogi građani kreću na dva do tri točka, a mnogi drugi rade od kuće, metro i autobusi, koji su besplatni od marta, sada su poluprazni čak i u vreme kad se najviše koriste, što ih čini bezbednijim.

Nakon što su neke poslovne zgrade pretvorene u škole, timovi za promenu namene zgrada – i dalje finansirani iz poreza na bogatstvo – bacili su se na posao da pretvore hotele i druge preostale poslovne zgrade u višenamenske, višegeneracijske stambene prostore. Pandemija nas je naterala da se suočimo s problemom beskućništva. Mnogi su shvatili da veliki broj Njujorčana ne može da posluša naređenje „ostanite kod kuće“ zato što nema kuću. Drugi su pak razumeli da je sadašnji sistem prihvatilišta za beskućnike nehuman, nedovoljan, ali i opasan jer pomaže širenju zaraze. A kad se beskućnici jednom usele u neke od praznih hotela, gradskim vlastima će biti politički nemoguće da ih ponovo gurnu na ulicu ili u prihvatilišta. Tako je Njujork postao grad u kome svako ima stalnu adresu.

I tako dalje. Podelila sam neke od svojih fantazija „kako je moglo biti“ sa svojom prijateljicom za vreme našeg krovnog piknika. „Amerikanci nikad neće moći da urade išta od toga“, rekla je ona. „Suviše se plaše socijalizma. Neće da čuju ništa o oporezivanju, na primer“. Moja prijateljica, kao i ja, pripada kvir etničkoj manjini emigranata iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Neko bi mogao pomisliti da bismo mi morale najviše da se plašimo socijalizma. Ima u tome istine, ali mi smo upoznale socijalizam u samo jednoj verziji: kao ravnodušan, nekompetentan režim kome nije stalo do ljudskih života. To zapravo nije bio socijalizam već totalitarizam, a on proizvodi stanje samoće, straha i atomizovanosti koje smo upoznale u detinjstvu.

Hana Arent je jednom napisala da nas od pretnje totalitarizma, koja je uvek realna, štiti samo „velika sposobnost ljudi da započnu nešto novo“. Danas u ovom gradu nema mnogo novog. Njegove poslovne zgrade ostaju prazne, njegove ulice su opet pune automobila, njegove škole se bore (nejednako), njegovi beskućnici se izbacuju iz hotela u koje su privremeno bili sklonjeni, bogataši su sve bogatiji, vetar je sve hladniji, a grad je prihvatio samo jednu novinu koju je donelo doba korona virusa: proširivanje bašti restorana za ručavanje na otvorenom.

Članak je prenet sa portala Peščanik.

Click