Tri godine od posljednje plovidbe panonskog admirala

21. February 2024.
Priča o Đorđu Balaševiću, mornaru koji je ostao i bez broda i bez mora je priča o jednom od naših najuspješnijih kantautora.
dorde-balasevic-2-238480
Đorđe Balašević. Foto: N1

Autor: Goran Mišić

Da je Đorđe Balašević danas živ susretao bi se sa istim mnogo puta ranije opjevanim temama svojih pjesama kao što je tako bliska, a tako daleka Evropa koja i dalje „putuje“ i sve manje „čeka na nas“. Možda bi nam Đole objasnio i je li ona, Evropa, i gdje je već otputovala – u muzičko-poetskoj, književnoj, televizijskoj, filmskoj ili novinarskoj formi.

Danas je tri godine otkako je najpoznatiji Novosađanin i Vojvođanin posljednji put otplovio Dunavom da zajedno s djedom „ore nebeske njive“. Korona je bila brža od ljekara.

Mnogi njegovi poštovaoci „iz ’50 i neke“, oni koji su odrastali zajedno s njegovom i potonjim generacijama, uključujući i „neke nove klince“, oni koji su zviždukali „na stanici u Puli“ i maštali da postanu „levo krilo il’ centarfor školskog tima“, danas će upaliti svijeće i sjetiti se kako je „panonski mornar“ davne 1979. godine pobijedio u Splitu na Večeri dalmatinskih šansona. Mornar koji je ostao i bez broda i bez mora, ali ne i bez svoje „panonske mornarice“ kojoj je bio i ostao admiral.

 

Fenomen koji će trajati

Nizaće se poslije Đoletovog osvajanja Splita novi festivali, ploča za pločom, hit za hitom, koncert za koncertom. Uglavnom laganice, bilo da su popići, šansone, šlageri ili balade koje su odavno postali evergreen na svim južnoslovenskim prostorima. Iako je tu katkad bilo, kako bi to rekao Miljenko Jergović, stihoklepačkih strofa, Balaševića se nikako ne smije svrstavati u estradu kafansko-zabavnog tipa iz više razloga.

Uostalom, da je to tako ne bismo se na ovom mjestu ni bavili njegovim „likom i djelom“, pogotovo zbog toga što je o njemu za 40 i više godina stvaranja odavno sve napisano, uz neizbježno spominjanje glavnog životnog svjetionika – jedne lijepe Banaćanke po imenu Olivera.

Nije ovaj jedinstveni fenomen lakih nota nastao zato što je bio „sam svoj majstor“ ili kako se to u muzici obično kaže kantautor, odnosno onaj koji piše muziku i tekstove i sam izvodi svoja djela. Prije će biti da je Balašević vlastiti background zidao zapravo na iskrenom odnosu i prema sebi i prema publici. Sa rukama u džepovima, neizbježnim farmerkama, kratkom, neurednom bradom i nevelikim glasovnim mogućnostima ličio je na bilo kojeg dječaka iz komšiluka iz novosadske Ulice Jovana Cvijića, ali i bilo kojeg drugog dječaka iz bilo koje druge ulice, bilo kojeg drugog dječaka iz bilo koje druge ulice u bilo kom drugom gradu Jugoslavije. Za razliku od mnogih drugih njegove su emocije i slike društva o kojem je pjevao ostale iskrene i kada Jugoslavije više nije bilo.

Valjda je samo njemu bilo suđeno da ispjeva i onaj stih kako su „prvo došli popovi, pa lopovi, pa topovi“ na albumu „Devedesete“ jer se ta politička nota nenametljivo ali nezaobilazno provlačila kroz čitav njegov stvaralački opus, a najviše mu je zamjeren onaj naslov „Ne lomite mi bagrenje“, koji se fakat odnosio na Kosovo, iako je bagrenje moglo biti metafora bilo kojeg kraja nekadašnje zajedničke zemlje.

 

Koncertom u Sarajevu označio kraj rata

Historija će zapisati kako je grozni rat u Bosni i Hercegovini, oko čijeg se imena, a kamo li nečeg drugog, ni do danas nisu dogovorili ni historičari, ni političari, stao u Daytonu sa poražavajućim djelidbenim ishodom, ali će Sarajlije i mnogi drugi Bosanci i Hercegovci kao kraj rata prihvatiti jedan datum tek tri godine poslije Daytona. Bio je to 7. februar 1998. godine.

Praćen oklopnjacima UN kroz razrušenu Bosnu i Sarajevo umrljane krvlju stigao je pjevač iz Srbije, Đorđe Balašević. Održao je dva koncerta u Skenderiji pred 14.000 ljudi od kojih se mnogi nisu ni trudili da sakriju suze. Niz Miljacku su cijelu noć tekle čiste emocije. Rat je konačno završen.

„Izašao je točno u osam. Ljudi su predugo čekali. Izašao je na pozornicu, rekao ‘Dobro veče, moje Sarajevo’, a dvorana je eksplodirala“, ispričaće kasnije Aida Feraget, glavna organizatorka koncerta koja je u to vrijeme radila u uredu UNPROFOR-a.

„Tako je to – ratovi prolaze, ljudi ostaju“, ostale su zapisane i Đoletove riječi s početka koncerta.

„To je bila najljepša objava kraja rata koja je bila potrebna Sarajlijama. Imali smo Dejtonski sporazum, ali nitko nikad nije rekao da je gotovo dok on te večeri nije rekao: ‘Ratovi prolaze, ljudi ostaju’“, precizno je zaključila Feragetova.

Jedan je mladi tek postavljeni ministar informisanja u Srbiji, bješe to Aleksandar Vučić, Balaševića tada nazvao „jeftinom fukarom koja je otišla da peva za muslimane, umesto za srpsku decu“. Danas taj ministar već 12. godinu vedri i oblači Srbijom s pričom kako navodno vodi zemlju u Evropu.

 

Putuj Evropo, nemoj čekati na nas

Nije ovo nikakva digresija nego povratak u 1993. kada je Đole objavio album „Jedan od onih života“ na kojem se nalazila i numera „Krivi smo mi“, sa podnaslovom „Putuj Evropo“. Još tada je poručio ostatku kontinenta koji je bio u fazi ujedinjavanja kako se sa Slobodanom Miloševićem nikad neće stići do Evrope:

Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas.
Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas.
Putuj planeto, super smo se družili.
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili.

Stihovi nisu bili samo refleks na ličnu Đoletovu situaciju nakon što je odbio poziv da ide u rat i kada mu je ukinuta antiratna i antirežimska kolumna u jednoj beogradskoj reviji, a emitovanje pjesama zabranjeno. Kako tada, tako i danas, nije teško pretpostaviti da bi Đole rekao „krivi smo mi“ što smo to dozvolili. Ne bi on tu ništa mnogo mijenjao osim imena vlastodršca koji poput njegovog prethodnika iz devedesetih misli kako evropski put Srbije vodi preko Moskve.

Rugao bi mu se, vjerovatno, na sličan način kao i Gedi Gluperdi, kako je zvao nekadašnjeg predsjednika. Njegova „najpolitičkija“ pjesma svakako je „Živjeti slobodno“ iz 2000. godine sa albuma „Devedesete“  koju je posvetio pokretu Otpor.

 

Koncert pod krošnjom kestena

Đorđa Balaševića sam uživo slušao samo jednom, na Donjem Kalemegdanu. Slučajno. Šetao sam sa suprugom po Tvrđavi, kada smo dole sa poljančeta čuli tamburaški zvuk. Iz znatiželje smo sišli dole i, naravno, još izdaleka prepoznali Đoleta i njegovu „mornaricu“. Sjeli smo na jednu parkovsku klupu i mirno slušali poznati repertoar. Iako je bilo više hiljada ljudi, naravno da je sve bilo ograđeno sve se lijepo čulo i vidjelo. Ta, nije Đole ni Amy Winehouse kada se, mislim na nas bez kupljenih ulaznica, pozornica mogla vidjeti samo sa obližnje pruge.

Nije bilo pretjerane ushićenosti koja prati ovakve muzičke ispovijesti iako je publika sve vrijeme pjevala zajedno sa Đoletom. Onda je počela padati kiša i morali smo napustiti klupu i preseliti se pod krošnju obližnjeg kestena. Admiral i „Panonska mornarica“ nastavili su pjevati i svirati. Redali su i „Vasu Ladačkog“ i „Slovensku“ i „Božu Puba“ i sve ostale junake Balašijade, skoro sve u neizbježnom „D-mollu“.

Jednako mi se po glavi motala jedna Balaševićeva izjava nakon koncerta u Splitu kada je na pitanje zašto više ne pjeva „Računajte na nas“ odgovorio:

„Deco, okanite se tih tema. Večeras je tu s nama Dino Rađa, velikan svetskog sporta. Takve stvari treba da vas vesele, a ne Jugoslavija. Jugoslavija nije valjala, da je valjala ne bi se onako krvavo raspala. Mene zovu jugonostalgičarem, ali ja sam jugoplastičar. Meni nedostaje Jugoplastika, meni samo nedostaju ta vremena, a ne ta država“.

Đorđe Balašević umro je 19. februara 2021. godine u 68. godini. Siguran sam da svijeće u njegovu pomen neće gorjeti samo kod spomenika Svetozaru Miletiću u centru Novog Sada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.

Click