Deveta ofanziva

22. January 2020.
Grčki pesnik Jorgos Huljaras je u svojoj izuzetno duhovitoj zbirci Brza hrana: Klasika (1992), dao kratke verzije Ilijade (Otišli su) i Odiseje (Vratio se). Po tome primeru, devet filmova Zvezdanih ratova moglo bi se ovako opisati: Pobedili su u Devetoj ofanzivi.
eric-ding
Foto: Eric Ding/Unsplash

Piše: Svetlana Slapšak, Peščanik

Završnicu sam gledala u susednom bioskopu (jednom od četiri u centru Ljubljane, nijedan komercijalni), na ono prvo Badnje veče. U sali nas je bilo desetak, svi oko četrdesete i više do mnogo više, prepoznatljivi kulturnjaci i filmski frikovi. Dežurni, koji vodi i simpatični bar u pasažu odnosno na ulazu u bioskop, nama nije naplatio karte, ne znam da li je drugima dao isti poklon. Osećaj potpune izgubljenosti bio je vrhunski, taman ono što treba za oproštaj sa franšizom koja je u ranoj fazi razveseljavala, u drugoj nas bezuspešno pokušavala zblanuti spektaklom, u trećoj se mučno izvlačila iz transcendentalnog mraka, praha i blata… do konačne pobede. Naravno da će kompanija Dizni iskoristiti franšizu za još hiljade froncli (beba-Joda trenutno nosi šnur), podgrejavanja i pitine dece, ali glavna stvar je zaokružena, junaci ne mogu baš do besvesti voskrsavati. Za nekoga ko je sa tridesetak godina i sa uobičajenim jugo-zakašnjenjem gledao prvi film, nastao 1977, i tada nepovratno podetinjio u jednom segmentu kulturne senzibilnosti, ovaj je događaj bio od ogromnog značaja.

Završni film Uspon Skajvokera režirao je Dž.Dž. Ejbrams (J.J. Abrams), koji se istakao mračnim SF spektaklima. Treba ga razlikovati od Dž. Ejbrahamsa (J. Abrahams), koji je sa braćom Zaker (Zucker) napravio seriju najluđih komedija – spufova. Najbolji spuf Zvezdanih ratova napravio je Mel Bruks (Spaceballs, teško prevodivo).

A pravo zakašnjenje kod nas i nije bilo tako strašno: roman koji je napisao Džordž Lukas na osnovu svog scenarija i zatim filma, kao uspešan početak franšize, pojavio se prvo kao roman u nastavcima u Politici, a zatim i u biblioteci Plava ptica, već 1978. Onda se konačno pojavio i osnovni proizvod, film. Bile su to zadnje godine Tita, koje su neki nazivali severnokorejskim, a neki olovnim. Film sam gledala ili u Avali na Crvenom krstu ili u dva atinska bioskopa koja su imala sve, čak i knjižaru. Film, a zatim i njegova dva sjajna nastavka, značili su, sem veselja, i nešto više: pokazivali su jednakost kao legitiman zahtev, postojanje zla uglavnom u jednolikosti i pokoravanju, a slobodu u krajnje raznolikim oblicima. Vesela raznolikost konačno je pobeđivala jednolično pokoravanje: baš to nam je trebalo. Pustimo na stranu tehniku, minijaturni svemirski brodovi su na početku još uvek visili na udicama u studiju – ali sveukupni utisak bio je bolji od svega što se dotada videlo u žanru, a sam žanr se hibridizirao: odrednica svemirska opera možda je preterana, ali ono što je nekada bilo najuzbudljivije, bića, postalo je svakodnevno u novom SF svetu. Neka od bića vidite samo u drugom planu, jezika je toliko da se mešaju u svemirskim prčvarnicama. Opereta je ipak bliže. Zvuci, uostalom, igraju ključnu onomatepojsku ulogu – tačno znate kako zvuče letalice naših, a kako njihovih, onako zlobno. Inovacija je takođe bila u likovima loših, odnosno čitavog kompleksa zlobnog kolektiva: on je definitivno nalik naci-fašističkom tipu. Partizani su dobili novu potporu u globalnom kulturnom imaginariju. Prvo, „naši“ su uvek bili pokret, rastresene grupe, koalicija koja je obavezno negde pucala, nacrt federacije, nikako država: uspešne države bile su samo najizrazitije žrtve mračnog carstva. Domoljublje je uvek bilo nešto manjinsko i fragmentarno, uspesi su bili mogućni jedino u solidarnosti različitih. Bez uniformi ili u improvizovanima, borci sa repovima ili tri para očiju, svih boja i modela krljušti, krzna ili opni, sa admiralima-oktopodima, vojska otpora uistinu je najviše ličila na partizane, gerilce i tome slično. Ovaj koncept je preživeo drugu trijadu filmova, koje možemo razumeti kao gomilu napomena i starih tračeva u labavoj povezanosti sa glavnim pričama, no u potpuno novom i osveženom obliku pojavio se u trećoj, zaključnoj trijadi… ako što pre zaboravimo doheklavanja, kao što je priča o mladosti Han Sola.

U trećoj trijadi više nema dvoumljenja oko čvrstih postavki našega sveta, pa neka su još samo u željama: prodor ženskog autoriteta, nedvosmisleni antirasizam i tolerancija svih posebnosti, i ekološka svest. Posthumanost je humana sa nehumanim, odnosno sa mašinama, od kojih su neke manje, neke više, a neke sasvim humane. Uostalom, nešto kao traumatizovana stona lampa rešava jednu od glavnih misterija u Devetoj ofanzivi. Junakinja do kraja ostaje u dvoumljenju između crnca-poštenjaka i latino-mangupa, posle kratkog izleta i milosrdnog cmakanja sa popravljivim zlom, ali političke zamisli deli pre svega sa ženskim likovima. A i kako drugačije, kad je postala vođa galaktičkog partizanskog pokreta, i šire.

Šta je, dakle, sa naci-fašistima? Oni u završnom delu raspolažu najvećim i najgorim oružjem do sada, ali tako bi bilo i da serija ima osamdeset i pet nastavaka. No glavno oružje nije nešto što može da sprži planetu dok si rekao Australija: glavno oružje je propaganda, psihološka zloba, rad na mozgu, sa početkom u lažima i prevarama, sa krajem u ratu, stalnom ratu. Drugim rečima, ono što je realno stanje sveta u kojem živimo. U poređenju sa zlom u, recimo, Igri prestola, ovo je pravo. Kako se boriti protiv groznog dede koji je bio na strani narodnih izdajnika, a sad bi da revidira istoriju lažima i da ponovo zavlada propagandom i psihološkim manipulisanjem? Njegova unuka je, kao svaka partizanka, spremna da za slobodu umre, ali ima još neko ko bi umro za nju, s tim što taj, još skloniji žrtvovanju, ima i vrhunsko znanje. Jesam li prenela jednostavnu poruku, ili da ponovim? Znanje, borba, žrtvovanje. Važi i za izbore.

Problem izvesno ostaju zli likovi, a još veći mrtvi. Oceubica prvi put umire kada ga majka telepatski zbuni, pre nego što ona umre. Kada oživi, prikaže mu se ubijeni otac, oprašta mu i upućuje na dobru stranu, odnosno da ponovo i ovog puta konačno umre; više i ne znamo koliko puta u zadnja tri filma nestane, umre i vaskrsne Luk Skajvoker, a prethodni džedaji malo-malo pa zasvetle u nekom ćošku; po Han Solu sudeći, duhovi mogu biti artritični; najozbiljniji, tehnološki i etički uistinu već u posthumanom svetu, jeste pojavljivanje Keri Fišer, glumice koja je igrala princezu-generalicu Leju za života i posle smrti – glumice, ne lika. Tu tematski spada i oslanjanje na mitove i legende. Posle prvog filma daleke 1977, izgledalo je da će Džordž Lukas razrađivati nešto od bliskih mu grčkih mitova i zapleta, recimo onaj o Atrejevićima. Već dugo filmovi više nisu njegov posao, sem u obliku dividendi. Mitološka mreža se tako umnožila i zaplela da zahteva posebnu disciplinu, koja bi mogla izaći iz kategorije trivia, ali još nije.

Sve te prave i lažne smrti imaju, doduše, svoj dramski smisao: one služe prikazivanju mnogih strateških i etičkih dilema koje su prirođene partizanskom pokretu. Zato nije negativna ocena ako kažem da je zadnji film u seriji zapravo čvorište citata, koje verni gledalac sa dobrim pamćenjem mora da organizuje, uz povelik napor. Dve pouke su istaknute na kraju filma, jedna od ključnog značaja za uspeh partizanskog pokreta i uređenje buduće federativne republike kao nekad: vođa pokreta svoje poreklo nalazi u svojim etičkim i kognitivnim uzorima, po slobodnom i razumnom izboru i to su brat i sestra, Luk i Leja. Ono si što izabereš, ništa te drugo ne sme određivati i polagati na tebe pravo. I druga pouka, na samome kraju: među mnogima koji se vesele pobedi su Ivoki, inače poznati iz trećeg filma u seriji, koji su mali, trapavi, čupavi, divlji, ali su topli i mrmolje: jednaki sa svima.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Click