Milena Radulović: Iz Beograda nosim smeh i humor, a iz Rusije šaljem njihovu veru u čuda i najbolji ishod

31. May 2021.
"Odluka je važna ako je formirana na osnovu promišljanja i mira. Odluke su nešto što nas vuče napred", kaže u razgovoru za Euronews Srbija Milena Radulović, mlada i perspektivna glumica, uz čije se ime poslednjih meseci neizostavno čuje i jedna, glasna i jasna reč: hrabrost!
maxresdefault (1)

Piše: Sonja Šulović, Euronews

Ali Milenina hrabrost je i više od sinonima i za mnoge druge žene, devojke i devojčice koje su odlučile, istupile, pokrenule i ohrabrile da se govori o seksualnom uznemiravanju, zlostavljanju i nasilju nad ženama.

Za mnoge, više ništa neće biti isto, a Milena ponavlja: “Sve što sam imala, već sam ispričala. Nije na meni više o tome da govorim.”

Sada je vreme da se fokus konačno vrati na njenu profesiju i karijeru koju uspešno gradi u Srbiji i Rusiji. I da, o svemu tome ima mnogo toga da kaže, a sigurno je da njeno vreme tek dolazi.

Na “Superstaru” se emituje nova serija “Beležnica profesora Miškovića” i u najavi piše da ova priča može biti i domaći odgovor na popularni “Dosije X”. Igrate Jelenu, partnerku glavnog junaka Boška, pa jeste li bar donekle bili inspirisani likom Skali?    
Mene ova serija najviše podseća na nemačku seriju “Dark”, koju imamo priliku da gledamo na Netfliksu, čije su druga i teća sezona bile broj jedan po gledanosti u Srbiji. Mene, lično “Beležnica” podseća na tu seriju – po tematici, atmosferi i putovanju kroz vreme, uopšte teoriji vremena koja se provlači kroz obe pomenute serije.

Kako biste opisali Jelenu?   

Ona je tu u emotivnom smislu suštinski važna da bismo pratili odnos koji ima sa glavnim junakom. Jelena je Bošku najveće podrška. Pratimo slatku, mladalačku vezu u kojoj su, iako po profesiji, finansijskom statusu i vaspitanju vrlo različiti, njih dvoje u harmoniji, lako održavaju vezu. Boško je idealista i poletan, a Jelena racionalna i s obe noge na zemlji, pa ne može da prihvati njegov odlazak u ezoteriju i nerealno, te postaje i njegov emotivni najveći antagonista. Što je on bliže uspehu u profesionalnom smislu, to postaje gore s njom i mi sad pratimo disbalans među njima tokom serije. Jelena nije zaluđenik, ona pripada ovom svetu i neće lako poverovati da postoji sveska koja vodi kroz vreme po Srbiji, a Boško upada u niz nadrealnih situacija koje ga vuku ka tome da poveruje u moći beležnice.

Šta ste prvo pomislili čitajući scenario?   
Scenario sam dva puta pročitala, čitao se u dahu, a onda smo na setu nadograđivali priču. Izvanredna ekipa glumaca, reditelj Miroslav Lekić, koji je bio jako uzbuđen jer se bavi novim žanrom, pa fenomenalna direktorka fotografije Bojana Andrić, doprinela je da lako radimo i svakodnevno nadograđujemo priču. Zaista je okupljena izuzetna ekipa pozitivnih i posvećenih ljudi, a sa Momčilom Otaševićem sam toliko kompatibilan partner u kadru, toliko smo se dobro povezali da sam se sve vreme osećala kao da smo najbolji drugari ili da smo zajedno studirali na klasi. Čekam da pogledam seriju i vidim konačan rezultat.

Nedavno smo vas gledali u ruskom ostvarenju “The Superdeep”, pa jesu li se uloge u ovom žanru misterije i SF slučajno namestile ili privatno volite taj žanr i kao gledaocu vam nedostaje u kinematografijama?
Potpuni je slučaj. Zbog ruskog filma sam pogledala mnogo filmova na slične teme, postao mi je interesantan žanr i da, otvorila mi se jedna sfera kojom se ranije nisam bavila. Nemam ni kao glumica više neki žanr koji želim, već se trudim da učestvujem u dobrim projektima. Čak mislim da nam treba samo dobrih projekata, a žanr je zadata okolnost, nešto o čemu više misle i čime se više vode reditelji.

A koju ulogu ni po cenu “miliona” ne biste prihvatili?   
Ne vodim se novcem, zbog toga nisam ni počela da se bavim ovom profesijom. Postoje uloge koje nisam prihvatila, neke jesam, i tako će uvek biti. Ne može se generalizovati i samo je uvek važno kakva je priča i u kakav kontekst je stavljena i ona i lik. Ako, na primer, igrate negativca, to ne znači da ste za ubistvo… Film ne služi tome da bude u odbrani nečega ili nekoga, već da pokaže i na tragične stvari koje se dešavaju u životu.

Domaća produkcija je ponovo u procvatu, ali se i dalje čini da imamo vrlo malo snažnih, karakternih, složenih ženskih likova. Zašto je to tako?   
Ako se rade istorijske teme, muške, sportske priče tu i nema mesta. Ali mislim da sve počinje od toga što su uglavnom aktivni scenaristi, oni koji i rade masu tih projekata, muškarci. Mislim da se ne udubljuju u psihologiju ženskog lika niti trude da je dočaraju, tako da onda imamo ženske likove koji su uglavnom ili devojka ili majka ili najbolja drugarica glavnog junaka. Često kažem da je najveća sreća kad dobiješ da igraš prostitutku, jer ona bar ima neki karakter. Mi glumci i gradimo, pravimo likove iz odnosa, pa je i stoga jako lepo da su i ženski likovi složeniji karakteri. Muškarcima je, u tom smislu, lakše, prijatnije i raznolikije. Srećna sam što sam deo filma i serije o Tomi Zdravkoviću, gde ima divnih ženskih likova i što sam imala sreću da igram jednu od njih, Tominu treću suprugu Nadu. Ali to je pisala Maja Todorović.

Ipak, pomaka ima u svetskoj kinematografiji, žena počinje drugačije da se tretira?   
U Rusiji je sada neverovatan akcenat upravo na glavnim ženskim likovima. Napravili su tranziciju i to je super, a i kod nas bi moglo da dođe do toga, bilo bi interesantno, ako ništa drugo.
Nakon Bikovića, Marića, Zekavice, Bosiljčića i vi ste zaigrali u Rusiji.

U čemu je tajna, kako objašnjavate to što su srpski glumci sve prisutniji u ruskoj kinematografiji?   
Rusko tržište je veliko i otvoreno. Važno je da znate jezik, ali su oni još iz vremena Sovjetskog saveza razvili sistem i zanat nahovanja, tako da nije neobična praksa da se presnimi vaš glas. Mi ličimo na njih, imamo tu slovensku crtu, ali smo mnogo temperamentniji i čula sam da o nama govore kao o pravoslavnim Italijanima. Srbi su za njih, dakle, strastveni kao Italijani i time drugačiji. To je ulaznica, a posle zavisi od mnogo faktora, pa i sreće.

Kada se govori o radu ovde i tamo negde, uvek se pominju budžeti. Ali ima li drugih, podjednako važnih razlika?   
Najveća razlika jeste u budžetu i to menja mnoge stvati. Ne možemo reći da to nije  važno jer su sa većim budžetima i mogućnosti velike. S druge strane, ruska kinematogarafija se nikako ne može porediti sa Holivudom ili nekim evropskim jačim tržistem. U Rusiji to jeste industrija i biznis, što je dobro zbog standarda koji profesija nosi, ali to tamo funkcioniše kao velika firma, prava mašinerija i nema slobodoumlja. A nama umetnicima je važno da imamo pravo da se izrazimo, da nismo samo izvođači radova. Ovde, ipak nema hijerarhije ili se ona bar ne oseti, tako da svi mi koji učestvujemo u nekom projektu imamo veliku slobodu, svako u svom sektoru.

“Saznaće se ko za koga radi”, bio je jedan od slogana serije “Državni službenik”. A šta kada se otkrije da svako radi za onoga ko u trenutku više nudi, što često biva u stvarnosti? Kako to da nas, gledajući i kroz istoriju čovečanstva, uglavnom pokreću sujeta i konkretne koristi?     
Izuzev spoljnih pakovanja, ljudska je priroda sve vreme ista, što nam dokazuje i litetratura čitajući od grčkih tragedija preko Šekspira i Dostojevskog do našeg, recimo, Nušića. Menjaju se samo okolnosti, a suštinski se i među tim okolnostima može podvući paralela. Ima raznih ljudi. Opet ne bih generalizovala. U filmu “Ponoć u Parizu” Vudija Alena glavni se junak vraća u prošlost, gde sreće svoje junake i idole, koji opet, baš kao i on pate za nekim vremenima koje je bilo pre njih, misleći da je nekad bilo bolje, drugačije.

Ne mislim da živimo u teškim vremenima. Društvo ipak stasava, medicina i nauka su dovoljno napredovale, a nadam se da više neće biti ratova. Žaljenje na vreme i okolnosti je potpuno isprazno. U svim zemljama i u svim mestima postoje prednosti i mane, ne postoji idealizacija mesta i vremena, samo ljudi često vide ono što im ne odgovara. Sada sam na dve lokacije, uvidela sam i prednosti Moskve. Ali mi ovde imamo priliku divno da živimo, u manjem gradu, gde smo bliži jedni drugima. Imamo pravo na spontanost! Tamo je život od plana. Ima mnogo lepih stvari globalno, ali da – svuda postoje i problemi, i to je život.

A jesmo li kao društvo spremni da se suočimo sa problemima i tabuima?   

To je indivudualna stvar. Kao društvo, mislim da je društvo odreagovalo fenomenalno.

Poigravajući se naslovom filma u kom ste igrali “Balkanska međa”, pitam da li mislite da ćemo ikad na ovom prostoru živeti bez međa, razdora, podela..?   
To nije pitanje za mene. Nisam pozvana na to da odgovaram. Izuzetno je važno da svako od nas zna o čemu je pozvan da govori. Ja kao mlada glumica percipiram svet na nivou umetnosti i suštinski se samo time bavim. Moja pojava, ime i prezime, ili, ako hoćete, ja kao javna ličnost treba da govorim iz perspektive upravo mlade glumice i tog svog viđenja sveta.

Zar upravo umetnost ne doprinosi ponajviše dijalogu, razumevanju, oplemenjivanju..?  Umetnost je tu da nas na najbolji način nečemu nauči. Bilo koja situacija da postoji na planeti Zemlji, kad je učite u školi, prepričate i čitate u novinama, vi to kao informaciju skladištite, racionalno i u odnosu na sebe i sopstveni karakter. Kad pogledate film, poslušate pesmu ili pročitate knjigu, vi to doživljavate i to u vama izaziva osećanja, emocije koje svi imamo. Koliko god da se razlikujemo, umetnost u nama može da probuditi duboko razumevanje, jer nam se i plasira na emotivnom nivou. Sve nas potresa i nepravda i laž i izdaja, i porodica i ljubav… Umetnost se bazira na tome, da osetite i zato je toliko moćna.

Žene su jaka bića, izdržljive…

Mnogi vam se dive i zbog vaše hrabrosti, a ko su za vas heroine današnjice i/li one za sva vremena?      
U profesionalnom smislu za mene je to Mirjana Karanović, i kao glumica i kao čovek. Imam razne uzore jer kod nas je lako naći glumce, koji to mogu da ti budu i koje neprestovano gledaš i pitaš kao se to postiže. Kao, na primer, dok gledaš Aleksandra Berčeka, ili Nebojšu Glogovca, nekada, koji je bio najveći uzor našoj generaciji – stanete i uživate. Ima zaista mnogo kolega na koje se ugledam. Mimo profesije, nekako sam se uvek u životu trudila da ne budem deo velikog društva, ekipe u školi kad je to bilo popularno, već da imam malo i probrano okruženje koje me inspiriše. “Ako si najpametniji u sobi, onda si u pogrešnoj”, postoji izreka. Stoga sam se sve vreme trudila da budem u pravoj sobi, da na sve strane imam ljude koji su mi u nečemu uzori, koji su mi inspirativni.

Može li odlučnu ženu nešto da zaustavi?   
Odluka je važna ako je formirana na osnovu promišljanja i mira. Odluke postoje razne, iz strasti i drugih pobuda, ali mislim da su one nešto što nas vuče napred. Nekada na pola puta možete sagledati i uvideti greške u koracima, pa svoje odluke menjati. Ali mislim, takođe, da su žene jaka bića, osećajna, puna emocije i empatije, izdržljive, verovatno i odgovornije.

Kad prođe ova pandemije, hoćemo li više ceniti slobodu i zagrljaj?   
Pre svega, mislim da mi u Srbiji pandemiju u odnosu na svet nismo ni osetitili. Posebno nakon onog prvog talasa koji je utihnuo. Iz naše perspektive, ali i ruske, mi ni bili spremni na restrikciju i nismo odstupili od našeg balkanskog, slovenskog temperatmenta. Kod nas emocije nadvladavaju pravila. Mi ćemo se vratiti samo žurkama. Doduše, biće valjda i manje stresa, a nadam se da više ni Instagram neće izgledati kao čitulja.

Pre bih bila novinar nego agent

Hoćemo li vas gledati i u trećoj sezoni “Državnog službenika”?   
Da, samo još ne znam ništa do toga da se sve vrtio oko kovida.

Da niste glumica, u kojoj profesiji biste bolje prošli kao novinar ili agent?   
Ne bih bila sposobna za analitiku. Pre bih bila novinar, to izgleda realnije.

Koja pesma Tome Zdravkovića je obavezna kad ste vi u kafani?   
“Zatvorite sve kafane” i “Dotak`o sam dno života”.

Koji vam ovih dana naročito dolazi u misli junak, citat, pisac?   
U poslednje vreme dosta čitam poeziju Marine Cvetajeve.

Iz Beograda obavezno nosim, a iz Rusije s ljubavlju šaljem?   
Smeh i humor, koji je svuda oko nas, a iz Rusije – njihovu veru u čuda i najbolji ishod – все будет хорошо!

Članak je prenet sa portala Euronews.rs.

Click