Pančić: Većina koja ne vlada, manjina koje nema

5. August 2020.
Uz sve mere epidemiološke zaštite, konstituisan je novi saziv Skupštine Republike Srbije. Dve stotine i pedesetoro poslanika pod maskama je položilo zakletvu, a koga nije mrzelo da pokušava da razazna čije se lice nazire ispod koje maske, mogao je da se igra igre pogađanja, da traži veterane i prekaljene asove skupštinskih okršaja, da nastoji da zapamti one koji su u Skupštini prvi put. Obično se to kaže "da zapamti nova lica", ali pošto su ljudska lica u korona distopiji koju živimo nevidljiva, izgleda da će nam trebati neki novi termin za to...
teofil pancic
Teofil Pančić. Foto: medija centar Beograd

Piše: Teofil Pančić

Znali smo već, jasno, i koga sve u ovoj Skupštini neće biti, a među takvima su i oni koje nikakva maska ne može da sakrije: Vojislav Šešelj, Nenad Čanak, Čedomir Jovanović… S druge strane, bilo je i onih koji su iskoristili priliku da javno prošetaju svoje ekskluzivne “tematske” maske, na primer onu s državnim grbom Srbije (verovatno Dragan Šormaz) ili kluba Crvena Zvezda (po svoj prilici Vladimir Đukanović). Moguće je, ako je suditi po ovoj sednici, da ćemo u narednom periodu gledati svojevrsnu modnu reviju maski s kojekakvim motivima, ideološkim, heraldičkim, sportskim i ko zna još kakvim, što će valjda biti zanimljivo gledaocima televizijskih prenosa skupštinskih zasedanja. Ako ćemo pravo, televizija bi mogla da bude sponzor “kreativnih” maski kao kakvog-takvog mamca za gledaoce, pošto je nemoguće zamisliti bilo koji drugi razlog zbog kojeg bi neko pratio događanja i debate (hm, nije li to malo preteška reč za ono što možemo očekivati u ovom izvlačenju?) u Skupštini Srbije?

Može se mirno reći da ovih dve stotine i pedesetoro ljudi ne predstavljaju nikoga i ništa, ne zato što niko nije glasao za njih, nego zato što su izabrani u jednom procesu koji je intencionalno obesmislio sve ono što je srž i smisao svakog parlamentarizma.

I u ovom je, naravno, pravi problem. Naizgled žovijalna i “tabloidna” tema oslikanih maski zapravo je samo pokazatelj jednog velikog odsustva, suštinske ispražnjenosti parlamenta jedne formalno gledano i dalje parlamentarne demokratije: osam godina nakon uspostave tzv. Vučićevog režima, Srbija je dobila nešto što je već uveliko nazivano jednopartijskom skupštinom i skupštinom bez opozicije, ali biće da stvar stoji još gore: ovo je skupština bez vlasti i bez opozicije. Može se mirno reći da ovih dve stotine i pedesetoro ljudi ne predstavljaju nikoga i ništa, ne zato što niko nije glasao za njih, nego zato što su izabrani u jednom procesu koji je intencionalno obesmislio sve ono što je srž i smisao svakog parlamentarizma.

Da se razumemo, ovo se nije dogodilo preko noći. I prethodni su sazivi Skupštine bili na razne načine “krnji”, u njima je bilo sve manje prilike za normalnu raspravu, opozicija je bivala doslovno “prekrivana” hiperinflacijom svesno besmislenih amandmana poslanika vladajuće koalicije, postojala je i “udarna grupa” za ponekad baš zaumno vređanje i klevetanje nepoćudnih itd. Ali ipak, neki je tanušni trag smisla parlamentarnog života opstajao između skupštinskih zidova, baš kao rezidua nekog izumirućeg virusa. E, sada je “virus” definitivno savladan i istrebljen: cela Skupština diše kao jedan. Dakle, diše onako kako joj se naredi da diše, to jest, usklađuje dah s Aleksandrom Vučićem, jedinim preostalim političkim faktorom unutar institucionalnog sistema Srbije.

Konstituisan novi saziv Skupštine Srbije

Polaganjem zakletve poslanika konstituisan je novi, 12. saziv Skupštine Srbije. Za vreme sednice, nekoliko desetina ljudi protestovalo je ispred parlamenta.

Zbog toga je, dakle, ovo skupština u kojoj zapravo nema nikoga. Nema opozicije jer je opozicija većim delom bojkotovala izbore, a manjim delom nije prešla čak ni sniženi cenzus. Ali, nema ni vlasti, utoliko što je u ličnom režimu jednog čoveka, ustavno slabog a u praksi “svemoćnog”, čak i izvršna vlast svedena na sluškinju i serviserku njegovih želja i potreba – do te mere da ga premijerka javno zove “šefe” – dok je o zakonodavnoj vlasti smešno i govoriti: ona je tu ne da zadaje “domaće zadatke” vladi, nego samo zato da aminuje ono što je zajednički Šef smislio i odlučio, a vlada dobila u zadatak da sprovede. U međuvremenu, može da prekraćuje vreme gošćenjem u skupštinskom restoranu s legendarno susretljivim cenama, kvazimodnim takmičenjem u nošenju što “kreativnijih” maski i smišljanjem što uvrnutijih kleveta i kletvi na račun opozicije. Pardon, ni ovo poslednje više neće biti zanimljivo jer opozicije neće biti. A skupštinska većina neće biti vlast, pošto vlast stanuje drugde. Uostalom, da biste imali većinu morate imati i manjinu, dakle opoziciju, a nje u toj zgradi nema i neće je biti, čak i ako jedna od dve satelitske grupacije (SPS sa okolinom ili Šapićev SPAS) dobije zadatak da ostane izvan vlasti u ovoj turi.

Sada je ključno pitanje ovo: hoće li Aleksandar Vučić ikome moći da “proda” ovo što se konstituisalo trećeg avgusta kao stvarnu Skupštinu Srbije, kao parlament koji treba da odražava pluralistički politički spektar kakav postoji u jednoj demokratiji? Hoće li iko u zemlji, ko nije plaćen da baš to radi, moći da ovu maskiranu, a opet prozirnu družinu tretira na taj način, i hoće li to moći da učini, u ime bilo kojeg pragmatičnog razloga i “višeg interesa” bilo ko iz spoljnog sveta? Ili će se pokazati da i ovde važi stara istina da režimu u kojem većina de facto ne vlada, a manjina nije legitimna i institucionalno predstavljena, preostaje samo da sedi na bajonetima, a oni su najneudobnija i najopasnija mesta za sedenje na svetu.

Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.

Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.

Click