„Takmičeći se u desničarenju, završili smo u jednopartijskom sistemu“

7. July 2020.
Istoričarka Dubravka Stojanović govori o projektu „Ko je prvi počeo“, o tome kako u regionu zakonodavastvo piše istoriju, zašto je Srbija završila u jednopartijskom sistemu, kako se rat nastavlja na terenu istorije...
DESETI JUBILARNI FESTIVAL KROKODIL
Foto: BETAPHOTO/MEDIJA CENTAR BEOGRAD/DS

DW: Vi ste nedavno, sa grupom najistaknutijih istoričara iz regiona objavili Deklaraciju „Odbranimo istoriju”. To je kruna projekta „Ko je prvi počeo? – Istoričari protiv revizionizma“ i nastavak je poduhvata “Jezici i nacionalizmi” i Deklaracije o zajedničkom jeziku Udruženja KROKODIL. Šta su ključni razlozi zbog kojih istoričari jednom deklaracijom moraju da podsete na osnovne principe na kojima treba da se bazira izučavanje istorije?

Dubravka Stojanović: U poplavi paranauka, istorija je pregažena nekoliko puta. Manipulacije s prošlošću počele su osamdesetih, s nacionalizmom, kad je trebalo dovesti u pitanje Jugoslaviju i pripremiti rat. Mržnju je bilo najlakše proizvesti pomoću dramatičnih, isfabrikovanih priča iz prošlosti, to je najlakši put da se stvore kolektivne emocije – od straha i empatije s žrtvama sopstvenog naroda, do prezira, mržnje, potrebe za osvetom. Onda su bili ratovi i istorija je bila stalno na dnevnom redu. Podsetimo se samo da je Ratko Mladić pred ulazak u Srebrenicu pozvao na osvetu protiv Turaka! Posle ratova, sve su vlasti i dalje igrale tu igru, a najčešće s Drugim svetskim ratom, jer su ideologije koje su taj rat izgubile vrlo jake u današnjim državama. Zato imamo probleme i sa izjednačavanjem četnika i partizana u Srbiji i sa Za dom spremni u Hrvatskoj. Nije bolje ni u Sloveniji, BIH, Crnoj Gori. A sve više se i svaka godišnjica ratova devedesetih koristi za nova preganjanja, rat se nastavlja drugim sredstvima, danas se on vodi na terenu istorije. Deklaracijom smo hteli da odbranimo našu nauku, ali i da kažemo da je to jako opasno po naša društva. Kao što je neko rekao – fizika je opasna nauka, u Hirošimi je zbog fizike ubijeno više od 100.000 ljudi, ali zbog istorije su ubijeni milioni.

DW: Deklaraciju je do sada potpisalo gotovo 600 ljudi, među kojima su i pisci, istoričari, novinari. Da li je naišla na oštre reakcije poput onih koje 2017. godine doživela Deklaracija o zajedničkom jeziku?

Stojanović: Nije, za sada. To jeste čudno, ali mislim da smo izneli osnovne principe naše nauke, pa je vrlo teško da neko izađe protiv toga, jer je Deklaracija vrlo načelna. Ustati protiv toga značilo bi dokazati da jeste revizionisti, da ne prihvatate bazične standarde nauke, a to niko za sebe neće da prizna.

DW: Nedavno je Ivica Dačić oštro reagovao na sajt rat u Srbiji.rs, nazvao ga politizacijom ratnih zločina i rekao da o ratnoj prošlosti bivše Jugoslavije više i nema šta da se istražuje. Da li je takva reakcija još jedna potvrda da je ovakva Deklaracija neophodna? Zašto je ministru zasmetao jedan ovakav sajt?

Stojanović: U skoro svim današnjim državama su na vlasti oni koji su rat vodili, tako da tu nema ničeg čudnog. Zato su oni u savezu i zavetu ćutanja. Politizacija je kad se bavite zločinima sopstvene strane, a nije kad se bavite tuđim zločinima nad sobom. Hag je politički sud kad sudi „našima”, a nije kad sudi „neprijatelju” itd, itd… Ali nije da Dačič potpuno greši, jer zločini počinjeni devedesetih jesu najbolje istraženi zločini zahvaljujući Haškom sudu, nikada ni za jedan rat nije napravljena takva forenzička analiza, skupljeno i na internetu objavljeno toliko dokumenata, pa i onih s oznakom državne tajne. Tako da se o tome sve zna, ali se ne želi da se zna. Za prethodne ratove i zločine je možda i moglo da se govori „nismo znali”, ali sada to nije moguće. Ako danas to prećutkujete, to može samo da znači da s tim nemate problem, ili čak da se s tim slažete.

DW: Vi ste na predstavljanju Deklaracije rekli da u celom regionu i pravosuđe piše istoriju. Deklaracijom se između ostalog od sudova traži da prilikom primene zakona vode računa o utvrđenim istorijskim činjenicama. U kojim slučajevima sudovi u regionu nisu vodili računa o istorijskim činjenicama?

Stojanović: Tražili smo od skupština da ne donose deklaracije i zakone kojima se propisuje prošlost. To je jedna vrlo opasna praksa, jer se postavlja pitanje kako onda mi naučnici da radimo, ako je zakonom propisano šta se desilo, šta ako nađemo dokumente koji to dovode u pitanje – da li je onda to krivično delo? Na primer, ako pišemo da su četnici od jeseni 1941. sarađivali s okupatorom i vršili ratne zločine, što bi bilo u suprotnosti sa Zakonom o pravima boraca kojim su de facto izjednačeni četnici i partizani. Sudovi su rehabilitovali kolaborante i razne zločince primenjujući te nakaradne zakone, iako su imali prostora da konsultuju činjenice do kojih je došla istorijska nauka i da zaključe da konkretni slučajevi nisu zaslužili rehabilitaciju. Ili su primenjivali zakone tako što su osporavali tobože proceduralne greške u suđenjima posle Drugog svetskog rata. Ne možete primenjivati današnje standarde na suđenja od pre 70 godina, a još uz to da pri tom prihvatate druga suđenja iz istog vremena, na primer suđenje Stepincu. To je ta selekcija koja treba da bude nedopustiva – uzimate šta vam se sviđa, a odbacujete iz istorije ono što vam ne odgovara.

DW: Nedavno ste izjavili da Srbiju posle parlamentarnih izbora vidite kao „žalosnu”- šta god da se desi. Rekli ste i da neku vrstu rešenja vidite u formiranju evropski orijentisane levice. Da li za njeno osnivanje vidite potencijal u nekom od levičarskih pokreta u Srbiji?

Stojanović: Ne znam, ali znam da nema levog pola na našoj politčkoj sceni, i to od početka višestranačja. Socijalistička partija Srbije se pozicionirala na tom delu, sad čak koristi i Tita i partizane u reklamnim spotovima, ali je ona u suštini vrlo desno. Sve su partije na desnoj polovini politčkoj spektra i onda je normalno da se one tu takmiče tako što se međusobno guraju sve više u desno trudeći se da budu “desnije” od konkurenta. I zato je i mogao SNS sada da proguta ceo prostor, pa čak i radikale, jer su birači ispravno razumeli da ma šta oni pričali, u stvari nastavljaju radikalsku politiku, pa druge sitne desne strančice, od SzS pa nadalje, tu nisu potrebne. Zato je jedini stvarno prazan prostor taj levi i dok se on ne stvori neće biti političke ravnoteže, nego ćemo ostati u ovom jednopartijskom sistemu koji smo sami sebi napravili, takmičeći se u desničarenju.

DW: Na koji način će istoričari iz regiona, nakon objavljivanja Deklaracije, nastaviti da brane istoriju? Šta još mogu da urade da bi se utemeljile drugačije politike istorije koje nisu revizionističke?

Mi se stalno borimo i radimo zajedno više od 20 godina. Imamo važne institucije kao sto su Klio festu Zagrebu i History fest u Sarajevu, zajedničke projekte, zajedničke udžbenike, tj. nastavne materijale, seminare za nastavnike istorije, letnje škole za studente, tako da je naš rad dubinski, i javnost ne vidi sve njegove elemente. Osim toga, svi smo vrlo prisutni u našim javnostima i često se osećamo kao da smo na bojnom polju. Zato smo pozvali građane da potpišu Deklaraciju i pokažu da oni razumeju problem zloupotrebe istorije i da podržavaju naš rad.

Dubravka Stojanović, istoričarka, doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je u Institutu za noviju istoriju Srbije, a od 2016. godine redovna je profesorka na odeljenju za istoriju na Filozofskom fakultetu. Kao potpredsednica Komiteta za edukaciju Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna urednica je srpskog izdanja šest istorijskih čitanki za srednje škole. Napisala je desetak knjiga, međju kojima su “Rađanje globalnog sveta 1880-2015”Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890 -1914” , “Ulje na vodi, Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije”, i “Noga u vratima.Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek”.

Članak je prenet sa portala Deutsche Welle.

Članak je prenet sa portala Deutsche Welle.

Click