Oleg Mandić, posljednji logoraš Auschwitza

27. January 2023.
U nježnim, dječjim godinama doživio je Zlo – i život posvetio Dobru. Mržnju koja se u njemu počela stvarati, već je u tinejdžerskim godinama sam osvijestio kao proizvod vlastite podsvijesti i odbacio je kao stanje duha.
maxresdefault (9)

Autor: Jasmina Kos

Ne postoji ružno i lijepo samo po sebi, kaže, nego ovisi o tome s čim ga uspoređujemo. Iskustvu koje je prošao u najvećem nacističkom logoru za uništenje zahvaljuje na predivnom životu. I u teškim životnim trenucima, upravo se ondje vraćao kako bi, kaže, napunio baterije. Vedar, životan, mudar i drag  – Opatijac Oleg Mandić, posljednji zatvorenik koji je živ napustio Auschwitz – ljudska je veličina koja se ne susreće često.

U svojih 87 godina, ostvario je mnogo toga zbog čega je zaslužio da čitate o njemu. Bio je najmlađi odvjetnik u Jugoslaviji, novinar, urednik. Istaknuti je antifašist i humanitarac, autor knjiga i dokumentarnih filmova. Pritom, strastveni svjetski putnik, otac, djed i odnedavno pradjed. No, život mu je ipak obilježio i odredio jedinstveni identitet kojeg ne dijeli ni sa kim na svijetu – onaj posljednjeg dječaka iz Auschwitza.

Kako to 11-godišnji Hrvat s riječkog područja završi u Auschwitzu? I kako ga preživi?

 

Sve počinje u rujnu ‘43. Ubrzo nakon kapitulacije Italije na riječko područje dolaze Nijemci, a Olegov otac i djed pridružuju se partizanima. Kao političke zatvorenike, Olega s majkom i bakom deportiraju u Auschwitz.

– Nakon mjeseci pretresa naše kuće u Opatiji, 15. svibnja 1944. poslijepodne, odveli su nas u riječki zatvor, tamo smo prespavali i ujutro su nas vlakom odveli u Trst u zatvor Conoreo. Tada su nas ukrcavali u marvene, teretne vagone i to po 70-tak u svakom vagonu, tako da se praktički nije moglo niti stajati ni sjediti, čujte i nužda se vršila, s oproštenjem, tamo – pred svima na podu. U tim smo vagonima proveli dva dana i tri noći.

Nismo znali kamo idemo. Netko je vidio da je na vagonu, vjerojatno s kredom, bilo napisano Auschwitz. No nama Auschwitz u to doba nije ništa značio.

  • Kada ste stigli do Auschwitza, je li Vam odmah moglo biti jasno na kakvo ste mjesto došli?

– Bilo je dosta evidentno. Auschwitz se dijelio na Auschwitz 1, Auschwitz 2 i Auschwitz 3. Auschwitz 2 je Birkenau i tu dolazili svi konvoji od ‘42 na dalje. Sve je to bilo omeđeno ogradom od bodljikave žice. Dokle god ti je pogled sezao, s lijeve strane zidane barake, s desne strane drvene barake.

  • Mnogi, deseci tisuća, nikada nisu ni ušli u logor, već su izravno odvoženi u plinske komore. Što je Vas spasilo od takve sudbine?

– Nismo bili Židovi.

  • Odmah po dolasku u Auschwitz, kao i svima drugima, na podlakticu Vam je tetoviran broj. Dobili ste i crveni trokut koji je označavao da ste politički zatvorenik. Jednom prilikom rekli ste, citiram, ‘trebalo je samo pola dana da izgubim ime i postanem broj’.

– Da, jeste. Nitko nikoga nikad nije prozivao po imenu, a vrlo rijetko i po broju. Jer pojedinac je prestao postojati.

  • Vi ste u tom trenutku imali 11 godina, ali su Vas ostavili s majkom i bakom.

– Nisu me ostavili, nego ne mogu reći niti da sam se prošvercao. Mi nismo bili svjesni da je to ključni trenutak. Jer muška djeca starija od deset godina trebala su ići u muški logor. I na rampi je odmah bila ta selekcija – muški na jednu, ženski na drugu stranu. Ja sam se držao skutiju moje majke i bake i ostao sam u ženskom logoru. Tek dva mjeseca kasnije otkrilo se da sam stariji i da bih trebao biti u muškom logoru.

I tada se događaju fenomenalne stvari, da ti mozak stane. Kad mene pitaju, kako to da si preživio? Sreća je 80 posto.

  • Na najnesretnijem mjestu na svijetu, Vi ste imali sreću?

– Ja sam imao sreću. Prva je što sam na rampi ušao, ne znajući, u grupu sa ženama, druga je bila u ta dva mjeseca što sam bio u ženskom logoru bila je jedna selekcija logorska gdje svaki pet red su vadili van i u krematorij vodili, jer je bio prenapučen logor pa su trebali smjesta raditi. Jasno da nisi znao što se događa i da je bolje stati na jedno mjesto a ne na drugo. Ja sam bio četvrti u redu, a svakog petog su vadili van. Treća sreća je bila da sam sada na liječničkom pregledu imao skoro 39 temperaturu, s oproštenjem skoro sam se uneredio od straha i jasno da temperatura se digla i sad u tom mjestu, dakle gdje se sistematizirano ubijalo, je nastala drama jer nisu znali šta sa mnom, jer ne mogu s temperaturom ići s jednog odjela na drugi. Poslije se prokužilo da takvih slučajeva nisu oni imali. Pa to je ustvari njih i zbunilo. Jer Nijemci su organizirani fantastično, oni imaju za svaku stvar predviđeno što i kako, ali ako im pošemeriš, ako se desi nešto što nije iz tog kalupa, onda pomalo gube glavu.

  • I odveli su Vas na odjel doktora Mengelea?

– Da! Kao privremeno rješenje, jer netko se dosjetio da tamo ima dječaka starijih od deset godina. Zato jer je Mengele tamo svoje, tada nama nepoznate, ali kasnije poznate medicinske eksperimente radio na blizancima koji nisu prešli pubertet. Ako ništa drugo, tamo se bolje živjelo, jer i ono drugo u logoru se isto životom nazivalo, ali bolje je da se navodnike dadne na onaj život. Ovdje nije bilo fizičkog rada. Čak je i bijeloga kruha ponekad bilo. Nije bilo apela, prozivka zatvorenika, koja je obično počinjala ujutro, ljeti u četiri sata, zimi u pet i trajala nekada i satima, bez obzira na vremenske prilike.

  • Kad je riječ o eksperimentima, doktor Mengele s Vama nije imao posla?

– Ne, apsolutno ne. Nakon kratkog vremena prokužio sam da bi svakako bilo bolje da ostanem ondje, nego da me nekamo maknu, pa sam onda malo pomagao sreći. Recimo, ako trljaš toplomjer s nekom tkaninom pokazatelj temperature skoči. Samo, drama bi bila nastajala ako sam previše natrljao, onda je narasla do 40 stupnjeva, pa sam je morao vraćati dolje.

  • Ali u jednom trenutku ste se ozbiljno razboljeli i na bolničkom, infektivnom odjelu sprijateljili se s jednim dječakom.

– Proljev sam dobio i, za čudo, ospice. Ondje je bio dječak, Tolja. Stalno je drhtao, imao je visoku temperaturu. Po noći sam ga znao obgrliti, mislio sam možda mu je hladno. Jednog jutra, prestao se tresti. Ja sam se čak i obradovao, mislio sam, evo, konačno mu je bolje. Međutim, nije se više nikada tresao.

Auschwitz Birkenau, to je inače močvarno mjesto. Jedne travke nigdje nisi nigdje vidio, jednog lista, drveta nigdje. Nije ni čudo. Osam mjeseci, koliko sam bio tamo, nisam sunca vidio. Jer je nebo bilo prekriveno gustim crnim oblacima krematorijskog dima. I onda je to padalo na tlo. Ako si vani bio malo dulje, uvijek su ti masne ruke bile, jer to što je padalo iz tih oblaka imalo je taj neki organski moment prisutan.

  • Kako dječak od 11 godina može shvatiti i koliko može shvatiti što se događa na takvom mjestu? Koliko može doživjeti tu količinu dehumanizacije?

– Ne dolazi to preko noći. Kad te uvedu u jednu sredinu koja je uvijek oko 80-90 tisuća ljudi i ako oni žive u totalnoj apatiji, gdje svrha, ideal, cilj je pokušati uvečer leći živ, a onda što će se tijekom noći dogoditi nije bitno, onda ti ne možeš stršiti iznad toga. Nekoga vidiš da umire u krevetu do tebe. I na to se privikneš.

  • Koliko u takvih uvjetima života, rekli ste života pod navodnicima, ostane ljudskosti u ljudima? Je li bilo empatije među zatvorenicima?

– Kao iznimka, da. Zato jer prestaju važiti sve društvene norme. Jedna žena je prespavala jutarnji apel. Kad su je uhvatili, tukli su je do smrti. Preda nama. Mi smo toga dana, sedam sati stajali na kiši. I najstravičnija je spoznaja da kad bi svakome od nas dali štap u ruku, mi bismo je isto ubili. To je dokaz da se mentalitet toliko promijenio, da su i društvene norme potpuno pošemerene.

  • Primo Levi, također preživjeli holokausta u svojoj knjizi Zar je to čovjek napisao je: „Jednako kao što naša glad nije osjećaj čovjeka koji je preskočio jedan obrok, tako bi i naš osjet hladnoće zahtijevao posebno ime. Mi kažemo glad, umor, strah, bol, zima – ali drugo je to“. Možemo li mi uopće shvatiti, do kraja doživjeti, koliko god nam Vi pričali o tim strašnim iskustvima, to što ste doživjeli?

– Ne, ne možete. Sad ću Vam na primjeru reći zašto. Ja sam pokušavao osmisliti nešto što bi bilo gore od toga. I onda sam shvatio, ako ne mogu osmisliti nešto što je gore od toga, onda znači da ovo što sam prošao, što je iza mene, to je najgore. Ergo, sve što će mi se događati ubuduće je – ležerni valcer. I ja sada s 87 godina mogu reći: moj život je bio prekrasan zahvaljujući Auschwitzu. Jer ja sam isto tako imao ružnih momenata kasnije u životu, kao i svi drugi. Ali znao sam da se može preživjeti ono najgore i zato je meni puno lakše bilo. Nije u životu nešto lijepo ili ružno zato što je ružno ili lijepo, nego zato što ga naša svijest takvim doživljava.

 

Olegov djed, Ante Mandić i Josip Broz Tito

(Za daljnju priču nužno je spomenuti Olegova djeda. Dr. Ante Mandić, znali su u trenutku odlaska u logor, bio je blizak ZAVNOH-u i Titu. No, nisu znali da je nakon potpisivanja Sporazuma Tito – Subašić, „nono“ postao šef države, član tročlanog Kraljevskog namjesništva. Tito je imenovao Slovenca Serneca i Hrvata Mandića, a kralj Petar Srbina Budisavljevića. Njihova je uloga, u tih godinu i pol do kraja rata, bila upravljati jugoslavenskom državom i pripremiti je za referendum – hoće li biti Kraljevina ili Republika.)

  • Došao je i taj trenutak, kada ste ponovno stekli svoju slobodu.

– Da, 27. januara 1945. Ovako je to bilo: 20. januara su Nijemci otišli, povevši sa sobom 80.000 uznika. To je bio taj famozni Marš smrti. Mama, baka i ja smo ostali. Tek 27. januara su došli Rusi. Sljedećih dana je počela invazija posjetilaca, svećenika, novinara, visokih oficira raznih vojski, političara. Mama i ja smo vrebali da vidimo nekoga tko bi mogao biti neka VIP-ovska faca, da mu kažemo – mi smo iz Jugoslavije, budite ljubazni i pošaljite vijest, depešu u Titov štab da je obitelj doktora Mandića živa i oslobođena u Auschwitzu. Nono je dobio tu vijest, telefonirao u Moskvu i tadašnji Staljinov zamjenik je odmah naredio da se u Auschwitz nađe obitelj Mandić, da se dopremi u Moskvu, a onda u Beograd.

  • Kako to da ste Vi, Vaša majka i baka ostali posljednji u tom oslobođenom logoru?

– Osnovni razlog je baš ta depeša, taj kablogram od Bulganjina koji nas je izdvojio iz mase. Crvena armija je s Međunarodnim crvenim križem evakuirala logor. Za to im je trebalo više od mjesec dana. Negdje 3. ožujka, zapovjednik logora je rekao: ‘Meni je zadatak okončan, nema više nikoga, samo ste vi još ostali’. Tog dana, bilo je oko 12 sati kad su se vrata, dakle kapija Auschwitza za mnom zatvorila, a ja sam prešao u povijest.

  • Jeste li, godinama nakon toga osjećali otpor prema Nijemcima kao narodu, prema njemačkom jeziku?

– Jesam. Jesam. Rađala se mržnja neka u meni. Ali shvatio sam dvije stvari. Prvo, da mržnja ne vodi ničemu dobrom. Ono, stara priča – ja tebe mrzim i napravim ti nešto loše, ti mene mrziš i vraćaš mi, pa bude još gore. Počinje lanac koji završava u Auschwitzu, u krajnjoj liniji. S druge strane, jasno mi je da je ta mržnja dio moje podsvijesti. Ako sam je ja stvorio, onda moram biti u stanju da je i savladam. I ja od 18. godine života nisam nikoga nikada mrzio.

A kad mi je, kasnije u životu, najnajnajgore bilo, umjesto da idem psihijatru, ja bih sjeo u auto i otišao u Auschwitz, iz terapeutskih razloga. Dođem na rampu, sjednem na tračnice, nestanem u razmišljanju, u prošlosti.

  • Jeste li nakon iskustva Auschwitza imali otpor prema Vašim vršnjacima koji nisu prošli slično. Kako ste se naviknuli na tu novu normalnost?

– Čekaj?! Znaš li što si ti sad izgovorila? 15 godina odgovaram na pitanja. Prvi put mi je postavljeno to pitanje, a koje je bilo strašno prisutno u mom životu. Hvala ti!

Nakon što smo tata, mama i ja došli u Zagreb, nastale su moje drame. Nikako se spariti s vršnjacima. Dugo mi je trebalo da shvatim zašto. Predbacivao sam im traumu koju oni nisu imali. Srećom, bio sam u tom dobu formiranja ličnosti, pa je puno spužvastija da tako kažem bila, pa sam se uspio prilagoditi.

  • I ne samo prilagoditi. Završili ste fakultet, postali najmlađi odvjetnik u Jugoslaviji, kasnije se zaposlili. Neko vrijeme radili ste i kao novinar. U kojem trenutku ste počeli aktivnije govoriti o svojem iskustvu?

– Glavni urednik u redakciji me izgrdio me na pasja slova toga dana. Veli, ti si proživio jednu traumu koju ti svojataš, kao to je tvoja trauma, a ona pripada svima. Ljudima. Čitavom svijetu. Ti ako bi bio iole razborit, ako bi se htio na neki način revanširati onima koji nisu imali tvoju sreću da prežive, trebao bi od jutra do mraka pričati o tome. Toga dana se u meni prelomilo, napisao sam prvi članak. I sve do danas moraju mi staviti flaster na usta kad počnem pričati, ne bih se zaustavio.

  • Držite niz predavanja, napisana je knjiga o Vama, također snimani dokumentarni filmovi. Vi osobito volite rad s mladima, na mnogobrojnim predavanjima po školama i izvan njih prenosite im bit i značaj antifašizma. 2020. je godina. Smatrate li da je i dalje bitno govoriti o vašem iskustvu, promicati istinu?

– Apsolutno.

  • Zašto? Zašto osobito danas?

– Zato jer je to sastavni dio zla. A to zlo nažalost je sigurno 50 posto ideja čovječanstva.

  • Vama je, dakle, cilj kroz predavanja istaknuti što je to zlo i pokušati potaknuti ono dobro.

– Tako, evo upravo to. Upravo to. I meni se kosa diže na glavi kada političari svakih 12 mjeseci dođu na jedno mjesto, busaju se u srce, vele ne smijemo zaboraviti e da se ne bi opet desilo. Ma vraga se neće desiti! Dešava se svaki dan. Ja to radim zato jer možda među vama bude jedan koji će u svom životu imati prilike da utječe donekle da se jedanput manje desi ono što se meni desilo.

  • Kada bi cijelo svoje životno iskustvo i sve što ste prošli trebali nekako sažeti u jednu rečenicu, koju biste htjeli da ostane odzvanjati u ušima generacija koje dolaze, koja bi to poruka bila?

– Nemoj mrziti. Ne isplati se. Ne isplati se. Jer ćeš i sebe povrijediti.

Click