Autor romana ‘Kad sam bio hodža’: Život je jedini kapital koji imamo

7. Mart 2021.
Bosanskohercegovački književnik Damir Ovčina, nakon uspjeha autobiografskog romana „Kad sam bio hodža“, koji je objavljen 2016. godine, najavljuje i njegov nastavak. Roman će se zvati „Ko sam ti ja“ i trebao bi izaći za nekoliko mjeseci.
Damir RSE

Autor: Ivan Katavić

Roman „Kad sam bio hodža“ govori o ratnim dešavanjima od 1992. do 1995. godine u sarajevskom naselju Grbavica, a u njegovom nastavku radnja je smještena u 2016. godinu.

Knjiga je u protekle četiri godine privukla pozornost u Bosni i Hercegovini, ali i van njenih granica.

Ovo književno djelo se razlikuje od drugih književnih djela koji govore o ratu po stilom pisanja i sadržajem. Književni junaci nemaju imena, a rečenice su kratke i jasne. U pripremi je i filmska adaptacija romana.

RSE: Prije nešto više od četiri godine objavljen je roman „Kad sam bio hodža“, dobio je odlične kritike, ljudi ga čitaju. Što je, po Vama, tajna uspjeha ovog romana?

Ovčina: To je pitanje koje sebi postavljam, inače, za svaku knjigu, čitajući ih cijeli život. Činjenica da je neka vrsta istinitosti, snage, zaraznosti, mogućnosti da se čitalac unese u svijet koji mi stvaramo, da ga prihvati kao svoj, da se poistovijeti ili anti-poistovijeti, ali da ima neki odnos prema likovima koji su svojim iskustvom, svojom uvjerljivošću, svojom životnošću nameće čitaocu kao neko vrijedan da mu da dio svog vremena, vrijedan da ga čita – mislim da je to taj odnos.

Šta je problem sa čitanjem – jedan od problema, to je problem vremena. Čovjek instinktivno, kada najviše troši svoje vrijeme, negdje duboko u sebi zna da je sve što čovjek ima vrijeme. Ustvari, ima dvije stvari – vrijeme i riječ, što ga čini čovjekom.

Svjesnost o vremenu, s jedne strane, mogućnost da govori, da piše, da zumira druge ljude. U toj trampi, u privlačenju čitaoca da da to najvrednije što ima čitanju onoga što sam ja zamislio da se treba, da se može čitati, mislim da je osnovna zaraznost.

RSE: Koliko je ovaj roman razumljiv za nekoga ko nije iz Sarajeva? Spominju se dosta neke lokacije poput slastičarne Jadranka, picerije Aleksandrija, zgrade Digitron, ulice koje više ne postoje?

Ovčina: Neki dan je u Švicarskoj bila neka konferencija o Istočnoj Evropi, zvali i mene, i jedna žena tamo, nikad je nisam vidio, ni ona mene, možda je bila u Novom Sadu, i ne zna, naravno, te lokacije, i pričali smo, kao što sad s Vama pričam. Mislim da književnost mora nadići to. Književnost, kao sve drugo. Davno kada sam auto neki kupovao, neko me je pitao kako prave taj auto Swift koji sam ja kupio. Uzme neki grad, tipa Hirošimu, on to zamisli i to pravi. Poslije, kome se sviđa, za koji grad može, to je drugo.

Ja mislim da pisac mora, to je jedna od notornih grešaka – pokušaj da se bude pametan, da izađeš iz svog svijeta, šta će neki čitalac iz Nikaragve. Mene ne zanima čitalac u Nikaragvi kao on, nego moj osjećaj uvjerljivosti, istinitosti. Čitalac zapravo traži detalj, između ostalog.

Smisao kao temljeno ljudsko pitanje

RSE: Austrijski neuropsihijatar Viktor Fankl koji je preživio Holokaust, u Auschwitzu je napisao djelo „Čovjekovo traganje za smislom“. Da li ste Vi u tome što ste preživjeli na Grbavici spoznali smisao svega što se tamo događalo?

Ovčina: Mislim da je čovjekovo pitanje smisla temeljno pitanje čovjeka. On ga traži, on ga nalazi ili ga ne nalazi. Ako ga nalazi, živi život. Ako ga ne nalazi, on ne živi i, dok živi, živi smrt. Gdje god da je to i što god da je to.

S druge strane, gledajući iz perspektive pisca, sve su cijene vrijedne ako uspijemo nešto napisati. Za mene je tako, nisu baš sve, ali u smislu iskustva, svog života, svog tijela, to je jedini kapital koji imamo. Mnogo toga bih poduzeo i stavio se u situaciju ako meni garantuje da će mi dati ono od čega književnost živi. Ona živi, kako je Nedžad Ibrišimović rekao, od zlata iskustva. Time je to što se čita ono što se razvija kad se čita. Ono što mi se ne sviđa, vidim da je to pozorište, da su tu ljudi da izraze neke ideje, da izraze, da izprezentuju kako je pisac nešto pročitao i šta ti ja znam.

Navijam da se čitaoci, kao i ja, u svojoj većini, oni koji mene zanimaju, nisu svi ljudi čitaoci, ali ono što mene zanima, da ih zanima ljudsko iskustvo. Ne mora ono biti stvarno, ono nikada nije sto posto stvarno, nije fol prepričati svoje iskustvo, nego napraviti priču koja uvlači čitaoca. A jedan naš značajan stepen iskustva je potreban.

RSE: Mene je osobno dirnulo u romanu to što ni u jednom dijelu Vašeg književnog djela nisam primijetio osudu svega što se tamo događalo.

Ovčina: Književnost ne smije biti osuda zato šta ona to hoće. Ljudsko iskustvo je mnogo šaroliko, kompleksno, svaka crna ima bezbroj nijansi, svaka boja ima bezbroj nijansi, vidimo na digitalnim uređajima, nema kraja bojama. Nema kraja ni zlu ni dobru, oni su ispreplitani. Ali što više hoće književnost nešto da osudi, političku pojavu, iskustvo, ideologiju, ona je nemoćnija u tom. Mislim da je ono što čitalac hoće, kad čita književnost, on hoće da vidi čovjeka, kako je to išlo, kako je to bilo. Ne može jedno banalno osjećanje, jedna nemoć da se vide stvari, ustvari ono nam odmaže u svemu a u književnosti nas ubija.

Ne možemo više gledati šta je tu bilo. Inače, ta pozicije žrtve, ta pozicija koja se ovom narodu i nama u zemlji nameće, iznutra, izvana, godinama, potpuno je pogrešna. Ne mora to biti o ovom ratu. U jednom ekonomskom smislu, kako danas mi to posmatramo, kad bi neko kao ja, da iznesem ideju, da mi imamo te pameti, da mi napravimo neki auto, gdje ćemo mi napraviti auto, nismo mi ti, mi smo budale, mi treba da radimo bezvezne stvari. A tako isto u ratu, da smo mi neke osuđene žrtve. Mislim da je to tako ovdje u glavi. Ne smije biti tako.

Književnost ne treba biti osuda

RSE: Pripremate i nastavak ovog romana?

Ovčina: Mislim da sam ga završio, ako ne odustanem u zadnji čas. Ja ću pokušati da ga izdam sad, u neko naredno vrijeme, za mjesec, dva. Rekao sam javno i kako će se zvati.

E, sad, 2016., po prilici u januaru 2016. do prvog augusta 2016. godine, ono što je tamo bio rat koji je imao neke strane i ljude i obilježja, sad prikazuje jedan sukob čovjeka i svijeta u čovjeku, ovog svijeta kojeg mi danas gledamo. Zove se „Ko sam ti ja“. Čini mi se, jedan rat stane, drugi počinje, jedan opći stane, privatni počinje. Sukobi, temeljno čovjekovo iskustvo na svijetu. U svakom slučaju, književnost može da shvati čovjeka koji je u nekom sukobu.

RSE: Ako se ne varam, razmišljali ste i o filmskoj adaptaciji ove priče. Koga vidite kao redatelja?

Ovčina: U ovo sam i krenuo zato što sam razgovarao s tim režiserom i on sa mnom. Poznat je čovjek, ima iskustva i zna šta radi. Sastavili smo to što ja mislim da bi bilo, nadam se da će i ta realizacija – ne volim ovu riječ ‘nadam se’ – navijam da će realizacija – ne volim ni riječ ‘realizacija’ – navijam da ćemo to napraviti.

Uvjeren sam da ćemo napraviti. Ili – samo nam jedna stvar treba da bi napravili film ili da bi napravili auto. Treba prosta volja. Ja gledam tako. Zato me književnost privlači, zato što je čovjek najmanje što nešto radi, ne treba mu nikakva mašina iz Njemačke, iz Koreje da bi to napravio. Ne mogu reći ko je redatelj. Ima duše.

RSE: Ovaj roman bio je i inspiracija za jedan muzički projekat. Riječ je o projektu „Radio dva“ kojeg radite da Jasminom Vesnićem i Fadilom Redžićem.

Ovčina: Ma sve, zapravo i ovo za film, mislim da će to uspjeti zato što smo nas dvojica ostvarili neko drugarstvo, neku mogućnost da sarađujemo na ljudskoj osnovi, ne na profesionalnoj. Problem je filma, mislim modernog filma, puno para se vrti, puno mašina, taj odnos se ne može uspostaviti. Ovdje to nije slučaj.

Što se tiče muzike, to je izraz starog jaranstva iz tih vremena, velikih, davnih, skoro zaboravljenih. A tad se najbolje vidjelo ko ima karaktera, ko ga nema, ko je kradljivac bijele tehnike, ko je čovjek s idejom, željom. To su sjećanja na ta vremena, ta iskustva, na našu mladost, da kažem, na našu tada opću zajedničku želju da pravimo stvari koje će dolaziti do ljudi, s uvjerenjem da imamo šta reći. Tad nismo imali, sad čini mi se da imamo. Pa smo napravili muzičku varijantu romana.

Razmišljajući, kad sam pravio taj scenarij, meni je palo na pamet da bi ta forma bila bliska pjesmama koje sam davno prestao pisati, da bi se vratilo kad bi to moglo. Čini mi se da sam pišući te tekstove, dok je on radio muziku, da sam otkrio da u tom romanu, u toj mojoj priči, ja i nisam njen pravi vlasnik, ja samo uspijem manje ili više da izvučem od tih likova, te atmosfere, tako da sam na neki način dopisivao. To me radovalo da to dobije tu formu, da ga muzika pogura. I ovu muziku, jer je nezaustavljiva i ne zahtijeva puno para, a i čovjekova duša traži i tu formu.

Preneto sa portala Radio Slobodna Evropa.

Share