Da li se Jugoslavija mogla raspasti bez rata?

12. Jul 2021.
U Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) tražimo odgovor na pitanje da li je postojala šansa mirnog raspada Jugoslavije kojim bi se izbegli krvavi ratovi koji su doneli ogromne žrtve i razaranja. Sagovornici su bili dva istoričara - Dubravka Stojanović iz Beograda i Tvrtko Jakovina iz Zagreba.
valentin-salja-3MacjFknItA-unsplash (1)
Ilustracija. Foto: Valentin Salja / Unsplash

Autor: Omer Karabeg

Bilo je reči o tome da li se na šest sastanaka predsednika jugoslovenskih republika, koji su održani u prvoj polovini 1991. razgovaralo o mirnom razlazu, da li je razmatrana mogućnost da se izbegne krvavi raspad preuređenjem federacije, zašto su Tuđman, Milošević i Kučan odbili predlog Kire Gligorova i Alije Izetbegovića da Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija formiraju federaciju koja bi bila u konfederalnom odnosu sa Hrvatskom i Slovenijom i da li je Miloševićev stav bio – ili zajednička država u kojoj će Srbiji imati premoć ili samostalna Srbija koja će objediniti sve Srbe.

Razgovaralo se i o tome da li su Tuđman i Kučan čvrsto zastupali stav o osamostaljenju Hrvatske i Slovenije bez obzira na cenu, da li miran razlaz nije bio moguć i zbog stava vrha Jugoslovenske narodne armije da se Jugoslavija mora očuvati i po cenu rata, kao i o tome da li je poslednja šansa za miran razlaz bila Mirovna konferencija u Hagu u jesen 1991. i plan lorda Karintona po kome bi sve republike bile priznate kao nezavisne države koje bi bile povezane u labavu ekonomsku asocijaciju i ko je odbio taj plan.

Omer Karabeg: U prvoj polovini 1991. godine održano je šest sastanaka predsednika jugoslovenskih republika na kojima se tražio izlaz, bar tako su oni govorili, iz duboke krize koja je zahvatila Jugoslaviju. Sastanci su održani od 27. marta do 6. juna svaki put u drugoj republici i na njima su učestvovali Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Milan Kučan, Kiro Gligorov i Momir Bulatović. Da li je bilo ikakve šanse da se na tim sastancima postigne nekakav kompromis i zaustave pripreme za rat koje su već uveliko bile počele?

Dubravka Stojanović: Sve analize osamdesetih godina pokazuju da se taj rat dugo pripremao. Pripreme za ovu vrstu raspada Jugoslavije počele su mnogo ranije. Kad kažem ovu vrstu raspada, mislim da su to zaista bile pripreme za rat, a ne samo za osamostaljenje republika kao u slučaju Čehoslovačke. To su bile ozbiljne pripreme za promenu granica, pa onda i za promenu etničke strukture.

Tako je, pre svega, bilo sa srpske strane, kasnije i Hrvatska ima svoje ambicije prema Bosni i Hercegovini, a od ranih osamdesetih i Slovenija ima zaokružen projekt otcepljenja. Naravno, ne možemo znati šta bi bilo da je, recimo, NATO u proleće 1991. pripretio – da li bi takva vojna sila mogla da spreči rat, ali to se nije dogodilo. Sastanci predsednika republika su bili neka vrsta maske da oni nešto pokušavaju, a prave odluke su u stvari odavno bile donete.

Omer Karabeg: Mislite da su ti sastanci bili samo parada?

Dubravka Stojanović: Mislim da jesu. To u krajnjoj liniji vidimo i iz Kučanovih, Mesićevih i drugih memoara. Postojali su jasni planovi. Da li su bili svesni koliko će taj rat biti strašan – u to ne možemo da ulazimo, ali oni su odgovorni i ako nisu bili svesni u šta idu.

Tvrtko Jakovina: Već sama činjenica da su u tom trenutku glavnu riječ imali predsjednici republika pokazuje da je Jugoslavija de facto prestala postojati kao federacija jer na tim sastancima nema predstavnika federalne države. Ona je bila skrajnuta, postavljena u poziciju da promatra ono što se događa. Jasno je bilo da republike vode glavnu riječ, a u republikama je bilo puno onih koji su smatrali da se republike trebaju odvojiti. Jugoslavija je postojala po dogovoru, a kad je nestalo volje za dogovor, onda su bile stvorene pretpostavke za raspad. Jedino što svi nisu bili zadovoljni granicama.

Ne mislim da su ti karusel-pregovori bili samo kupovanje vremena, ali sam uvjeren da to nije bio mehanizam koji je bio zamišljen da mijenja ili zaustavlja volju kakva je bila vidljiva među građanstvom u Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji. Rekao bih da je svaki od njih dolazio s pola volje na te pregovore. Mada ne bih bez detaljnijeg istraživanja želio reći da bi svi odbili dogovor da se on kojim slučajem dogodio, da im je cilj bio da sve propadne, ali mnogi su smatrali da se vjerojatno ništa neće dogoditi.

Razdruživanje

Omer Karabeg: Da li se zna da li je iko na tim sastancima pominjao mirni razlaz?

Dubravka Stojanović: To zaista ne znam. Mi smo imali zanimljiv sastanak u okviru History Festa 2019. godine u Konjicu, u onom čuvenom bunkeru. Naš kolega Husnija Kamberović povezao Milana Kučana, Stipu Mesića i Raifa Dizdarevića, razgovor je vodio Dejan Jović. Za mene lično taj razgovor je bio vrlo potresan zato što je iz načina na koji su govorili pre svega Kučan i Mesić bilo očigledno da nikome nije bilo stalo da se Jugoslavija održi. Kučan je više puta ponovio da su Slovenci tražili mirni razlaz.

Ali je kada je Dejan Jović upitao da li im je ikada palo na pamet da pokušaju da sačuvaju Jugoslaviju – ne zato sto je ona bila bog zna kako uspešna država nego zato što je to bio način da se izbegnu zločini, pa da posle u procesu evropskih integracija dođe do razdruživanja – iz njihovih odgovora stekao se utisak da takve ideje nije bilo već da je na stolu bilo jedino razdruživanje.

Omer Karabeg: Da li je bilo ideja da se kriza reši formiranjem konfederacije – da se najpre formira konfederacija, pa ako se vidi da ona ne funkcionise, da se onda dogovore o mirnom razdruživanju.

Tvrtko Jakovina: O tome se zaista govorilo. To je jedno vrijeme kao ozbiljnu opciju uzimao i Tuđman. Možda su o tome kao međustadiju razmišljale i ostale republike osim Srbije koja je bila u povoljnijoj i snažnijoj poziciji. Čuvanje Jugoslavije je sve manje bilo opcija, ali možda je način tranzicije mogao biti predmet pregovora i razmišljanja čak i onih koji su kasnije bili vrlo veliki zagovornici njezinoga raspada. Potrebu prekomponiranja Jugoslavije da bi se očuvao mir zagovarali i neki u saveznim organima, prije svega u Ministarstvu vanjskih poslova. To nije bila samo njihova ideja. Ta ideja je bila u suglasju sa onim što se događalo u međunarodonoj zajednici.

Međunarodna zajednica, odnosno najvažnije zemlje Evropske ekonomske zajednice, Sovjetski Savez i SAD, dugo nisu bili zagovornici raspada, a najmanje nekakvog ratnog sukoba. To posebno vrijedi za Njemačku koja je u jednom trenutku bila pretvorena u tobožnju šampionku osamostaljivanja. Stvari su se počele lomiti duboko u ljeto 1991. godine. Do tog trenutka neki u saveznim organima zagovarali su stvaranje konfederalne zajednice, odnosno pregovore da bi se stvorio novi oblik države. Međutim, federalni organi nisu više imali nikakve moći, a međunarodna zajednica je na tome insistirala do točke kada se svijet rušenjem Hladnoga rata počeo dramatično mijenjati.

Asimetrična federacija

Omer Karabeg: Koliko znam, tada su Kiro Gligorov i Alija Izetbegović predložili takozvanu asimetričnu federaciju – da Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina formiraju neku vrstu federacije koja bi bila u konfederalnom odnosu sa Slovenijom i Hrvatskom koje su najavljivale nezavisnost. Ostali su to odbili.

Dubravka Stojanović: Da. To bi danas moglo zvučati kao Makronov koncept Evrope u više brzina, tako da bismo imali razne vrste saveza u toj neobičnoj tvorevini. Može nam biti samo žao što taj predlog, koji je delovao vrlo razumno, nije bio ozbiljno shvaćen. Što se tiče Srbije, raspad Jugoslavije – i to sa promenom granica i etničke strukture – bio je planiran i pripremljen mnogo pre 1991. godine. Mislim da je tačno ono govorio Srđa Popović – da je Srbija razbila Jugoslaviju 1990. u trenutku kada je promenila svoj ustav, kada je Kosovu i Vojvodini ukinula autonomiju i time izvršila pravni upad u ustavni poredak Jugoslavije.

Gotovo u isto vreme izvršila je upad i u savezni budžet. Tim pravnim i finansijskim potezima srušen je sistem na kome je počivala Jugoslavija. Moj je glavni utisak iz čitanja svega onoga što nam je dostupno da je odluka o raspadu Jugoslavije i osamostaljivanju republika bila vrlo čvrta, bar što se tiče Slovenije i Srbije, a vrlo verovatno i Hrvatske. Očigledno su bili spremni da plate cenu kako god da su je zamišljali.

Omer Karabeg: Da li se Milošević zalagao za takav model konfederacije u kojoj bi teritorije u drugim konfederalnim državama na kojima žive Srbi dobile status autonomnih regija?

Dubravka Stojanović: Bilo je takvih elemenata u programu Socijalističke partije Srbije. Ideja je bila da se napravi ono što će se kasnije zvati srpske autonomne oblasti i da se na taj način preuredi Jugoslavija, što je, naravno, podrazumevalo potpunu srpsku dominaciju Jugoslavijom. Za mene je najveći problem što su su identični principi bili i u programima opozicionih stranaka nastalih 1990. godine.

Dakle, u programima svih političkih stranaka u Srbiji bila je ideja će se Jugoslavija ili preurediti tako da odgovara interesima srpskog naroda ili će se raspasti, ali tako da se stvori država u kojoj će živeti svi Srbi, kako je to formulisao Milošević. Pokazalo da u stvari ozbiljnog alternativnog programa nije bilo – i evo nas i dalje u tom istom programu.

Omer Karabeg: Znači, osnovni koncept je bio – ili zajednička država u kojoj će premoć imati Srbi ili Srbija koja će objediniti sve Srbe?

Dubravka Stojanović: To su bile te dve opcije. Pri čemu se i od ove prve, dakle Jugoslavije kojom bi dominirao srpski interes, vrlo brzo odustalo. Rat im se očigledno činio boljim rešenjem.

Tvrtko Jakovina: Plan Gligorova i Izetbegovića došao je dosta kasno. Ante Marković započinje naizgled dobro i uz velike ohrabrenja koja su došla iz SAD, međutim Markovićeva je politika u ekonomskom smislu počela zaostajati. S druge strane, Marković očito nije do kraja razumio ono što događalo u Jugoslovenskoj narodnoj armiji i nervozu u vojnim krugovima koji su tražili svog zaštitnika, a nisu bili skloni demokratskim reformama. JNA se na kraju stavila u službu Miloševića koji je svoje poruke znao umotati u različite celofane za različitu publiku.

U isto vrijeme Predsjedništvo SFRJ, kao kolektivni šef države, de facto nije funkcioniralo. Jedino je Ministarstvo vanjskih poslova, osluškujući ono što se događalo u svijetu, pokušavalo razviti politiku koja je bila vrlo uspješna. Podsjetio bih da je 1988. godine došlo do prvog poslijeratnog samita balkanskih zemalja gdje se Balkan kao neuralgična zona pokušao smirivati. Jugoslavija kao nesvrstana zemlja djeluje uz neutralne zemlje na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji.

Odnosi sa SAD su bili dobri. Od dolaska Grobačova u Jugoslaviju 1988. godine prvi puta naši nemaju problema sa pozivanjem na Beogradsku i Moskovske deklaraciju kao bazu ravnopravnih odnosa između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.Jugoslavija predsjedava Pokretom nesvrstanih zemalja, aktivna je u Ujedinjenim nacijama i posreduje u iračkom sukobu oko Kuvajta.

U umirućoj zemlji jugoslavenska diplomacija se jako razmahala i ostvarivala je vidljive poteze koji su vodili ka kandidaturi Jugoslavije za članstvo ili pridruženo članstvo u Evropskoj ekonomskoj zajednici. Međutim, sve je to bilo potpuno nevažno u usporedbi sa jednim Milanom Martićem ili Milanom Babićem u Kninu. Dovoljno je bilo da stavite balvane na cestu od Knina prema Šibeniku i da ugrozite turističku sezonu, pa da sve počne gorjeti, da to postane puno važnije od onoga što je učinila diplomacija.

JNA i Milošević

Omer Karabeg: Da li miran razlaz nije bio moguć i zbog stava vrha Jugoslovenske narodne armije koja je bila za to da se Jugoslavija očuva po svaku cenu – i po cenu rata?

Dubravka Stojanović: To je izuzetno važan faktor jer se i u vreme socijalističke Jugoslavije govorilo da je armija takoreći sedma republika. Kada je došlo do krize države, ona se pojavljuje pre svega kao faktor zaštite poretka i kao neko ko se suprotstavlja demokratskim procesima, ko je protiv višestranačja. To možemo da vidimo iz gotovo svakodnevnih nastupa Veljka Kadijevića i drugih vođa Jugoslovenske narodne armije koji neprekidno drže govore i takoreći prete svim republikama u trenucima kada one usvajaju zakone o uvođenju višestranačja i otvaraju put ka izborima.

Tu onda dolazi do izražaja veština Slobodana Miloševića koji je uverio vrh vojske da on brani Jugoslaviju i socijalistički poredak. To je bilo od ključnog značaja. S tim što će – kako je rat počeo i kako su krenuli etnički sukobi – vojska vrlo brzo postati srpska, očišćena od drugih jugoslovenskih naroda, i početi da ostvaruje ratne ciljeve Slobodana Miloševića..

Omer Karabeg: Da li je i Tuđman bio po svaku cenu za rat? Da li ni on nije razmatrao mogućnost mirnog osamostaljenja Hrvatske?

Tvrtko Jakovina: Ja bih rekao da on nije mogao biti baš sto posto za rat zbog toga što Hrvatska nije bila u stanju voditi takav rat. Bez obzira što je ponekad bio užasnut brojem ubijenih u pojedinim akcijama, on je u isto vrijeme pokazivao prilično ravnodušje prema žrtvama iz vlastitoga naroda. Prema nekim zapisima, rekao bih, da je na samom početku bio sklon razmatrati konfederalnu igru.

Kad o govorimo o tome, trebali bismo vidjeti što se stvarno događalo. Gdje je mentalno stajala ta zemlja, gdje su mentalno bili njezini političari? Kakav je bio njihov odnos prema ratu i prema žrtvama? Na koji način oni govore o toj zemlji? Ovo nije prostor na kome se iskreno žaluje. Oni žaluju ako je žrtva korisna, ali ne i zbog same žrtve i krvoprolića. To nisu bili lideri koji su to promatrali iz humanističke perspektive. A pogotovo ako žrtve ne bi bile njihovi najbliži.

Poslednja šansa?

Omer Karabeg: Da li je poslednja šansa za miran raspad bila Mirovna konferencija u Hagu, koju je organizovala tadašnja Evropska zajednica, a kojom je je predsedavao lord Karington. Konferencija je počela 7. septembra 1991. i imala je nekoliko plenarnih sednica. Lord Karington je predložio plan po kome bi sve republike bile priznate kao nezavisne države koje bi bile povezane u labavu ekonomsku asocijaciju. To su prihvatili svi osim Miloševića, čak i predsednik Crne Gore Bulatović koji je kasnije povukao svoj potpis pod pritiskom Miloševića.

Tvrtko Jakovina: To dolazi nakon što su Hrvatska i Slovenija već proglasila neovisnost i u vrijeme dok traju vojne operacije na terenu. To dolazi u trenutku kada je Slovenija već puštena van i kada Slovenci postižu ono što su htjeli, pa se više ne osvrću na ono što se događa na jugoistoku. Što se tiče Srbije, Slobodan Milošević bi, da je prihvatio taj plan, napravio preveliku koncesiju, koja sa njegovom dotadašnjom politikom i filozofijom ne bi imala previše veze. Njemu se činilo da je – s Jugoslavenskom narodnom armijom koju je praktički kontrolirao i s velikim brojem vrlo ratobornih Srba na trećini teritorije Hrvatske – njegov cilj na dohvat ruke. Druga je stvar što on nije vodio računa da je više Srba živjelo u Zagrebu, da ih je u Mostaru, Tuzli i Sarajevu bilo puno više nego u Grahovu ili Trebinju. Naivno je bilo očekivati da će on u trenutku, kada ima veliku moć i kada se stvari na terenu razvijaju u njegovu korist, pristati na rješenje koje za njega iz njegove perspektive nije bilo zadovoljavajuće.

Za svijet je najvažnija stvar bio trenutak kada je u Sovjetskom Savezu propao pokušaj udara protiv Mihaila Gorbačova. On je tada bio na Krimu, ali njegov povratak u Moskvu nije bio trijumfalni povratak predsjednika koji se obranio. Gorbačov je bio politički mrtvac. Jeljcin, predsjednik Rusije, već je priznao baltičke republike, koje su proglasile neovisnost, i bio je spreman začeti pregovore o Zajednici neovisnih država pokazujući da Rusija, koja je ostavljala mnogo Rusa izvan Rusije, neće pribjeći vojnoj sili da zadrži saveznu državu. Dakle, više nije bilo ni potrebe da se Jugoslavija čuva od raspada, straha da bi se nešto slično moglo dogoditi sa Sovjetskim Savezom više nije bilo.

U Sovjetskom Savezu propali su oni na koje se oslanjao i general Veljko Kadijević kao moguće saveznike. Nijemci, koji su mnogo ulagali u Jugoslaviju i trudili se uspostaviti dobre odnose, na Jugoslaviju počinju drugačije gledati. Oni sebe počinju identificirati sa onima koji žele slobodu, kao što su Nijemci u Istočnoj Njemačkoj željeli slobodu u ujedinjenju sa Zapadnom Njemačkom.

U Jugoslaviji je bio isti taj zov samo za razjedinjavanjem. Lomi se svjetska paradigma i otvara se novi put koji nije nužno vodio u opći, veliki sukob. Ali više od svega toga Jugoslaviju je rušilo stanje iznutra. Ono što se dogodilo u slavonskom selu Ćelijama i što se počelo događati u Vukovaru, nevjerovatni strah, ogorčenost na svijet koji ne reagira – sve to postaje apsolutno dominanto. Naša glavna ideologija – nacionalizam u svim tim zbivanjima dobija veliko pogonsko gorivo. Tome nikad nije trebalo puno da se razbukta, često je buktalo i u Jugoslaviji, a onda je to postao požar koji se teško gasi.

Dubravka Stojanović: Slažem s profesorom Jakovinom da je to došlo jako kasno, a pitanje je da li bi taj plan imao ikakvu težinu i da se pojavio godinu ili dve ranije. Profesor Jakovina s pravom vrlo često ponavlja da su iza jedinstva Jugoslavije dugo stajale obe supersile i glavne evropske države. Međutim, desilo se da ni one nisu bile svesne kakvo se krvoproliće može desiti. Možda baš zbog sovjetskog i čehoslovačkog slučaja. Dodala bih još jednu dimenziju, a to je antikomunizam koji je na Zapadu bio vrlo čvrst sve vreme Hladnog rata, pa se raspad socijalističkih država doživljavao ne samo kao oslobođenje naroda nego i kao oslobođenje od komunizma.

U tom pobedničkom raspoloženju na Zapadu pitanje da li će se raspasti jedna zemlja kao Jugoslavija možda nije imalo veliku težinu. Danas moramo postaviti pitanje savršene neodgovornosti međunarodne zajednice, pa ako hoćete i neznanja, jer se nije pratilo sve što je događalo od sredine osamdesetih godina, a što je ukazivalo na to da je cilj rušenje Jugoslavije i promena granica, a ne rastakanje federacije. Činjenica da međunarodna zajednica taj faktor nije uzela dovoljno ozbiljno za mene tu zajednicu stavlja u položaj saučesnika.

Omer Karabeg: Ali i da je Zapad bio svestan kuda sve to vodi, da li je imao moć da zaustavi rat i obezedi miran razlaz?

Dubravka Stojanović: Da li je išta i u bilo kom trenutku moglo da zaustavi rat – ne možemo znati. Ali znamo da nisu bili jasno nagovešteni čvrsti odgovori protiv tog raspada. Jugoslavija je podržavana, ali nije rečeno – u slučaju da počnete opsadu bilo kog grada mi ćemo raspaliti tomahavkama iz Italije i zaustaviti rat. Ja to, naravno, sada radikalizujem, ali ne verujem da je to ikada bilo tako čvrsto postavljeno.

Rat je bio neizbežan

Tvrtko Jakovina: Ja bih rekao da je Zapad imao tu moć, ali to bi značilo previše prolijevanja krvi u trenutku kada je sve izgledalo tako sjajno. Najednom više nema Hladnog rata, poražen je Sovjetski Savez ili je to tako izgledalo. Sve je bilo super. Zašto biste ulaziti u rat sa narodima koji ne žele međusobno živjeti, gdje kompromis izgleda potpuno nemoguć, gdje je vrlo dvojbeno što se sve može događati? Osim toga, to bi došlo u trenutku kada je vojna sila u Jugoslaviji bila još potpuno nedirnuta. Na koje biste granice stali, koga biste razdvojili?

Kako bi sukobljene strane gledale na to razdvajanje? Mislim da su oni bili potpuno svjesni što ne mogu napraviti. A ne mogu napraviti ono što je možda moglo zaustaviti rat – da udare na mjesto otkuda je dolazila glavna zapovjed, odnosno konačni pravorijek. U takav rat nisu bili spremni ući još punih 10 godina. Udariti na Miloševića tada – to bi značilo ogroman rat i pitanje je koga biste sve imali protiv sebe. Znate, ne treba previše uveličavati našu važnost. Oni su, zapravo, pustili da se rat do jedne točke razbistri, da se otprilike vidi na koga tu mogu računati i onda su na taj način postupili.

Omer Karabeg: U zaključku, da li je i u jednom trenutku objektivno postojala mogućnost mirnog razlaza ili je rat bio neizbežan?

Dubravka Stojanović: Mislim da je rat bio neizbežan. Odnosno, da budem precizna, mi kao istoričari znamo da su uvek moguće mnoge varijante. U tom smislu rat nije bio determinisan i sudbinski neizbežan. Ali teško ga je bilo sprečiti zbog toga što je već godinama bio pripreman na propagandnom, ideološkom i psihološkom nivou. Širio se strah jednih od drugih, širio se strah od pokolja iz Drugog svetskog rata, ljudi su osećali potrebu da se mobilišu da bi se zaštitili. Taj rat se, recimo, sa srpske strane nazivao prevencijom genocida.

Preko javnih glasila, akcija, tribina, čitavog niza knjiga, predstava, filmova još od 1985. stvarala se atmosfera koja je dovela do situacije da je kompromis postao nemoguć. On, naravno, sam po sebi nije bio nemoguć kao što ni raspad ni rat nisu bili nužnost, ali je na tome jako dugo rađeno i po mom mišljenju nikakva akcija ni 1989, ni 1990, ni 1991. nije mogla sprečiti rat. Sve je bilo kasno.

Tvrtko Jakovina: Postojala bi mogućnost mirnog razlaza da smo početkom sedamdesetih godina drugačije odigrali neke politike i da smo gradili tip političke kulture kakav još uvijek nismo izgradili, ali koncem osamdesetih ili devedesetih za to doista više nije bilo nade. Da je ostao Hladni rat i da je prijetila opasnost sukoba Istoka i Zapada, da je uspio puč protiv Gorbačova – to je možda moglo na neki način stvar zakomplicirati, ali to je još više znanstvena fantastika nego zamišljena NATO intervencija 1991. godine.

Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.

Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.

Share