Zna li Hrvatska koliko je u njoj rasprostranjen antisemitizam

Piše: Boris Pavelić

Hrvatska je javnost u proteklome tjednu, u razmaku od samo dva dana, svjedočila dvama važnim događajima koji potvrđuju da javni život u Hrvatskoj balansira od cikličkih institucionalnih ispada mržnje i antisemitizma do moralnog i intelektualnog otpora tim zloslutnim pojavama.

“Morate znati, da nije bilo 10. 4. 1941. ne bi bilo ni današnje Hrvatske.” Tu je rečenicu u nedjelju, 10. travnja – na 81. obljetnicu proglašenja zločinačke Nezavisne države Hrvatske – u Splitu izgovorio brigadir Hrvatske vojske Matko Raos, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda, bliskog pouzdanika hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.

Raos je to kazao na skupu koji se već godinama u Splitu održava istog dana, na obljetnicu uspostave NDH: polaganju vijenaca poginulim pripadnicima postrojbe koja samu sebe smatra ustaškom. Riječ je o bojni prozvanoj po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, utemeljenoj 10. travnja 1991. godine, čiji su pripadnici u Domovinskom ratu koristili ustaški pozdrav i, po uzoru na ustašku Crnu legiju, nosili crne uniforme, a neki od njih su iz stanova u Splitu nasilno izbacivali njihove vlasnike srpske nacionalnosti.

Neki pozdrav ‘Za dom spremni’ primaju od malena

Toj je postrojbi u Splitu 2014. godine podignut spomenik pred kojim se od tada, svakoga 10. travnja, pod plaštem odavanja počasti poginulim pripadnicima jedinice, otvoreno slavi ustaštvo i NDH. Ove je godine, štoviše, na tom skupu sudjelovao i izaslanik potpredsjednika Vlade, izjavivši kako bez NDH ne bi bilo ni današnje Hrvatske.

Taj izjava Raosa nije izazvala nikakve konkretne sankcije, ali jest javne kritike, pa je dan kasnije reagiralo i Ministarstvo branitelja. No njihova je reakcija samo potvrdila kako utjecajan dio Vlade navodno proeuropskog premijera Andreja Plenkovića ne vidi ozbiljan problem u institucionalnom veličanju ustaštva. Ministarstvo je potvrdilo kako je Raos bio izaslanik Ministarstva hrvatskih branitelja na obilježavanju jedinice prozvane po ustaškom zapovjedniku, ali i naglasilo kako “nikakvo obraćanje njega kao izaslanika nije bilo predviđeno”. Prema objašnjenju Ministarstva, Raos je na okupljanju u Splitu trebao sudjelovati samo “polaganjem vijenca i paljenjem svijeće”.

Nije, dakle, problem što je Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje vodi potpredsjednik Vlade i bliski premijerov suradnik, poslalo izaslanika na proustaški skup, nego to što je on na proustaškom skupu dao proustašku izjavu. Pritom Raos nije došao samo na okupljanje kod spomenika 10. travnja, gdje je rekao što je rekao, nego je i dan ranije bio na skupu u Domu Hrvatske vojske u Splitu.

Ondje je, pak, održana misa, prije koje je svećenik izjavio “kako se pozdrav ‘Za dom spremni’ prima od malena”, dok je ratni zapovjednik jedinice Marko Skejo proglašen “vitezom”, baš kao što su ustaše i Rafaela Bobana proglasile “vitezom”. “Neka vas Bog blagoslovi i da vas pozdravim starim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni”,  poručio je Skejo okupljenima, među kojima je mirno sjedio i izaslanik Ministarstva hrvatskih branitelja.

Otvoreno i nekažnjeno veličanje ustaštva

Zbog svega toga bizarno su zvučale izlike kojima je premijer pokušao opravdati ponašanje izaslanika njegovog potpredsjednika Medveda. “Riječ je o nepromišljenoj izjavi i ona nije stav Vlade”, kratko je kazao Plenković. Što se ustaškog pozdrava tiče, dodao je, “on je već danas suprotan zakonu i Ustavu, stvar je samo kako se on primijenjuje u praksi. To je i danas zabranjeno”. Premijer, međutim, nije objasnio kako to da je izaslanik potpredsjednika njegove Vlade dokono sjedio na skupu na kojemu se izvikivao pozdrav koji je “suprotan zakonu i Ustavu” te kako je moguće da nitko ne snosi nikakvu odgovornost za to što je isti taj izaslanik, pritom još i aktivni visoki časnik Hrvatske vojske, na javnom skupu veličao zločinačku državu čiji je službeni pozdrav bio “suprotan zakonu i Ustavu” današnje Hrvatske.

Sve su to, dakako, tek retorička pitanja. Notorna je činjenica da dio ratnih veterana Hrvatskih obrambenih snaga, otvoreno veličajući ustaštvo – “suprotno zakonu i Ustavu” – već godinama izvrgava ruglu cijelo hrvatsko kazneno zakonodavstvo, cijelu javnost, ali i cijelu političku hrvatsku klasu, jer nitko od njih nikada nije snosio nikakve sankcije. Tako će, bez sumnje, biti i ove godine: niti će Hrvatska vojska sankcionirati svojeg brigadira zbog njegove protuustavne i protuzakonite izjave; niti će sankcije snositi potpredsjednik Vlade, koji ga je u Split poslao, niti će politički odgovarati predsjednik Vlade, koji takvoga potpredsjednika drži na tom mjestu.

Jer, nakon što se slične situacije već godinama uporno ponavljaju, stvar je odavno postala jasna: povijesni negacionizam i revizionizam stižu iz samog središta institucionalnog sustava Republike Hrvatske – iz njezine Vlade. Ta spoznaja, umjesto da odgovorne potakne na hitno djelovanje, razorno potkopava povjerenje u vladavinu prava i sigurnost u Hrvatskoj, šireći istodobno uznemirenost i strah među pripadnicima manjina, čije je roditelje, bake i djedove ustaški režim masovno ubijao. A takvo stanje, da budemo posve jasni, i jest cilj onih koji u Hrvatskoj uporno nastavljaju veličati ustaštvo.

Za tri godine ‘nestalo’ 16 članova obitelji Goldstein

Jedan od pripadnika spomenutih manjina je i povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivo Goldstein. Dva dana nakon skandaloznog negacionističkog incidenta u Splitu, zagrebački izdavač Fraktura u Zagrebu je predstavio novu knjigu tog plodnog historiografskog istraživača. Prije nego što iznesemo naslov te knjige, citirat ćemo, epigraf kojim počinje: “Ovu knjigu posvećujem rodbini koju nisam imao prilike upoznati: Aron Goldstein, Adolfa Goldstein, Sabina Brill, Otto Goldstein, Greta Goldstein, Darko Goldstein, Vali Haler r. Goldstein, Ivana-Seka Haler, Ivo Goldstein, Berta Goldstein, Alma Rosenberg r. Goldstein, Aleksandar Rosenberg, Feliks Rosenberg, Berthold-Holcju Brill, Irena Brill, Rut Brill.” Životi svih tih ljudi, 16 članova obitelji Goldstein, okončani su u razdoblju od tri godine – od 1941. do 1944. Za smrt svih njih odgovorni su, bez ikakve sumnje, oni koje danas veliča izaslanik potpredsjednika Vlade.

Citirani je epigraf Goldstein uvrstio na početak svoje knjige Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas. Riječ je o temeljnoj, prvoj znanstvenoj studiji antisemitizma tog opsega u Hrvatskoj, koja obuhvaća više od 600 stranica te u šest opsežnih poglavlja obrađuje antisemitizam na području Hrvatske od njegovih prvih pojava još u prvoj polovini 15. stoljeća, pa sve do danas. Urednik knjige Vuk Perišić Goldsteinovu je studiju nazvao “enciklopedijom beščašća, katalogom gluposti i mržnje, od kojih nisu bila imuna ni neka slavna imena hrvatske politike i kulture”. “Ovo je knjiga o strahu pred činjenicom da su mržnja i ubojstva bili mogući, ali i knjiga nade da se neće ponoviti”, ocijenio je Perišić.

Goldsteinovo djelo nije jedino koje svjedoči kako se hrvatska javnost i kultura, usprkos upornome negacionizmu, koji, kako vidimo, stiže i iz države same, žilavo odupiru upornosti ideologije koja je uzrokovala najstrašnije zločine u povijesti ljudskog roda. Prije nekog vremena, Šoa akademija Židovske općine Zagreb objavila je zbornik Antijudaizam, antisemitizam i holokaust u Hrvatskoj, knjigu koja nije zamišljena kao znanstveno djelo, nego kao kraći publicističko-informativni povijesni pregled mržnje prema Židovima u Hrvatskoj i njezinoga zločinačkog vrhunca u holokaustu.

Utjecaj antisemitizma na javni život

Urednik te korisne knjige, zagrebački povjesničar Neven Budak, u hrvatskim je medijima nedavno odgovorio na pitanje postoji li u Hrvatskoj istinska javna svijest o razmjerima uništenja hrvatskih Židova u Drugom svjetskom ratu. Napomenuvši kako bi za precizan odgovor bila potrebna istraživanja, Budak je odgovorio kako osobno misli da je “većina Hrvata svjesna kako se zločin dogodio, ali da nisu svjesni njegove dubine i težine”.

O tome, pak, ima li antisemitizma u današnjoj Hrvatskoj, Budak je odgovorio kako je “siguran da kod mnogih postoji latentni antisemitizam, a da možda nisu čak ni svjesni vlastitih antisemitskih stavova”. “Sjećam se kako sam još davno, osamdesetih, neke svoje prijatelje Poljake pitao postoji li antisemitizam u Poljskoj. Malo su se pogledali i zaključili da nema više Židova, pa onda nema ni antisemitizma. Tako bismo možda mogli odgovoriti i za Hrvatsku”, kazao je Budak.

I uistinu: bi li brigadir Raos bio spreman javno priznati kako je njegova izjava od 10. travnja u Splitu antisemitska par excellance? Bi li vojnici koji su se 1991. godine, umjesto regularnim postrojbama Hrvatske vojske, priključili HOS-u, bili spremni priznati da su to učinili iz antisemitskih pobuda i mržnje, bili toga svjesni ili ne? Bi li potpredsjednik hrvatske Vlade bio spreman priznati da šalje izrazito antisemitsku poruku time što Raosa ne sankcionira, nego opravdava u nemuštim priopćenjima? Bi li Hrvatska vojska bila spremna priznati da tolerira antisemitizam u svojim redovima kad ne sankcionira časnika koji veliča ustaštvo? I bi li, naposljetku, predsjednik Vlade bio spreman priznati da dopušta antisemitizam u vrhu Vlade kada sve to nemuštim izlikama relativizira? Očito, ne bi.

Nikakva marginalna, već važna pojava

I u tome je pravi problem: da hrvatske institucije, a s njima ni cijelo društvo, ni izdaleka nisu svjesni do koje mjere antisemitizam i mržnja utječu na hrvatski javni život. U tom bi pogledu, nadajmo se, Goldsteinova knjiga mogla imati pozitivnog utjecaja. U predgovoru Goldstein piše kako “razvoj i širenje antisemitskih tendencija i strujanja unutar nekoga društva mnogo više govori o tom društvu samom negoli o diskriminiranoj manjini, u ovom slučaju o Židovima”. Utoliko Goldstein napominje kako se “tek u suočavanju s brojnošću, žestinom i beskrupuloznošću konkretnih primjera antisemitizma može spoznati činjenica da antisemitizam u Hrvatskoj u posljednjih otprilike stoljeće i pol nije bio nikakva marginalna, već itekako važna pojava”, premda, dakako, ističe kako bi bilo “netočno, pa i zlonamjerno”, povijest odnosa većinske zajednice i Židova u Hrvatskoj svoditi samo na antisemitizam.

Kako god bilo, ostaje činjenica da antisemitizam i mržnja, u obliku cikličkog ceremonijalnog veličanja HOS-a i ustaškog pozdrava, neprestano i bez ikakvih sankcija, već desetljećima onečišćuju hrvatski javni prostor, ugrožavaju demokraciju i uznemiruju hrvatske građane. Što je najgore, kako smo vidjeli u proteklu nedjelju, u tome sudjeluje i hrvatska Vlada. Zato ne treba gajiti iluzije, nego ponoviti poziv koji je na predstavljanju Goldsteinova monumentalnog djela svakome od nas uputio urednik knjige Vuk Perišić: “Pokušajte se uživjeti u položaj čovjeka kojemu 1941. godine, bez ikakvog objašnjenja i razloga – samo zato što je Židov – država odjednom zabrani da obavlja elementarne, svakodnevne građanske rituale: da ode u kazalište, u kino, u trgovinu, u šetnju… O onome što je došlo poslije neću ni govoriti.”

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.