Psihologija i karijera: Problem sa perfekcionistima

7. March 2021.
Kada se kaže „perfekcionista", mnogi odmah pomisle na - gazdu, kolegu ili čak prijatelja sa posla čiji standardi nemaju gotovo nikakve dodirne tačke sa realnošću.
hannah-wei-aso6SYJZGps-unsplash
Ilustracija. Foto: Hannah Wei/Unsplash

Od sebe ili drugih očekuju nemoguće, sate i sate troše na sitne popravke koje niko sem njih ne vidi, a kraj nedelje dočekuju smoždeni i iscrpljeni.

Često čak ističu tu osobinu, obznanjujući vedrim tonom: „Ja sam pomalo perfekcionista”.

Dakle, razmeću se i žele da se nametnu kao najvredniji radnici. Na kraju krajeva, ko ne bi zaposlio čoveka koji teži savršenstvu?

Odgovor verovatno ne bi bio gromoglasno „Tako je”.

Mnoga istraživanja u poslednje vreme ukazuju na to da perfekcionizam nije profesionalna karakteristika koju bi bezuslovno trebalo da ističemo.

Štaviše, mogao bi negativno da utiče na radno okruženje i dovede do međusobne otuđenosti kolega i loših odnosa unutar tima.

Nedavno objavljena studija psihološkinja Emili Kleševski i Ketlin Oto, sa Univerzoiteta Filips u Marburgu (Nemačka), pokazuje da su perfekcionisti daleko od idealnih, ili čak poželjnih kolega za rad.

“Ukoliko bi kolege mogle da biraju između rada sa perfekcionistom i neperfekcionistom”, kaže Kleševski, „uvek bi pre odabrale neperfekcionistu – osobu koja realno sagledava sebe, pa samim tim i tim.”

Perfekcionizam možda ne može prodreti u svaku poru čovekovog života, međutim, kada je reč o poslu, gotovo je sveprisutan, kaže ona.

„Ako pitate ljude u kojoj oblasti su perfekcionisti, najčešći odgovor je – posao. Radni zadaci često podrazumevaju izvedbu i procenu.”

Studija je usredsređena na stvarni rezultat perfekcioniste, pre nego na njegov uticaj na atmosferu u timu ili međusobne odnose.

Kiševska smatra da je važno proučiti tu oblast: „Znamo iz prethodnih studija da su dobri odnosi u timu važni za dobru atmosferu na poslu.”

Studija se pojavila u pravo vreme: dokazano je da je perfekcionizam u porastu. Endju Hil i Tomas Kuren su za potrebe svoje studije iz 2018. sastavili upitnik sa „skalom perfekcionizma” koji je popunilo preko 40.000 studenata, raspona godišta između 1986. i 2015.

Rezultati su bili nedvosmisleni: mlađi ljudi daleko više teže perfekcionizmu u odnosu na starije generacije.

Novije generacije studenata, milenijalci i genracija Z, smatraju da drugi očekuju više od njih, dok istovremeno od sebe i od drugih očekuju puno.

Perfekcionizam – čemu to?

Negde do 1910. „perfekcionizam” je uglavnom pojam koji opisuje usko teološko gledište.

Tokom, otprilike, prošlog veka, označavao je određen pogled na svet: nekoga ko izbegava grešku na mukotrpnom ličnom putu ka besprekornosti.

Ako bi im bio ponuđen izbor, kolege bi gotovo uvek odabrale da rade sa neperfekcionistom

Spočetka su mnogi psiholozi smatrali da je perfekcionizam, u celini gledano, negativna osobina i da je reč o teškoj neurozi.

Godine 1950. nemačka psihanalitičarka Karen Horni je opisala perfekcioniste kao ljude koje teroriše „tiranija moranja” – osećaju da pod „morati” potpadaju različiti međusobno oprečni ideali, u stanju su da reše bilo koji problem, izvrše nemogući zadatak i tako dalje. Reći pacijentu da očekuje od sebe previše nema svrhe, piše ona: „On onda obično dodaje, direktno ili uvijeno, da je bolje ako od njega očekujemo previše nego premalo.”

Narednih decenija akademski stav je postao blaži. S jedne strane, smatralo se da je perfekcionizam tesno povezan sa problemima vezanim za mentalno zdravlje, poput depresije, anksioznosti i poremećaja u ishrani. Iz naučnog ugla, mogao se poistovetiti sa iscrpljenošću i stresom, pošto se očekivanje nemogućeg može tumačiti kao priprema za neuspeh. S druge strane, smatra se da su, u poređenu sa svojim neperfektnim kolegama, perfekcionisti motivisaniji i savesniji – veoma cenjene osobine pri zapošljavanju.

U najboljem slučaju, perfekcionisti uspešno usmeravaju visoka očekivanja ka odlično obavljenom poslu – dok u trenucima kada stvari ne idu savršeno ne prebacuju sebi ili drugima.

Međutim, postizanje takve ravnoteže često nije nimalo lak zadatak. U studiji Kleševske i Oto, perfekcionisti i neperfekcionisti su zamoljeni da iznesu procenu poželjnosti kad je reč o potencijalnom kolegi, i da opišu svoja iskustva uklapanja sa drugima na poslu. Perfekcionisti su najčešće bili opisani kao veoma sposobni, ali teški za saradnju, dok su neperfekcionisti dobili najviše ocene za komunikaciju i najviše ljudi je želelo da radi sa njima, iako im, prema mišljenju ispitanika, stručnost nije jača strana. Izgleda da su perfekcionisti primetili da ih kolege blago ignorišu: mnogi ispitanici iz ove grupe su opisali osećanje izopštenosti ili potiskivanja tokom timskog rada.

Različiti pristupi

U skorije vreme, mnogi naučnici su saglasni da se perfekcionizam može javiti u različitim oblicima, od kojih neki mogu biti izrazito opasni.

Izgleda da su perfekcionisti primetili da ih kolege blago ignorišu: mnogi ispitanici iz ove grupe su opisali osećanje izopštenosti ili potiskivanja tokom timskog rada

Prema jednoj šire prihvaćenoj definiciji, postoje tri grupe perfekcionista: „perfekcionista okrenut ka sebi”, koji samo sebi nameće visoka očekivanja; „društveno uslovljeni perfekcionista”, koji veruje da je sopstveno savršenstvo merilo za prihvatanje drugih; ili „ka-drugom-usmereni perfekcionista”, koji očekuje od ljudi iz svog okruženja da budu besprekorni. Svaki tip perfekcioniste ima prednosti i mana – a neki su pogubniji od drugih za funkcionisanje tima. (Studija koju su objavile Kleševski i Oto pokazuje da je sa perfekcionistima koji ograničavaju prohteve samo na svoj posao daleko lakše uklopiti se nego sa onima koji imaju velika očekivanja od okoline.)

Velika metaanaliza Instituta za tehnologiju u Džordžiji, koja pokriva 30 godina istraživanja, koristi sledeći sistem klasifikacije: „stremljenje ka savršenstvu” i „izbegavanje neuspeha”. Perfekcionisti koji spadaju u prvu grupu usredsređuju se na zadovoljenje abnormalno visokih standarda; u drugoj su oni koji opsesivno paze da ne načine grešku. Negativne osobine – pre svega radoholizam, anskioznost i skrhanost – svojstvene su i jednoj i drugoj grupi, s tim što pretežu kod perfekcionista iz grupe „izbegavanje neuspeha”, koji su, uz to, više skloni „neuklapanju”.

Možda perfekcionisti ne važe za poželjne kolege, međutim, pomalo iznenađujuće, za obe grupe važi da se ne može povući direktna veza između perfekcionizma i učinka na poslu, kaže naučnica Dana Harari, angažovana na projektu izrade metaanalize. „Mislim da je najvažnije dostignuće ove studije to što je pokazala da ne postoji veza između perfekcionizma i performanse,” kaže ona. „Veza nije ni pozitivna ni negativna, ona jednostavno – ne postoji.”

Vaš kolega-perfekcionista možda priprema teren za sopstveni fijasko – naročito kad je reč o slaganju sa drugima. Prema istraživanjima, zbog toga što svu energiju troši na jedan zadatak, možda nehotično zapostavlja druge, koje takođe treba da obavi, ili ne shvata značaj uspostavljanja dobrih odnosa sa saradnicima. Ljudi koji su nadređeni perfekcionistima, u međuvremenu, trebalo bi da ih motivišu da malo manje vremena ulažu u posao, a malo više u sopstveno zadovoljstvo.

Ako vas čitanje ovih redova nagoni na krivicu zbog vašeg ponašanja na radnom mestu, ne budite prestrogi prema sebi. Na kraju krajeva, niko nije savršen.

Članak je prenet sa portala BBC na srpskom.

Članak je prenet sa portala BBC na srpskom.

Click