Economides: SAD će u konačnici odlučiti šta će se desiti sa Kosovom i BiH

14. Septembar 2020.
Profesor na London School of Economics za Al Jazeeru govori o sporazumu u Bijeloj kući, stranim utjecajima na Balkanu, stanju u BiH.
119123769_257667308671535_8533233461016104858_n.jpg
Postavlja se pitanje pod u kojem omjeru su balkanske zemlje strateški važne Rusiji u dugoročnom smislu, kaže profesor Economides. Foto: Al Jazeera

Piše: Vedrana Maglajlija

Sporazum između Kosova i Srbije potpisan u Bijeloj kući više koristi američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kao jedna dobijena pobjeda u njegovoj vanjskopolitičkoj inicijativi pomirenja uoči predsjedničkih izbora u SAD-u u novembru, nego balkanskim zemljama, smatra Spyros Economides, profesor međunarodnih odnosa i evropskih politika na London School of Economics, koji se između ostalog bavi i Zapadnim Balkanom.

Po njegovom mišljenju, ne radi se o ‘historijskom’ sporazumu jer ne donosi nikakve promjene prirode odnosa između Beograda i Prištine, a moguće je da on svakako neće više vrijediti nakon što na vlast dođe nove američka administracija, pa čak i u slučaju da to ponovo bude Donald Trump. Ipak, u političkom smislu, smatra da će možda to biti nešto što će potaknuti EU da se ozbiljno posveti normalizaciji odnosa.

Economides, koji je i gostujući profesor na univerzitetu u Zagrebu i Beogradu te autor brojnih radova i knjiga o međunarodnim odnosima i Zapadnom Balkanu, objašnjava kako će ovo utjecati na vanjsku politiku Srbije, ali i na politički dijalog koji se vodi u Briselu.

Za Al Jazeeru govori i o situaciji u Bosni i Hercegovini, za koju kaže da je država koja funkcioniše jer vanjski svijet želi da funkcioniše te objašnjava zašto je Evropska unija veći prijatelj Srbiji nego što će Rusija ikada biti.

  • Lideri Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Avdullah Hoti, potpisali su sporazum u Bijeloj kući. Da li biste ga nazvali “historijskim” kao što se predstavlja? Mislite li da je ovo više vanjskopolitička pobjeda američkog predsjednika Donalda Trumpa koja pokušava da prikupi poene uoči izbora, odnosno da demonstrira snagu američkog lidera u rješavanju konflikata u svijetu, nego što je pobjeda za dijalog Srbije i Kosova?

Očigledno je da Donald Trump pokušava pronaći neki vanjskopolitički uspjeh uoči predsjedničkih izbora a odnosi između Srbije i Kosova su nešto što se posljednjih mjeseci koristi kao sredstvo za moguću pobjedu. Sjećate se da se sastank između Vučića i (Hashima) Thacija trebao održati u Washingtonu ljetos ali nije. Ovo je zamjena za to, i američka administracija to prikazuje kao pobjedu u smislu da su u istu sobu doveli dvoje ljudi koji nisu pričali baš puno posljednjih godina i ovo se predstavlja kao prvi korak koji bi mogao biti rješenje za različitosti ove dvije zemlje. I naravno Trumpova administracija će to predstaviti kao pobjedu.

Međutim, ovo nije historijski sporazum niti za Srbiju niti za Kosovo, jer ne donosi ništa po pitanju promjene same prirode odnosa. To je kao mjenica, mi samo obećavamo da ćemo razgovarati o nečemu u budućnosti. Suština je, ako gledate iz perspektive SAD-a, da Donald Trump možda neće biti predsjednik u januru, možda ćemo imati novog američkog predsjednika koji neće poštivati ovaj sporazum, a vjerovatno i neće. Možete vidjeti da sve strane žele dobiti nešto od ovog sporazuma, a američka administracija ga predstavlja kao veliki proboj, ali mislim da u stvarnosti svi znaju da on to nije.

  • S obzirom na tradicionalne veze Srbije sa Rusijom, a u posljednje vrijeme i veze sa Kinom, da li ovaj sporazum znači da će se sada Beograd približiti SAD-u i da li će ovo predstavljati izazov za vanjsku politiku Srbije u budućnosti? 

Mislim da je ovo jako interesantno jer trenutna vlada u Beogradu je okarakterisana kao vlada koja ima veoma bliske odnose sa Rusijom, a u bliskoj prošlosti, pogotovo tokom pandemije, Kina je postala partner, ako ne i savezenik Srbije na razne načine. Kina je pružila humanitarnu pomoć, medicinsku i zaštitnu opremu, i prikazala se kao bolji partner od EU u suočavanju sa korona krizom. Međutim, u isto vrijeme predsjednik Vučić uvijek ima stav da su odnosi sa EU veoma važni, a sada imamo i ovo otvaranje ka SAD-u, što je veoma korisno za njega. Veoma je korisno da on sada kaže imam dobre odnose sa različitim stranama, i svi nas slušaju, svi nas uzimaju za ozbiljno, svi razmatraju našu ulogu u regiji, i ovo je dio te veće vanjske politike.

Ono što je najinteresantnije za mene jeste da je interno, u samoj Srbiji, ovo potpisivanje sporazuma na neki način poremetilo i opozicione partije, jer odjednom sada oni moraju reći stvari koje ih prikazuju većim pristalicama Rusije i Kine nego što je to predsjednik Vučić, zbog čega zvuče baš onako kako Vučić želi da oni zvuče. On je posljednjih godina gradio dobre odnose sa Rusijom i Kinom, govorio da EU nije jedini cilj, dok je većina opozicionih partija govorila Evropa prije svega. Tako da je vanjska politika jedna stvar a unutrašnja politika je jednako važna i mislim da je predsjednik Vučić također tu napravio tu jedan manevar.

  • U slučaju da Trump pobijedi na izborima u novembru, mislite li da će doći do većeg približavanje Srbije SAD-u? Generalno, mislite li da će Zapadni Balkan i ‘nedovršeni mir’ u regiji ostati u nekom većem fokusu nove američke administracije?

Interesantno je da je ovo Trumpov način da izvojeva pobjedu da bi opet bio izabran, ali nema garancija da će, ako on bude izabran, imati ikakvog interesa da promovira pomirenje između Srbije i Kosova. Međutim, postoji zanimljiva pozadina ovoga, a to je da su posljednjih mjeseci Amerikanci ‘gurali’ ozbiljniji pristup u smislu rješenja problema između Beograda i Prištine. Ono što moramo dobro razmotriti jeste u kojem omjeru postoji nešto što dolazi iz Trumpove administracije, i što gura prema dijalogu, sporazumima i možda većim dogovorima, i onoga što dolazi iz State Departmenta, iz više tradicionalnog establišmenta vanjske politike koji također možda želi vidjeti pravo rješenje između Beograda i Prištine. Tako da je reizbor Trumpa mač sa dvije oštrice – na jednoj strani, to bi moglo biti početak nečega važnijeg u pogledu pronalaženja boljeg odnosa između Beograda i Prištine, a na drugoj strani, ako bude izbran možda neće više mariti za to i ovaj sporazum neće trajati.

  • Ističete razliku između inicijativa predsjedničke administracije i State Departmenta. Šta vam onda govori prošlogodišnje imenovanje Matthewa Palmera za specijalnog izaslanika američkog State Departmenta za Balkan?

To je ozbiljno imenovanje. On ima široko znanje o regiji, služio je u Beogradu, razumije politiku zemalja, razumije prirodu odnosa Beograda i Prištine, poznaje Zapadni Balkan u smislu međunarodnih odnosa i odnosa sa vanjskim svijetom. To je ozbiljno imenovanje kojim State Department govori moramo imati nekoga ko zna regiju, ko ima glas u regiji, da zapravo pokuša provoditi politike koje su realne. Alternativa tome su drugi ljudi, koje je predsjednik imenovao, koji zahtijevaju procese koji nisu baš popularni, ne samo na Zapadnom Balkanu nego i u Evropi i drugdje. Ovo je intersantan kontrast između pojedinca i ličnosti i kako oni mogu provoditi različite politike.

  • Ocjenjuje se da su Beograd i Priština potpisali više ekonomski sporazum u Washingtonu, ako izuzmemo vanjskopolitička pitanja. Da li on znači nešto za normalizaciju političkih odnosa između Kosova i Srbije?

Na jednom nivou možda da, samo zbog toga što kao rezultat potpisivanja ovog sporazuma razni ljudi i različite evropske prijestolnice govore ovo je naša odgovornost i trebali bi mi raditi više, trebali bi raditi bolje i brže od SAD-a. Već znamo da postoje razgovori između dvije strane u Briselu kako bi se ponovo otvorio dijalog. U tom smislu, možda je sporazum dobar katalizator, međutim, inače ne mislim da je ovaj sporazum uopće značajan i da će se išta desiti u kratkom periodu. U njemu ništa nema snagu do sljedeće godine. U ekonomskom smislu ne mislim da znači puno, u simboličkom smislu da, sve pomaže, a u političkom smislu možda će to biti nešto što će potaknuti EU da ponovo ozbiljno uzme u obzir odnose i pokuša naći izlaz iz trenutnih problema koji postoje.

  • Koliko ti pregovori o političkoj normalizaciji pod okriljem EU vode ka međusobnom priznanju? Mislite li da će se to desiti sa ovom generacijom političara, ovom političkom strukturom?

Da budem potpuno jasan, svi dobijamo političare koje zaslužujemo. Lideri Kosova i Srbije u velikoj mjeri predstavljaju neku volju naroda i apsolutno nema sumnje da u smislu vanjske politike i međusobnih odnosa političari koji imaju sada moć predstavljuju ono što narod želi. Možda ne u ekonomiji, možda postoje razlike u mišljenjima o načinu provođenju demokratije, slobode govora, zaustavljanju korupcije, ali u određenim aspektima ovi političari predstavljaju mainstream poglede. Pa zašto ne imati sporazum sa ovim ljudima, a ne čekati drugu generaciju. Možda zaista to može funckionisati. Možda ova generacija političara može “prodati” to javnosti. Iskustva u Srbiji su veoma interesantna. Godinama smo imali uspješne izborne kampanje Demokratske stranke koja je bila najsnažnija proevropska partija u Srbiji, koja nikada ne bi mogla postići ovaj sporazum, a onda imate “nacionalističku” stranku koja dođe na vlast i potpiše normalizaciju sa Kosovom.

Ove stvari mogu ići u bizarnom smjeru. I mislim da nema sumnje da u suštini postoje političari i na Kosovu i u Srbiji koji bi voljeli vidjeti neko rješenje ovog problema. Radi se o pronalaženju mehanizma, načina da ne predate ono što nikada ne biste predali, naprimjer za Srbiju je to da prizna Kosovo, to je zadnja stvar koja će se desiti. Pa koji je to mehanizam koji možemo pronaći da riješimo naše razlike bez toga da koristimo tu riječ priznanje? Kosovo također ima mnogo problema u vezi sa Srbijom. Tako da je jezik bitan. Ne vidim da će se to promijeniti u kratkom roku. Da li će Evropa igrati važnu ulogu? Da, Evropa može imati važnu ulogu, ali Evropa je pokušavala da igra važnu ulogu dugo, ali nismo vidjeli bitan napredak od 2014. Gdje sada idemo, prošlo je sedam godina i Evropa nije imala utjecaj kakav se od nje očekivao. Zašto? Mislim da postoji podjela u Evropi šta bi se moglo desiti i šta treba da se desi. I dok ne bude konkretnog dogovora o tome i razumijevanja, neće biti mnogo evropskog posredovanja.

  • Slažete li se sa stavom Njemačke da bi korekcija granice u pregovorima Srbije i Kosova mogla destabilizirati regiju, a pogotovo se odraziti na Bosnu i Hercegovinu sa njenim kompleksnim uređenjem i svim problemima? 

Ovdje imamo problem. U jednu ruku imate jak argument koji kaže ako počnemo mijenjati granice u jednom dijelu Zapadnog Balkana zašto ne bismo mijenjali granice u drugim dijelovima. To je jak argument, ako ne uzmete u obzir dvije stvari. Prvo da međunarodna zajednica mijenja granice također kao dio stabiliziranja situacije. Bosna je ranjiva i ona je dijelom ranjiva jer smo je tako napravili, u smislu međunarodne intervencije, što ne znači da Bosanci nisu velikim dijelom odgovorni za ono što se desilo, ne možemo samo kriviti vanjski svijet, ali međunarodna zajednica naravno jeste imala ulogu.

Druga stvar, za koju mislim da je bitna, jeste da, ako bude napravljen dogovor o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije, što je SAD predložio, to će desiti prema međunarodnom zakonu. To bi bio sporazum dvije suverene zemlje, to bi bio njihov izbor i ovo nije nešto što je nezakonito. Problem je što promjena granica može izazvati pobude za promjenu granica u drugim dijelovima regije, ali također postoji veliki interes velikog broja zapadnih zemalja da održe BiH u određenom stanju, jer su je takvom stvorili.

  • Da li onda mislite da će BiH ikada postati funkcionalna država?

Ovo je tema o kojoj sam pisao, i mnogi su pisali o tome. BiH je država koja funkcioniše jer vanjski svijet želi da funkcioniše. Ako bi je napustili, ona više ne bi mogla funkcionisati politički i ekonomski. To je realnost. Postoje mnogi razlozi o tome zašto se ovo desilo i mnogi ljudi bi morali razmisliti o svojoj ulozi u stvaranju ovakve situacije. Međutim, reći da bi dogovor o razmjeni granica između Kosova i Srbije bio kraj BiH, mislim da je to pretjerano. Moramo biti veoma jasni, priznati da je BiH u situaciji u kakvoj jeste i vidjeti šta možemo uraditi da se ona izdigne iz te situacije, prije nego govoriti da ljudi ne mogu nešto uraditi jer će to destabilizirati BiH.

  • Kako ocjenjujete izbore u Crnoj Gori i da li će oni utjecati na vanjskopolitički kurs zemlje?

Nisam ih detaljno pratio pa ne bih govorio o tome.

  • Mislite li da je utjecaj Rusije sve jači na Zapadnom Balkanu i kako se on ogleda u stvarnosti? 

Naravno, ne postoji sumnja o ruskom ujtecaju na Balkanu i ovaj utjecaj dolazi na razne načine. Postoji historijsko-kulturni faktor koji utječe na odnose sa Srbijom i Crnom Goru, panslavizam, Pravoslavna crkva, stav ‘mi smo vas podržali u Prvom svjetskom ratu’… Sva ta ideja da je Rusija naš veliki brat, da je to zemlja koja nas je čuvala u prošlosti i čuvat će nas u budućnosti. Naravno, Vladimir Putin ovo vješto koristi da bi održao bliske odnose sa onima s kojim želi takve odnose. Postoji realniji aspekt ovoga a to su ekonomske veze, investicije koje su drugačije u Srbiji, Crnoj Gori, i Sjevernoj Makedoniji, ali koje ipak predstavljaju utjecaj, bez obzira da li ulažete u turističku industriju u Crnoj Gori ili naftnu industriju u Srbiji ili druge aktivnosti u Sjevernoj Makedoniji. I naravno tu su uvijek neki aspekti strateških vojnih sporazuma koji postoje sa Srbijom, to nije u toliko mjeri, ali je značajno za mnoge zemlje.

Mislim da ruski utjecaj ne raste, mislim da on postoji, ali pitanje je koju ulogu ima. Zašto Rusija želi imati utjecaj u regiji? I ono što kažem svojim prijateljima u Srbiji kada god sam u prilici, i veoma sam iskren u vezi toga, da, Rusija je vaš važan prijatelj ali koliko će to trajati? Ono što mislim pod tim je u kojem omjeru ste vi važni Rusiji u dugoročnom smislu. Da li je Rusija zaista strateški uključena na Zapadnom Balkanu ili je ovo nešto što je korisno Rusiji zbog različitih strateških razloga, u odnosu na Evropsku uniju, Ameriku, Kinu i druge zemlje. To uvijek pitam svoje prijatelje u Srbiji koji kažu da im je Rusija veći prijatelj od EU, Njemačke ili SAD-a. Da, ruski utjecaj je tu, ali kojoj svrsi on služi i koliko je koristan političarima u regiji da koriste takav utjecaj da balansiraju svoje odnose sa zapadnim svijetom, to je pravo pitanje.

  • Tu je svakako i Kina koja dolazi sa svojim investicijama pred vrata EU, kao i Turska i njeni interesi. Svi oni dolaze bez politike uvjetovanosti na kojoj insistira EU ili SAD indirektno naprimjer putem MMF-a. Uz to, mnogi ocjenjuju da je Brisel svojim blagim stavom prema političarima i ‘razvodnjavanjem’ evropske perspektive regije doveo do jačanja drugih utjecaja. Slažete li se s ovom tezom?

Kina je naravno veliki igrač jer donosi velik novac, jer kaže mi ćemo investirati u željeznice, mi ćemo izgraditi ovaj infrastrukturni projekat, napravit ćemo vezu između Soluna i Beča. I ljudi kažu dobro, ako će ovo zaposliti ljude i ostaviti nešto što možemo koristiti, onda naravno ovo je nešto što ćemo iskoristi, pogotovo kada vidimo kako smo izostavljeni iz Evrope. I ovaj argument se također spominje u slučaju Rusije. Međutim, nemam brojke ispred sebe, ali može se provjeriti koju količinu novca daje EU a koju Kina. Naravno to je mnogo veći iznos u slučaju EU.

Mnogo toga ima veze sa imidžom i kako se predstavlja. Kina postaje sve utjecajnija, Kina ima evropski forum “16+1”, dok SAD nema takav forum nego se bavi zemljama kroz NATO i EU, ali nema “16+1” kao svoj investicioni forum, to je važna činjenica. Druga stvar, nije tačno da Kina dolazi bez uvjeta, ona traži nešto zauzvrat, jer svaka država koja drugoj državi daje pomoć od nje očekuje nešto zauzvrat u budućnosti. Ne znamo sada šta je to, ali ćemo možda saznati za pet godina. Naravno, poređenje sa EU je malo tu pogrešno, jer EU kaže ako želite da budete dio ovog kluba postoje pravila, to se odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i na Srbiju, nije Balkan izuzetak, to nije diskriminirajuće. Kina kaže niste dio kluba još uvijek, ali mi investiramo u vas, i forum “16+1” može postati interesantan u budućnosti, jer mogu reći ako želite da završite ovaj projekat postoje određene stvari koje trebamo od vas. Naprimjer, trebamo vašu podršku u Vijeću sigurnosti UN-a za nešto, i onda počinju političke igre.

  • Postoji generalno mišljenje da je u prvih deset godina nakon rata, pogotovo u BiH nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada je SAD imao glavnu ulogu postojao neki napredak u odnosu na period iza toga, kada je regija prepuštena EU.

To je politika, ono o čemu se sada raspravlja je da u slučaju Kosova i BiH ne smije biti sporazuma, promjena ili dogovora bez Amerike. U konačnici ovo je bila zemlja koja je vojno intervenirala 1995. i 1999, postavila je pravila za Dejtonski sporazum, postavila je pravila za Kosovo. To nije bila EU, i SAD će u konačnici odlučiti šta će se desiti. S druge strane EU mora raditi sav ‘prljavi posao’, reforme, uvjete. SAD nije uradio ništa, on je samo rekao uspostavili smo mir, postavili smo svoje snage ovdje, dali smo novac, ali sada vi raditi teški posao. To je realnost.

  • Mislite li da je sporazum između Sjeverne Makedonije i Grčke jedan pozitivan primjer kako se mogu riješiti stvari na Zapadnom Balkanu?

Da, to je jedan pozitivan primjer kako se ogroman spor može riješiti dogovorom. Naravno, u obje zemlje mnogi se nisu s tim složili i to je nešto što će ostati predmet rasprave dugo vremena. Međutim, trebalo je 20 godina da se riješi taj problem, i trebalo je dosta stvari da se desi da dva premijera sjednu i potpišu papir koji normalizira odnose. Nisu svi bili sretni ali barem se desila normalizacija pozicija koja bi u budućnosti vodila prema boljim odnosima. Sada je Sjeverna Makedonija dio NATO-a i to donosi osjećaj da je dio međunarodne zajednice, a budućnost će donijeti nešto više.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.