Srbija, novac i štednja: Štedimo li dovoljno i kakva je razlika između slamarice i banke

1. November 2021.
SMS poruka sa obaveštenjem da je legla plata mnoge će naterati na razmišljanje koliko će novca i na šta potrošiti, ali ne i Mariju Živković - ona će se uputiti ka menjačnici kako bi deo novca odmah prebacila u devize i uvećala ušteđevinu za crne dane.
_121272668_kasicaprasica
Prosečan mesečni iznos koji uštede građani Srbije je 5.668 dinara. Foto: BBC/ JAKOV PONJAVIC

Grujica Andrić, BBC novinar

Prosečni mesečni iznos koji uštede građani Srbije je 5.668 dinara, što je za 450 dinara više nego prošle godine, a do većeg rasta štednje dovela je i pandemija korona virusa, navodi se u istraživanju agencije IMAS Internešnal za Erste banku.

Živković uspeva da uštedi i više – 200 evra odmah ostavlja „u slamaricu”, pošto od kamate na oročenu štednju u banci više ne može mnogo da se zaradi, priča za BBC na srpskom ova 63-godišnja stručnjakinja za odnose sa javnošću.

„U banci imam nekoliko hiljada evra koje ne diram, stoje tamo za ‘ne daj Bože’, ali mesečno ne dobijem ni 20 evra godišnje od toga”, dodaje ona.

Svetski dan štednje obeležava se 31. oktobra, a ustanovljen je na prvom Međunarodnom kongresu banaka za štednju koji je 1924. godine održan u Milanu u Italiji.

Dinarska štednja u Srbiji beleži brži rast od devizne već devetu godinu zaredom, a ove godine prvi put je prešla 100 milijardi dinara, dok devizna štednja u bankama iznosi 12,2 milijarde evra, poručili su iz Narodne banke Srbije (NBS), prenosi televizija N1.

U prethodnih devet godina dinarska štednja se uvećala šest puta, dostigla je 100,5 milijardi dinara u prvih osam meseci 2021. godine i za 45 milijardi dinara je veća nego 2018. godine, objasnili su iz NBS.

Uprkos tome, štednja u Srbiji je „veoma mala” kada se poredi sa drugim evropskim zemljama i ona iznosi oko 15 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP), ističe Danica Popović, profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu, u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.

Razlika između štednje u banci i slamarici je velika – „što se više ljudi odluči da štedi sa strane, efekat će biti kao da se gase sijalice na tačkama gde se ti ljudi nalaze – onda imate zemlje koje sijaju i one koje su u mraku”, pojašnjava Popović.

Zašto je važno da štedimo

Oko 70 odsto ispitanika u anketi Erste banke reklo je veruje da je štednja važna, a 27 odsto učesnika u istraživanju je zadovoljno sumom koju uspeju da sklone sa strane na mesečnom nivou.

To je napredak u odnosu na 2019. godinu, kada je 52 odsto građana Srbije starijih od 15 godina praktikovalo neki vid štednje i u proseku je mesečna ušteđevina iznosila 4.771 dinar, pokazalo je istraživanje iste banke.

Većina stanovnika Srbije štedi novac kako bi stvorila rezerve za teže periode koji mogu doći, a 20 odsto ispitanika to čini kako bi finansirala veće kupovine ili odlaske na odmor, pokazuje istraživanje.

Značaj štednje pre nekoliko meseci je uvideo i Uglješa Krsmanović – nedavno je počeo da živi sam i, kako kaže, sada mu je „svaki dinar važan”.

„Kada sam živeo sa roditeljima, nisam morao da plaćam gotovo nikakve troškove i odlazila mi je plata uglavnom na hirove i neka mala zadovoljstva.

„Krenuo sam da štedim, jer živim sam i moram da budem odgovorniji – hoću da ostavim nešto sa strane za ‘ne daj Bože’, jer je danas sve neizvesno, pa i poslovi koje radimo”, priča za BBC na srpskom ovaj 30-godišnjak koji se bavi kreiranjem kvota za igre na sreću.

Štednja iz psihološkog ugla

Žarko Trebješanin, psiholog

Štednja je vrlo racionalan postupak, jer čovek na taj način može da planira i predviđa budućnost.

To je uvek dobra odluka – ljudi moraju biti spremni da posle dobrih godina i perioda mogu doći vremena sa manjim prilivom novca.

Postoje i patološki oblici štedljivih ljudi koji su spremni da se pate i žive vrlo siromašno, dok istovremeno imaju ogroman novac na računima u banci.

Još je Sigmund Frojd govorio o analnom karakteru ljudi koji gleda da što više uštedi, a onda odjednom može da postane rasipan i potroši sve.

Postoji i drugi oblik patologije – ljudi koji su spremni da potpuno potroše sve što imaju.

Kada se govori o našem podneblju, često su to ljudi koji malo zarađuju i spadaju u balkanski tip čoveka – neodgovoran, rasipan i podložan strastima.

Neobično je što je štednja porasla u toku pandemije, jer je logično da ljudi sada imaju manje novca, ali je očigledno da se osećaju ugroženim.

Presentational grey line

Pojava da ljudi počinju da štede više usled nesigurnosti koja može pogoditi individualce ili čitavo društvo nije retka, kaže Danica Popović.

„Postoji pravilo da u fazi prosperiteta ljudi sve više troše, uzimaju kredite, zadužuju se, dok recesija izaziva rast nepoverenja – tada će čovek štedeti nezavisno od toga kolika je kamatna stopa”, pojašnjava ova ekonomistkinja.

Kao dugoročni cilj, Krsmanović je odredio da u budućnosti skupi novac za učešće za kredit za stan, a od nekih dostupnijih stvari izdvaja putovanje u neke od gradova koje je oduvek želeo da poseti, poput holandskog Amsterdama.

„Ne vidim drugi način da do toga dođem, osim štednjom”, naglašava ovaj 30-godišnjak.

Slamarica ili banka – pitanje je sad

Iako su podaci pokazali da srpsko stanovništvo sve više štedi novac u bankama, penzionim fondovima ili osiguravajućim kućama, teško je ustanoviti kolike sume novca građani štede samostalno.

Marija Živković se u poslednjih nekoliko godina pretežno opredeljuje da sama čuva ušteđevinu zbog, kako kaže, nepovoljnijih uslova u bankama nego ranije.

„Kada sam 2008. godine oročila 30.000 evra u banci, to je donosilo lep prihod – za tri ili četiri godine dobila sam oko pet hiljada evra preko kamate”, prepričava ona.

Desetak godina kasnije se raspitivala za uslove štednje u bankama, ali je došla do zaključka da se više ne isplati ostaviti veći iznos u banci.

„Držim deo ušteđevine u banci samo iz straha da me neko slučajno ne opljačka, a ne zbog kamate – ostatak čuvam u slamarici”, dodaje ona.

Uprkos činjenici da građani usled niskih kamatnih stopa često nemaju motiv da ušteđevinu povere bankama, Danica Popović poručuje da je razlika između oročene štednje i slamarice „ogromna” i da ih „dele dva veka”.

Štednjom „sa strane”, individualac čitavom sistemu oduzima jedan zamajac i privredni rast postaje niži, kaže profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

Potrošačke cene u Srbiji u septembru ove godine skočile su za 5,7 odsto u poređenju sa istim mesecom 2020, navodi se u izveštaju Republičkog zavoda za statistiku.

To je dovelo do zabrinutosti kod dela štediša koji se boje da će novac koji su oročili u bankama biti obezvređen.

Profesorka Danica Popović, međutim, ukazuje da sada živimo u „prilično mirnom vremenu” kada je inflacija u pitanju.

„Ogromna štampanja novca tokom pandemije većinom još nisu dala rezultate, ali nije isključeno da se inflacioni zamah vremenom pojača”, ističe ona.

Presentational grey line

Vrste i uslovi štednje u bankama u Srbiji

U zavisnosti od valute koju su građani izabrali, štednja može biti dinarska ili devizna, navodi se na sajtu Udruženja banaka Srbije (UBS).

Vrste štednje se dele još i na oročene neoročene (štednje po viđenju) i razlikuju se po roku oročavanja, dodaje se.

Kod oročene štednje se štediše obavezuju da neće podizati depozit u dogovorenom roku – ukoliko je taj rok do jedne godine, reč je o kratkoročnoj oročenoj štednji, a ona može biti i dugoročna kada je period duži od 12 meseci.

Banke klijentima isplaćuju kamate u valuti depozita po isteku tog perioda, najčešće na mesečnom nivou, a moguće je i isplaćivanje na tri, šest ili 12 meseci.

Ako se neko odluči na neoročenu štednju, ušteđevinom može raspolagati u svakom trenutku, ali je kamata uglavnom manja nego kod oročene štednje.

Banke u Srbiji nude i rentne oročene štednje, koje omogućavaju klijentima da raspolažu kamatom u toku oročenja, piše na sajtu UBS.

Presentational grey line

Kako štednja utiče na privredu

Pored toga što je značajno da ljudi čuvaju novac zbog ciljeva koje žele da ostvare i nepredviđenih okolnosti koje ih mogu zadesiti, štednja ima i širi uticaj na ekonomiju svake države.

Bez štednje nema investicija, ni privrednog rasta društva i države, napominje Danica Popović, profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

„Sasvim je jasan redosled akcije u uslovima privrednog rasta – najpre ide štednja, pa investicije, pa privredni rast i onda uvećani dohodak.

„Kako raste dohodak, počinje da raste i štednja i ciklus se nastavlja, ali je problem što na početku štednje jednostavno nema i tada je jedini način da otpočne rast negativna štednja, odnosno zaduživanje”, objašnjava u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.

Iako napreduje u tom pogledu, Srbija se ne može pohvaliti visokom stopom štednje u odnosu na zemlje regiona i Evrope – ona iznosi oko 15 odsto BDP-a.

„Za održiv privredni rast potrebno je da investicije čine barem 25 odsto BDP-a, a domaća štednja treba da bude približno jednaka investicijama, što pokazuje da u Srbiji nema sredstava za rast”, objašnjava Popović.

Prema istraživanju agencije Imas, stanovnici Hrvatske su prošle godine prosečno štedeli 469 kuna mesečno (oko 7.300 dinara), navodi se u tekstu na portalu poslovni.hr.

Bugarska i Rumunija beleže „višestruko veću” domaću štednju od Srbije, iako su prosečna primanja u tim zemljama na sličnom nivou, napominje Popović.

„Situacija se dodatno komplikuje time što je veći deo ove štednje potiče od doznaka koje emigranti šalju u Srbiju, koje su pre pandemije bile oko tri milijarde evra ili sedam do 7,5 odsto BDP-a”, dodaje ekonomistkinja.

Presentational grey line

Prevare štediša devedesetih godina prošlog veka

Poverenje ljudi u Srbiji i Crnoj Gori u banke ozbiljno je poljuljano devedesetih godina prošlog veka kada je počeo raspad i rat u bivšoj Jugoslaviji.

Jedna od najvećih inflacija u istoriji finansijskih sistema, sankcije i nemaština, primorali su ljude da se snalaze na svaki način.

U to vreme, pojavili su se Jezdimir Vasiljević i Dafina Milanović, kao osnivači banaka Jugoskandik i Dafiment, koji su uz podršku državnog vrha o čemu postoje dokumentovani zapisi, nudili piramidalnu štednju i neverovatne kamate na dinare i nemačke marke.

Nuđene su kamate od 10 do 15 posto na nemačke marke, a 160 posto na dinare na mesec dana .

Mnogi su naseli na bajku o lakoj zaradi, pa su poleteli da stave ušteđevinu u nadi da će im se vratiti mnogo više.

Štediše su satima, noćima i danima, čekali u redovima ispred podružnica banaka kako bi dobili uplatni broj, a zauzvrat su dobijali ugovore i priznanice.

Tada su se mnogi fotografisali sa Dafinom Milanović koju su nazivali i srpska majka, ljubili se sa njom, grlili njene postere.

„Relativno kasno smo ušli o to, mislim da smo 1992. u Dafiment banku uložili nekih 500 švajcaraca koje smo dobili od prodaje auta”, priča beogradska penzionerka Višnja Bućan Protić.

„Ali videli smo da to ne miriše na dobro i brzo podigli pare, a čini mi se da smo na uloženo izvukli još bar 250 franaka.

Međutim, posle ovoga nikad više nismo hteli da stavljamo tamo novac”, dodaje ona.

Po promeni režima 5. oktobra 2000. godine, otkriveno je da su iza projekta Dafiment banka stajali dotadašnji predsednik Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević, po profesiji bankar, i njegovi najbliži saradnici.

Ideja je bila da se uzmu pare od građana za finansiranje vladavine.

Komisija Narodne banke Jugoslavije kasnije je utvrdila da je „Dafiment banka” tokom jednoipogodišnjeg rada, od 9. oktobra 1991. do 1. maja 1993, imala 163.025 štediša, sa kojima je napravljeno 577.600 ugovora, a ukupan dug prema građanima je procenjen na oko 450 miliona nemačkih maraka.

Prema popisu, posle kraha banke pronađeno je 109.639 nemačkih maraka, a komisija NBJ nije uspela da utvrdi kako i gde je potrošeno više od 315 miliona nemačkih maraka.

Iako nije morala, nova vlast je preuzela obavezu vraćanja novca stare devizne štednje građanima, koja se devedesetih godina nalazila u državnim i privatnim bankama.

Do 2016. godine, kada je prestala obaveza, država je isplatila dug od 4,2 milijarde evra.

Međutim, oko 600.000 štediša kojima su depoziti tokom devedesetih godina bili zamrznuti nisu dočekali svoje uloge.

Jezdimir Vasiljević, vlasnik Jugoskandika, bio je 2013. godine osuđen na pet godina zatvora na osnovu optužbe da je oštetio štediše za više desetina miliona maraka.

Međutim, pošto je to vreme već proveo u pritvoru, odmah ubrzo je i pušten na slobodu.

Po izlasku iz zatvora, bio je čak i učesnik rijaliti programa Farma na TV Pink.

Dafina Milanović, jedan od simbola privrednog sunovrata Srbije, bila je optužena za prisvajanje skoro 20 miliona maraka, milion dolara, 510.000 švajcarskih franaka, deset miliona šilinga i 200 miliona lira.

Teretila da je neovlašćeno raspolagala ulozima štediša, omogućila je pojedinim klijentima isplatu preko reda, a osnovala je i fond predsednice banke iz čijeg trezora je nekoliko puta uzimala novac i trošila ga.

Preminula je 4. septembra 2008. godine, zbog čega je postupak protiv nje obustavljen.

Šta banke rade sa našim novcem

Kada građani uzimaju kredit kojim će započeti ili proširiti biznis, banka im uz nadoknadu putem kamate poverava novac koji im omogućava da ostvare profit.

Ovaj proces ide i u suprotnom smeru – štediše ostavljaju novac u bankama koja im isplaćuje kamatu i ta sredstva odmah plasira u neku novu aktivnost, kaže Danica Popović.

„Kada bi taj novac ostao u banci, kako mnogi građani misle, ona ne bi mogla da zaradi dovoljno novca da građnima isplati kamatu, radnicima plate, ne bi ostalo novca za investicije”, ističe profesorka.

„Banka je, u stvari, jedna prazna školjka, koja se prazni istom brzinom kojom se i puni”, objašnjava.

Ukoliko se „školjka” ne puni dovoljnom brzinom, postoji rešenje – BEONIA (Belgrade Overnight Index Average), odnosno prosečna ponderisana kamatna stopa po osnovu prekonoćnih pozajmica na međubankarskom novčanom tržištu u Republici Srbiji, navodi se na sajtu NBS.

Visina ove kamatne stope je u petak 29. oktobra iznosila 0,2 odsto, prema podacima sa sajta NBS.

„Bankama se čak najviše isplati da sve depozite plasira u obveznice NBS, gde je će zaraditi dividende po stopi koja je pet puta veća”, dodaje Popović.

Članak je prenet sa portala BBC na srpskom.

Click