‘Razlog zbog kojeg skačem’, priča koja ruši predrasude o autizmu

13. Septembar 2020.
Film ‘Razlog zbog kojeg skačem’, koji će biti prikazan u programu Last Minute Cinema Trećeg AJB DOC-a, predstavlja unutrašnji glas autističnih osoba.
images

Piše: Elma Ljubčić

“To što ne mogu govoriti ne znači da nemam šta reći”, kaže autistični Naoki Higashida u knjizi Zašto skačem, koju je napisao kao 13-godišnjak, tako što je, uz mnogo želje, vremena i truda, pokazivao slova na abecedi koja je bilježila njegova majka.

Inspirisan ovom knjigom koja predstavlja unutrašnji glas osobe s autizmom, britanski reditelj Jerry Rothwell snimio je izuzetno utjecajan dokumentarac koji, nudeći uvid u izazove s kojima se autistične osobe, ali i njihovi najbliži suočavaju, otkriva jedan sasvim novi, mnogima nepoznati svijet i mijenja dosadašnji doživljaj osoba s dijagnozom autizma. Također, ukazuje na predrasude koje su općeprihvaćene u društvu u kojem živimo i pokazuje potencijale osoba iz autističnog spektra koje su značajan dio društva, pomažući nam da shvatimo zbog čega autistične osobe reaguju na način na koji reaguju te zašto skaču.

Film Razlog zbog kojeg skačem Jerryja Rothwella bit će prikazan u subotu, 12. septembra, u 17:30 sati, u sklopu programa Last Minute Cinema Trećeg AJB DOC Film Festivala.

  • Kada ste prvi put pročitali knjigu Zašto skačem autora Naokija Higashide, kakve emocije je pobudila u vama i jeste li već tada znali da će vaš naredni dokumentarac govoriti upravo o temi autizma?

Ideju za ovaj film sam dobio od Jeremyja Deara i Stevieja Leeja, roditelja autističnog dječaka Jossa, koji je ujedno i jedan od aktera filma. Kada su Stevie i Jeremy prvi put pročitali ovu knjigu, ono što su naučili iz nje im je u potpunosti promijenilo odnos i razumijevanje prema Jossu i zbog toga su željeli napraviti film baziran na ovoj knjizi. Moram priznati da je ova knjiga i na mene ostavila dubok utisak. Naoki je napisao knjigu kada je imao samo 13 godina tako što je pokazivao slova na tablici, on je kroz ovu knjigu opisao svoje djetinjstvo i život osobe sa autizmom iz prvog lica. Knjiga odgovara na 58 pitanja o osobama sa autizmom na koja oni nažalost sami ne mogu odgovoriti, posebno ne oni koji imaju teži oblik autizma i nemaju mogućnost verbalne komunikacije sa okolinom. Kroz svoju knjigu Naoki se prvo pita zašto je rođen da bi do kraja knjige sam odgovorio na to pitanje i prihvatio i slavio svoj život i postojanje.

Kada su me zamolili da režiram ovaj film odmah sam to prihvatio, jer su autistične osobe dio mog života. Devedesetih sam organizovao projekt koji je pomogao da se skrene pažnja na osobe koje imaju poteškoće u usvajanju znanja. Također sam 2008. snimio film Heavy Load o punk bendu čiji su članovi autistične osobe.

  • S obzirom na to da ste čitali prijevod Davida Mitchella jeste li razmišljali možda o tome da je nešto izostavljeno ili izmijenjeno prilikom prijevoda i kako ste se riješili tih nedoumica?

Kada sam prvi put pročitao knjigu (engleski prijevod), bio sam pomalo iznenađen. Nisam mogao shvatiti kako osoba od 13 godina može tako zrelo i tečno da piše, moram priznati da sam se i ja, kao i neki drugi ljudi, zapitao koliko toga je izmijenjeno u odnosu na original. Ovo ide u prilog teoriji da ljudi sa autizmom nisu sposobni za tako duboka promišljanja, što jam iz iskustva, sa sigurnošću mogu demantovati.

Postoje neke kontroverze u vezi sa ovakvim načinom komuniciranja – sa jedne strane jer je moguć utjecaj okoline, odnosno osobe koja drži tablicu sa slovima, a sa druge strane zbog sumnje društva u inteligenciju autističnih osoba. Zbog toga sam ja ovome pristupio detaljno i nakon sati i sati istraživanja, ali i iskustva sa autističnim osobama, shvatio sa da to jednostavno nije istina. Autistične osobe, iako ne mogu pričati, što je motorička sposobnost, a znamo da autizam najviše utječe na motoričke sposobnosti pojedinca, itekako mogu imati kompleksna promišljanja.

Stvarno sam želio upoznati Naokija prije nego sam počeo raditi ovaj projekt. On sada može sam tipkati uz pomoć računara, mada mu je tablica sa alfabetom i dalje najdraži oblik komunikacije. Iako Naoki sam može koristiti tablicu, njegova majka mu još uvijek pomaže kako ne bi izgubio fokus. Fascinantno mi je to kako Naoki i pored svih distrakcija i tikova uspijeva zapamtiti gdje sa stao sa svojom misli. Naprimjer, dok je odgovarao na moja pitanja konstantno je ustajao i išao do prozora te se vraćao i nastavljao sa odgovorom. Kada sam ga upitao zašto ide do prozora, odgovorio mi je da voli gledati kako se okreću točkovi na automobilima, jer se na isti način kreću i naše galaksije.

Prijevod kojeg su David i njegova supruga uradili je u biti prijevod prijevoda, odnosno oni su preveli prijevod Naokijevih iskustava na papir. Tokom snimanja koristio sam se prijevodom, ali i originalom, jer je original jednostavno istinska inspiracija. Vjerujem da mi je upravo to pomoglo da autentično ekraniziram njegovu priču.

  • Naoki nije pristao da se pojavi na filmu, ali vam je dao podršku.

Moja prvobitna zamisao jeste bila da ovo bude priča o tome kako Naoki pronalazi svoj glas kojim će se obratiti svijetu, te kako na tom putovanju sazrijeva u pisca. Međutim, kada sam razgovarao sa njim on je bio izričit da ne želi da bude u filmu, niti da film bude samo priča o njemu, ali da bi volio da snimim film na ovu temu. Kao i većina pisaca, Naoki vjeruje da je sve što je imao da kaže već rekao svojom knjigom. Iskreno, sa ove vremenske distance mislim da je i bolje tako, mislim da sam upravo zbog toga postao maštovitiji i da je ovaj film ispričao i neke druge priče koje svijet treba da čuje.

Dakle, knjiga je samo polazna tačka iz koje se dalje granamo u druge priče i iskustva drugih ljudi. Moja ideja je bila da nekako hronološki ispričam sadržaj knjige, ali koristeći primjere drugih ljudi širom svijeta, te faza kroz koje oni i ljudi oko njih prolaze tokom svog života. Kao što i sam Naoki kaže, njegova knjiga, odnosno njegove riječi ne mogu se doslovno odnositi na sve autistične osobe, ali definitivno nam mogu poslužiti da malo bolje razumijemo one koji glasom ne mogu izraziti svoje misli i osjećanja.

Mislim da smo na neki način uspjeli objasniti publici sociološku stranu problema kroz koje prolaze osobe sa autizmom.

  • Šta vam je tokom prevođenja Naokijevog glasa na filmski jezik bilo najizazovnije?

Ne postoji film koji će sto posto prenijeti nečije iskustvo, bio autističan ili ne. Zbog toga mi na neki način pokušavamo dobiti realističan osjećaj kod publike, odnosno u njima pokušavamo probuditi pravu emociju na ono što se događa. Ono što smo shvatili prilikom snimanja jeste da na neki način svi ti elementi filma – krupni plan, glasni zvukovi, selektivni fokus – mogu donekle realistično prikazati svijet onako kako ga autistične osobe doživljavaju.

Prilikom snimanja Ruben Woodin Dechamps je koristio tri načina vizualne prezentacije – prvi je da protagoniste posmatramo izbliza, drugi je da prikažemo i pojačamo utjecaje okoline, željeli smo uhvatiti ‘okidače’ koje osobe sa autizmom dožive na jedan totalno drugačiji način i mislim da smo to uspjeli postiči kombinacijom zvuka i vizuelnog, a treća stvar je neki sanjivi svijet koji je podloga za narativ iz knjige, pto smo postigli tako što smo autističnog dječaka Jima Fujiwaru snimali kako luta predivnim pejzažima.

Knjiga ne prati linerani narativ, struktuirana je tako da odgovori na 58 pitanja o autizmu na koja je Naoki odgovorio. Upravo zbog toga ni dokumentarni film nije mogao biti napravljen po nekim principima koji se inače koriste, sve to je previše verbalno za ovaj film, zbog čega sam morao ići sa nečim više senzualnim i artističkim kako bi vjerodostojno predstavio ovu priču, u čemu sam, nadam se, uspio.

  • Temom autizma već ste se bavili u jednom od svojih prethodnih filmova. Koliko se odnos društva prema osoba s poteškoćama u razvoju promijenio od snimanja filma Heavy Loudy do snimanja filma ovog filma?

Mislim da je sada situacija mnogo bolja i da društvo ima više razumijevanja za autistične osobe. Međutim, i danas imamo primjere marginalizacije osoba sa autizmom, posebno onih koji nemaju mogućnost verbalne komunikacije. Nažalost, situacija u nekim zemljama, posebno onim trećeg svijeta, je još gora, jer su u tim zemljama osobe sa autizmom institucionalno zanemarene, njihovi problemi se umanjuju, a u nekim zemljama se takve osobe i ubijaju.

  • Koliko dokumentarci poput ovog zaista uspijevaju razbijati stereotipe o autističnim osobama?

Mislim da ne možemo generalizirati i reći sa sigurnošću reći kako se autistične osobe zapravo osjećaju, ali sigurno da su mnogim ljudima sa autizmom njihova ljudska prava ugrožena, ne samo na slobodu govora već i na obrazovanje, slobodu kretanja ili na posjedovanje imovine.

Potrebno je promijenit svijest i promišljanje da bi shvatili druge i drugačije, odnosno one koji se ne uklapaju u stroge okvire društvene norme. Nadam se da će ovaj film bar malo natjerati ljude da promisle i probaju da bolje shvate osobe sa autizmom. Nadam se da će društvo postati bar malo inkluzivnije.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.