Dream team babe: Film o bakama koje su otkrile formulu sretnog života

15. Septembar 2020.
Lejla Zvizdić donosi priču o ženama koje svojim načinom života u sedmoj deceniji ruše stereotipe.
babe
Piše: Elma Ljubčić

Godine su samo broj, poručuju i svojim primjerom pokazuju Kata Mihaljević, Nada Lauc, Jagoda Lauc, Blagica Skoko, Franka Šunjić i Ana Škorput, penzionerke iz Ljubuškog koje su u trećoj životnoj dobi odlučile formirati ‘Dream team babe’, najstariji muzički bend na svijetu. Neobična grupa od šest baba nevjerovatnim šarmom i zaraznom veselošću plijeni pažnju gdje god se pojavi, a njihove pjesme pjevaju se širom regiona.

Svojom energijom oduševile su i novinarku BHRT-a Lejlu Zvizdić, koja je, nakon što ih je upoznala, odlučila snimiti dokumentarni film o njima, koji će premijerno biti prikazan 15. septembra u 19:30 sati u sklopu programa AJB Prikazuje Trećeg AJB DOC Film Festivala. Publika film može pogledati besplatno putem oficijelne festivalske stranice narednih pet dana.

“Ideja za film se rodila spontano. Na kolegiju Jutarnjeg programa BHT1 smo razgovarali o pričama koje bismo mogli planirati u narednim danima i kolega novinar je predložio da napravimo prilog o bakicama iz Ljubuškog, koje energijom hipnotiziraju. Energija i žene treće životne dobi su mi u startu zvučale kao raritet, te sam počela istraživati o njima. Isprva sam shvatila da je u pitanju rock bend bakica, a potom sam u procesu istraživanja shvatila da su one još veća autentika kao skupina koja izvodi tradicionalne pjesme sa duhovitim, vrlo otvorenim i nerijetko dvosmislenim tekstovima”, kaže Zvizdić u razgovoru za Al Jazeeru.

“Sve te TV priče su formatom bile vremenski vrlo ograničene da bi se prikazala jedna šira i dublja slika njih, a željela sam, mimo priloga za potrebe emisije, napraviti i film o njima. Bez imalo dvojbe sam odlučila odmah ući u proces snimanja, iako nismo imala budžet. Neko bi rekao smjelo, a ja ću reći da od početka vjerujem u ovaj film zbog čega niti jednog trenutka nisam posumnjala da neće biti prepoznat. Najprije nas je podržao Grad Ljubuški, kasnije Općina Ilidža, ali i struka, odnosno resorne instance – Fondacija za kinematografiju Sarajevo i Ministarstvo kulture i sporta KS”, dodaje.

Pozitivan stav

Prisjećajući se prvog susreta, koji se dogodio kod Nade u kući, gdje su se okupile sve članice Dream team baba, oduševljeno nam priča kako su babe nju i producenta filma dočekale i ispratile pjesmom i smijehom.

Bogatstvo različitosti

“Postoji još jedan aspekt filma, koji smatram vrlo važnim u okvirima ovih prostora, mimo pobrojanih globalnih i univerzalnih. Geostrateški. Veza Hercegovine i Bosne. Konekcija naroda. Ljepota i bogatstvo različitosti kulture, običaja tradicije. U filmu se to niti jednom scenom ili radnjom ne forsira, nego vrlo spontano detektuje i signalizira.

Tako u jednoj sceni, naprimjer, čujemo kako Hercegovina pjeva Bosni, Ljubušaci Sarajevu, kako zvuči sevdalinka otpjevana melodikom bećara. Ja u tome vidim mnogo više od aranžmana tradicionalne pjesme i mnogo više od scene filma.
Konotacije su mnogo dublje, a kultura je sama po sebi oduvijek bila korektiv društva i gradila platformu uvažavanja, razumijevanja i povezivanja”, ističe Zvizdić.

“One vas pozitivnim stavom i energijom prvo šokiraju, jer to nije nešto što vidite svaki dan i kod svih ljudi treće dobi, a onda vas ‘usisaju’ u tu svoju auru. I svaki susret sa njima, a vjerujem da će istu vibru osjetiti i publika kroz film, vas toliko oplemeni i učini sretnijim čovjekom”, ističe.

Pozitivan stav prema svemu što im se u životu događa i pjesma koju su spremne zapjevati bilo gdje i u bilo kojem trenutku njihov su “ispušni ventil”. Pokazuje nam to autorica filma kroz pojedinačne narativne priče o babama koje gledaocima otkrivaju da su iza njih teške životne situacije te da neke od njih, poput većine penzionera u našoj državi, žive teško, zbog čega su prinuđene u sedmoj deceniji raditi na plantažama za dnevnicu.

“Ali čak i kada vam pričaju o teškim trenucima svog života, za nekoliko minuta ćete vidjeti transformaciju u osobu punu nade i života, koja se ne predaje i ide dalje. I to je formula sretnog života koju nam, nenametljivo, nude kroz cijeli film”, kaže Zvizdić.

Primjer i poruka

“Njihove priče su i primjer i pouka kako živjeti jednostavnije, kako se otrgnuti svemu onome što moderno doba crpi iz nas, kako nas između briga i veselja dijeli tek snaga izbora, koje su to vrijednosti koje moramo vratiti, koliko smo se otuđili jedni od drugih, kako baštiniti tradiciju koju, svjesno ili ne, zaboravljamo”, dodaje.

Proces snimanja je, u prekidima, trajao skoro godinu dana, a svaki susret sa babama bio je urnebesan, kaže autorica filma, ističući kako se to vidi u odjavi filma, gdje su ponudili bonus scene koje nisu ušle u film.

Na kraju razgovora Zvizdić naglašava kako je važno prenijeti ljudima ovakve priče kako bismo gradili ili mijenjali svijest ljudi u smjeru u kojem će benefite osjetiti i pojedinci i društvo kao cjelina.

“Zdravo društvo mogu činiti samo sretni i zadovoljni ljudi, a takvima ih možemo i moramo činiti i kroz ovakve filmove, ne samo one protkane teškim temama. Možda ćemo upravo pozitivnim pričama postići bolji efekat, jer narod odveć dugo živi preteško. I negativu žive svaki dan, željni nade, smijeha, pa i pjesme. A u pozitivnom ćemo uvijek naći inspiraciju da budemo bolji. Prvo sebi, a onda i okolini”, poručuje Zvizdić.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.