Vukovarski veterani feminističke Evrope

Piše: Boris Pavelić

“Bio sam u logoru, slušao sam krike žena koje su bile silovane, vidio sam smrt, patnje ljudi, ali krici silovanih žena i danas mi zvone u glavi.“ Tu je rečenicu u lipnju 2020. izgovorio Predrag Matić Fred, hrvatski ratni veteran iz Vukovara. Danas je on  jedini od 705 zastupnika Europskog parlamenta koji je preživio zatočeništvo u zatvoru – ili logoru – za ratne zarobljenike. Proteklog tjedna, Europski je parlament izglasao važnu pobjedu za feminističku Europu: usvojio je rezoluciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i općem pravu na pobačaj. Rezoluciju je predložio – Predrag Matić Fred.

Rezolucija je usvojena uvjerljivom većinom, i važna je svjetonazorska pobjeda progresivnih i liberalnih europskih vrijednosti nad patrijarhalnim i nazadnjačkim zahtjevima koji bi ženama ograničili pravo na izbor, onemogućili seksualnu zaštitu i odgoj mladih, a odlučivanje o seksualnosti prepustili religijskim i konzervativnim moralistima.

Rezolucija od članica EU traži da uvedu sveobuhvatni seksualni odgoj za mlade i omoguće bolju dostupnost kontracepcije, kao i da ukinu porez na proizvode za menstrualnu higijenu. Zahtijeva, također, mogućnost legalnog i sigurnog pobačaja, te ističe kako je “potpuna zabrana ili uskraćivanje skrbi u vezi s pobačajem oblik rodno uvjetovanog nasilja”. Rezolucija napominje i kako “u određenim okolnostima transrodni muškarci i nebinarne osobe također mogu biti trudni te bi u tim slučajevima trebali moći koristiti mjere za skrb u trudnoći i pri porodu bez diskriminacije na temelju njihova rodnog identiteta”. Naročito se zahtijeva ukidanje zlostavljanja žena sakaćenjem genitalija te ranih, dječjih i prisilnih brakova.

Val patrijarhalnog zgražanja

U Hrvatskoj, Matićeva inicijativa razbjesnila je desnicu. U danima uoči glasanja, medije je preplavio val patrijarhalnog zgražanja; stotinjak javno prepoznatljivih konzervativaca, kakvih je u Hrvatskoj sve više, objavilo je javno pismo protivljenja; hrvatski biskupi pozvali su Europski parlament da odbaci rezoluciju, a čak su i udruge liječnika optužile Matića da želi zabraniti prigovor savjesti, u Hrvatskoj sve češći običaj da liječnici zloupotrebljavaju plemenito pravo na odbijanje zahvata koji prijeti ljudskom životu, pa odbijaju obaviti pobačaj, s licemjernim objašnjenjem kako time štite dijete – žena im je, naime, manje važna.

Ništa od toga nije impresioniralo Predraga Matića Freda. “Pohvalne ocjene gotovo svih koji su do sada vidjeli tekst, uvjeravaju me da smo napravili dobar posao”, kazao je u Europskom parlamentu dan uoči glasanja. “Ljutite, bezočne, uvredljive i degutantne kritike onih drugih, opet mi daju za pravo da budem zadovoljan učinjenim. (…) Proteklih dana i mjeseci nazivali su me čak i Hitlerom, i to oni, kojima su inače puna usta dobrote, mira, ljubavi i milosrđa. Mene, ratnog veterana i devetomjesečnog zatočenika tri koncentracijska logora smrti. Dragi moji, niste me se nimalo dojmili, a kamoli zaplašili. Naprotiv”, kazao je.

A potom i uzvratio: “Samo onima koji i danas misle da su žene drugorazredna ljudska bića i da takva trebaju ostati, nikada i ništa nećemo uspjeti dokazati. Oni neka i dalje paze kuda hodaju da ne padnu s ruba ravne Zemljine ploče”. Rezoluciju je Matić posvetio, među ostalima, “svojoj majci i supruzi, svim sadašnjim hrabrim ženama, kao i onima koje nisu uspjele dočekati da bar čuju što im želimo omogućiti kao našim punopravnim i u svemu jednakim građankama 21. stoljeća”.

Trijumf ženskih prava

Trijumf ženskih prava u Europskome parlamentu istodobno je i manji, ali ne i nevažan uspjeh u Hrvatskoj: on je pobjeda liberalne, nenacionalističke vizije rata nad nacionalističkim, patrijarhalnim i antimanjinskim resantimanima, kakvima manipuliraju politizirane braniteljske udruge, služeći najčešće političkim ciljevima HDZ-a. A tu je borbu, među prvima u Hrvatskoj, najhrabrije predvodio Predrag Matić, prijeratni vukovarski učitelj koji prije tridesetak godina nije mogao ni pomisliti da će ga hirovi sudbine pretvoriti u ratnika, logoraša, pisca zapaženih memoara, socijaldemokratskog političara, savjetnika predsjednika Republike, ministra, žrtvu svojih vlastitih ratnih suboraca, zastupnika u hrvatskom parlamentu te, danas, zastupnika u Europskom parlamentu u Bruxellesu i Strasbourgu.

Ali svim tim vrtoglavim iskušenjima usprkos, Fred je i do danas ostao ono što je bio – jednostavan, odvažan i vedar sugovornik, iskren i dobronamjeran, ali i vičan okršajima, koje je naučio još kao klinac na asfaltu srijemske varošice, a potom 1991. usavršio na jednom od najokrutnijih ratišta bivše Jugoslavije: na vukovarskoj Trpinjskoj cesti, “groblju tenkova”, gdje je proveo jesen i zimu 1991, istaknuvši se kao jedan od najstaloženijih, pouzdan i precizan pred tenkovima JNA. “Ja sam uzeo ‘osu’ iako nisam bio vičan oružju”, ispričao je jednom u intervjuu. “Nanišaniš i opališ. Oklopnjak se ne može uništiti iza ugla. Samo oči u oči. Morate biti na liniji, nema druge”. Uništio ih je devet: osam tenkova i jedan oklopni transporter.

Najteža životna razočaranja

Privremeni poraz u Vukovaru nije bio kraj rata za Matića. Zajedno sa stotinama suboraca i Vukovaraca zatočen je u logorima u Srbiji: Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš. Osam nepodnošljivih mjeseci: svakodnevno nasilje i prijetnje smrću, ubijanje prijatelja, silovane žene. “U logoru shvatiš da je rat ‘mila majka’, jer konclogor je najgore što može biti”, kazat će godinama kasnije. Oslobođen je 14. kolovoza 1992, u velikoj razmjeni ‘svi za sve’ na ratnoj crti razdvajanja u Nemetinu kod Osijeka. O svojim će ratnom i zarobljeničkom iskustvu 2000. u vlastitoj nakladi objaviti memoare “Ništa lažno”, knjigu koja je dosad doživjela osam izdanja, prodana u desetak tisuća primjeraka. Svakako bi ju bilo vrijedno objaviti u Srbiji: ona je svjedočanstvo ratnika – mirotvorca koji je nije izgubio humanost, usprkos patnjama koje je bio prisiljen vidjeti i osobno proživjeti.

Jer Fred nije od onih koji su priželjkivali rat. “Humanist sam, to je moje životno opredjeljenje”, ispričao je u jednom intervjuu. “Na početku sam mislio ovako: ako vi i ja sad iznesemo balvane na cestu, posao je policije da to riješi, a ne da to rješavaju neka druga dva civila. Ali kad se vojska jasno stavila na stranu srpskih pobunjenika, tad sam shvatio da je trenutak da se priključim (…). Tada nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji su znali da će biti rat – jer ja nisam – i koji su prodavali kalašnjikove: ‘Šta, ja da kupim svoju smrt, a da ti na tome zarađuješ?’ Meni je to bilo i ostalo nepojmljivo.”

Poslije rata, Matić je dugo radio u Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Potom je postao savjetnikom predsjednice Vlade Jadranke Kosor, pa 2010. savjetnik za branitelje predsjednika Republike Ive Josipovića, a 2012. ministar branitelja u Vladi socijaldemokrata Zorana Milanovića. Na tom će mjestu Predrag Matić Fred, čovjek koji je prošao bitke i logore, doživjeti najteža životna razočaranja.

U listopadu 2014, hrvatske braniteljske udruge podigle su prosvjedni šator pred zgradom Ministarstva branitelja, zahtijevajući ostavku ministra Matića, s tvrdnjom – potpuno neutemeljenom, dakako – da Milanovićeva Vlada i Matić kao ministar “oduzimaju dostojanstvo hrvatskim braniteljima”. Prava istina te apsurdne optužbe bila je mnogo banalnija: HDZ je htio natrag na vlast. I uistinu: nakon što se to dvije godine kasnije i dogodilo, šator je razmontiran, kao da ga nikada nije ni bilo. Dok si rekao ‘keks’, HDZ je, eto, “vratio dostojanstvo hrvatskim braniteljima”.

Za Matića, tih 555 dana, koliko je dio njegovih bivših suboraca logorovao pred njegovim ministarstvom, bili su najteži u životu: vlastiti su mu suborci prijetili smrću – dobio je i policijsku zaštitu – vrijeđali ga, osporavali mu ratne zasluge… “Taj šator užasna mi je trauma”, ispričat će kasnije. “Najprije sam mislio da je rat nešto najgore. U logoru shvatiš da je rat ‘mila majka’, jer konclogor je najgore što može biti. Ali, u logoru ti je bar sve jasno. No kad dobijem šator, kad dobijem moje prijatelje, suborce, svakog od njih znam u glavu, koji mi natovare godinu i pol policajce da me čuvaju – mene, koji u životu nisam krivo parkirao – optužuju me da sam izdajnik, da sam u logoru uživao… Pa to još govore ljudi koji su u logoru od mene tražili savjete… Vjerujte, muke u logoru nemjerljivo su manje od onoga što su mi priredili ‘šatoraši’”.

Ostavku, usprkos svemu, nije podnio.  Dapače: “Žao mi je ljudi koji odbijaju izaći iz rata”, rekao je. “Velik dio njih u ratu je našao sebe. Tko bi se od njih vratio u anonimnost razdoblja prije 1991. godine? Rekao sam im to otvoreno. A mržnja, prije svega, razara onoga koji mrzi. Rekao bih da je to stvar čak i kućnog odgoja. Nikad nikoga nisam mrzio, čak ni one četnike iz rata.”

Matić uvijek govori jasno i razumljivo. “Udruge branitelja formirane su da budu vojno krilo HDZ-a”, njegova je ocjena šatoraškog prosvjeda, samo jednog u bogatoj povijesti veteranskih prijetnji političkim nasiljem u Hrvatskoj. “Uvjeren sam da poslije ‘šatorašenja’, odnos građana prema braniteljima više nije isti. Postajemo omraženi.”

Glasnogovornik feminističke Evrope

A sada se, nakon svega, Fred uvrstio i među glasnogovornike feminističke Europe, pokazavši, zajedno sa suradnicama i suradnicima u Europskom parlamentu, poštovanja dostojnu osjetljivost za podređenost žena te spolnih i rodnih manjina. Tko zna ne stoji li i iza toga Fredova osobna priča, koju on sam nikada nije krio… Matić je, naime, suprug Svetlane Patković, Srpkinje iz Vukovara od koje se 1991. bio prisiljen rastati. Predragova i Svetlanina priča jedna je od najdostojanstvenijih – a zašto ne reći, i najromantičnijih – ljubavnih priča rata u bivšoj Jugoslaviji, dostojna onih najvećih – a da, istodobno, nema u njoj ničeg romansiranog, kičastog, ni izmišljenog.

Potkraj osamdesetih, Svetlana i Fred bili su samo još jedan mladi par bivše Jugoslavije s mnogo lijepih snova. 1990, Svetlana je upisala studij u Beogradu, Fred je zamjenjivao u školi i vodio svoj mali butik s robom iz Italije u Borovu naselju u Vukovaru. No krenule su barikade. “Osobno sam je”, ispričat će kasnije Fred, “kroz hrvatske barikade u Bogdanovcima otpratio u Vinkovce na vlak za Beograd. U sljedećih pet godina, do 1998. godine, čuli smo se samo jednom: 1994. sam je iz Trsta nazvao, iz govornice ‘na kovanice’, ono, ‘Kako si?’, ‘Dobro’, ‘Kako si ti?’, ‘Dobro’. I to je to”.

A onda, 1998, “dogodilo se nešto što graniči s čudom”, pričao je Fred. “Nakon reintegracije, željni Vukovara, išli smo, ekipa, autom iz Zagreba u Slavoniju. Negdje nakon Slavonskog Broda, meni ‘lampica’. Kažem ja: ‘Ajmo nazvat’ Beograd, da vidimo što radi Patkica.’”, pripovijedao je Fred karakterističnim vukovarskim slengom, koji nikad nije prestao govoriti. “Nisam se usudio nazvati ja, nagovorio sam brata. Buraz nazove, ali javi se kolegica s posla, i kaže: ‘Ali Svetlana je danas kod mame u Vukovaru.’ E sad ja preuzimam telefon, nazovem Vukovar, dobijem je i kažem: ‘Bi li se htjela vidjeti sa mnom?’ Kaže ona: ‘Pa naravno, ali ti si jako, jako daleko.’ Na to sam reko’: ‘Za sat vremena, na starom mjestu ‘di smo se nalazili.’”

Tog trena, kao da je nešto puklo u zraku. Jer, “kad smo se sreli, kao da se nikad nismo ni razišli: kao da je od 1991. do 1998. prošao samo jedan dan. Otad su se telefonski računi više od pola godine mjerili u tisućama kuna, a onda, u proljeće 1999. godine, došla je k meni, u Zagreb, i zajedno smo do danas: sin nam je 17 i pol godina. Sretan sam. Znam joj reći: ‘Bog čovjeku ispuni jednu veliku želju.’ Kad danas želim dobiti na lotu, Bog mi kaže: ‘Ne budi proklet, već si dobio.’” I Hrvatska je dobila, i Europa: s Predragom Matićem Fredom i Svetlanom Patković, nasmijanim veteranima slobode iz Vukovara.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.