Autorica intervjua sa Sekom Sablić: Apokalipsa u kojoj nestaje Srbija

4. December 2020.
Mi nismo društvo u kojem će mrak uskoro gutati ljude, mi to društvo već jesmo, kaže novinarka NIN-a Tanja Nikolić Đaković.
129486091_901216953617999_858819833981195843_n_1.jpg

Zahvaljujem se svima na podršci i NIN-u što je opstao kao mali prostor slobode i razuma, mirno je poručila jedna od najvećih srpskih i jugoslovenskih glumica Jelisaveta Seka Sablić nakon što se neočekivano našla na meti gauleitera Aleksandra Vučića u Skupštini Srbije i van nje.

Zbog intervjua Otadžbina mi je tamo gde mi je dobro, a ne gde su sarme, optužena je da nije patriota, a zapravo je vlastima zasmetala njena beskompromisna kritika vlasti.

Na osnovu žestoke bure na društvenim mrežama, prevlađuje utisak da je ovaj put veći dio Srbije, bez obzira na političke boje, stao na stranu Seke Sablić, jer je mnogima jasno da je velika glumica sa takvom karijerom mnogo veća i važnija institucija od ovakve Skupštine.

O žestokim napadima na slavnu glumicu razgovarali smo za Al Jazeeru Balkans sa autoricom intervjua Tanjom Nikolić Đaković.

Ova je novinarka, osnivačica inicijative “Novinari ne kleče” i predsjednica Upravnog odbora Fondacije Katarina Preradović, svojim tekstom još jednom podsjetila na staru istinu da je za dobar intervju potrebno dvoje.

  • Da li ste očekivali ovako žestoku hajku na Seku Sablić, jednu od najvećih srpskih pozorišnih i filmskih glumica, nakon objavljivanja intervjua u nedjeljniku NIN “Otadžbina je tamo gde nam je dobro, a ne tamo gde su sarme”?

– Ne. Uopšte nisam očekivala hajku. U uvodnom delu sam i napisala da smo mi neki mrziteljski narod, bratoubilački, partizanski i četnički, crveni, crni, žuti, ali da je u jednoj oazi proglašeno primirje među nama. I ta oaza zove se Jelisaveta Seka Sablić. Za mnoge, kao što je glumac Goran Šušljik, Seka je otadžbina i zato sam verovala da će i oni koji su izglasali tu vlast i te poslanike indirektno da zastanu, da se preispitaju i razmisle o tome šta ona ima da kaže. I da shvate da nije reč o dva plemena, dva podivljala tabora već o istom narodu koji treba da rešava krucijalne probleme u stravično teškim okolnostima.

  • Zašto jednopartijska ili, tačnije, skoro istomisleća Skupština baš u ovom trenutku otvara “raspravu” o jednom slobodno iznetom mišljenju i kritici prilika u društvu poznate i priznate umetnice i svih ostalih koji su stali u njenu odbranu?

– Zato što im je stalo šta ona misli i šta ima da kaže, boli ih. Dakle, važno je. Važno je i to što su stali u njenu odbranu mnogi van te Skupštine i niko u njoj, da čuju svi ono što je rekla: “Ovde je mafija legalizovana i to je opšteprihvaćeno”. Govorila je i o Jovanjici i zapitala se “da li je moguće da se tako nešto strašno desi u nekoj državi, sem u Južnoj Americi?”. I rekla je – to treba da imaju na umu, nije pretnja, već da razmisle šta im je činiti – da za to vidi rešenje koje će doneti radnici. To su teme koje su poslanici morali da razmatraju a ne da je vređaju, proganjaju i omalovažavaju a kroz to i sve nas.

  • Koliki značaj ima podrška koja proteklih dana stiže glumici od Dragana Bjelogrlića do Udruženja dramskih umetnika Srbije?

– Ogroman značaj, takođe vrhunskog umetnika i mnogih od njih. To je podrška svakom mislećem građaninu. I to je ogromna satisfakcija za mnoge koje godinama proganjaju i vređaju a koji svo to vreme žive na ivici bilo egzistencije, bilo života. Kada čujete od poslanika akademika: “Vi ste gospodine Bjelogrliću, osoba bez stida i morala i morali biste da napustite Srbiju” – shvatate li koliko je to opasno? Kada ovo kaže iz poslaničke klupe, onda je reč o trenutku u kom prevazilazimo mračne, ratne devedesete. Ovo više nije brutalni progon neistomišljenika. Ako je reč o proterivanju iz države, pod pokroviteljstvom Skupštine, korak smo od staljinizma. Seka je u intervjuu rekla: “Nekada su najbolje proterivali i u Sibir, ovo ovde je, s obzirom na to, odlično. To je u takvim režimima prirodno, da se sklanjaju svi koji vrede, pismeni i misleni. Svaki intelektualac ovde smeta i treba ga ukloniti, kao što je Staljin uklanjao svakog ko je umeo da se potpiše”.

Podsmijeh prorežimskih novinara

  • Koliko se konstantno apostrofiranje preostalih slobodnih medija i novinara može čitati kao otvoreni pritisak i gušenje slobodnog novinarstva?

– Ovde nemamo pritisak. Ovde imamo pokušaj ubistva. Milana Jovanovića, novinara. Imamo novinarku koja je u vreme pandemije, držana satima gola u podrumu policije dok je policajka pušila cigaretu čučeći pred njom. Ana Lalić. Mogu da vam nabrajam i nabrajam. Znate kako reaguju prorežimski novinari? Nije ih briga. Ili se podsmevaju. Sutra će oni biti ti koji će u poslednjoj sekundi preći na drugu stranu i učiće nas o medijskoj slobodi, etici i moralu. E, zato su ljudi pasivni, anksiozni i gledaju svoja posla.

  • Kako se najčešće manifestuju pritisci na „NIN“ i druge medije koji ne zavise od državnog budžeta?

– To zna uprava. Ono što je za mene vidljivo, to su oglasi. Nema ih. Sada su meta mnogi i apsurdno, to je olakšavajuća okolnost. To govori da promene postoje i da su moguće. Ili će ih biti ili ćemo nestati kao dostojanstvena, samosvesna bića.

Ogroman je doprinos umetnika koji su stali u odbranu Seke, ali šta je sa onima koji ćute. I ćute, i ćute godinama. Nemoguće je da ne vide silno zlo koje se događa. Imamo jednog ubijenog – Olivera Ivanovića. Imamo otvoren lov na neistomišljenike, opoziciju i novinare i silne građane koji dobijaju otkaze, otimaju im stanove. Ne može Vučić da sedi i grli se sa Klintonom ili Trampom a da novinare optužuje da su strani plaćenici, američki. To je nedopustivo, kriminalno, licemerno i opasno ponašanje predsednika takozvane demokratske zemlje koje od novinara stvara metu, a od građana sukobljene strane gurajući ih do same ivice građanskog rata.

  • Može li se ta podrška čitati i kao podrška kritici sadašnjih vlastodržaca, preosjetljivoj na svako drugačije mišljenje od onog kojeg kreiraju mnoge službe i mediji koji su, zapravo, i sami dio režima?

– Apsolutno. To jeste kritika ovakvom (ne)društvu koje klizi ka pretpolitičkom dobu u kojem morate da objašnjavate funkcionerima elementarna pitanja. Da nije stvar u tome da nije u redu da gradonačelnici voze automobile vredne 36.000 evra, uzurpiraju rudnike, otkinu vrh planine zbog šljunka u korist onih koji trguju i Kosovom, reke strpaju u cevi, glume feudalce deleći za suze siromašnih po 3.000 dinara milosti kao da socijalno ne postoji, kao da institucija nema, već samo Palma (Dragan Marković) i slični njemu. Ne može narod da se hrani na kazanima a političari da kroz izvršitelje otimaju njihove stanove za neplaćenih 3.000 evra računa usred korone.

  • Zašto su baš glumci i drugi umjetnici koji nemaju mnogo veze s politikom najčešće na stubu srama kao protivnici režima?

– Zato što nekoliko pojedinaca, glumaca pokušava ono što drugi neće, a anonimne niko i ne pita. Ne znaju kako da se okupe, zaštite, kako da artkulišu to nezadovoljstvo i bes. Glumci, umetnici su ti kojima veruju, delimično i obazrivo. I zato su meta prorežimskih medija.

  • Otkud ta neutaživa potreba žigosanja neistomišljenika i forsiranje podjele na patriote i izdajnike koja direktno asocira na ratne devedesete?

– To je pitanje opstanka na vlasti. Veliki novac je u igri. Koliko novca su iz državnog budžeta dobile firme sina i supruge Bratislava Gašića, direktora BIA-e? Čoveka sa svojim likom na fresci u crkvi. A ima moćnijih biznis igrača u toj vladi. Veliki poslovi su u pitanju. Ogroman kapital. Umreženi interesi. Kriminal. Vrhunski kriminal belih okovratnika i uličnog ološa. Svako ko može da ugrozi tu hobotnicu, mora biti neutralisan. O tome treba da pričaju u Skupštini. Prokazivanje takozvanih izdajnika je prost, primitivan i providan mehanizam onih koji su u igri korupcije koji bi da spreče njihovo razotkrivanje. Ali, ako je poslanica SNS koja proziva izdajnicima Televiziju N1 i portal Nova S iz koje progovaraju reči radikala 90-ih, predsednica Komiteta za izbor sudija Evropskog suda za ljudska prava, a to jeste, o kakvom izdajništvu pričaju?! Mi smo u grdnom problemu. Mi nismo društvo u kojem će mrak uskoro gutati ljude, mi to društvo već jesmo.

Nazovite to staljinizmom, buđenjem fašizma, kasnim feudalizmom, čudnovatom oligarhijom radikalske moći uklještene u dil s mafijom, depoom jeftine radne snage kojom trguju i čiji radnici prodaju bubrege da plate račun za struju, ali to je svakako apokalipsa pred kojom će nestati Srbija. Nju ćemo tražiti na adresama Nemačke, Austrije, Novog Zelanda ili – Rumunije.

  • Može li se hajka na glumicu pretvoriti u grudvu snijega i pokrenuti ogromno nezadovoljstvo građana u novi talas protesta u Srbiji koje vlast za sada drži lako pod kontrolom zahvaljujući zabranama okupljanja zbog pan demijske krize?

– Ne znam. Ovakvo stanje može vladati godinama. A može u narednoj sekundi sve pući. Zavisi od vlasti i njenih poteza. Ovde su radnička prava oduzeta, i naizgled vam deluju apatično, ali vi ne znate o čemu govore u kafani. Možda u jednom trenutku neće imati milosti kao što oni do tada nisu imali prema radnicima koje su tretirali kao stoku. U čiju odbranu je stala Seka Sablić. Trpljenje običnog čoveka u Srbiji trenirano je vekovima. I poslušnost je ugravirana u njegov kod. Vodstvo neukih, nesposobnih i precenjenih koštalo nas je mnogo. Gotovo opstanka. I tek će. I kada predsednik Vučić kaže da bi brutalno odgovorio jednom lekaru, anesteziologu Radetu Paniću, dobrovoljcu u crvenoj zoni, samo da nije predsednik, morao bi da očekuje jednog dana brutalan odgovor naroda. Iako, iole pametan čovek, priželjkuje pitomije rešenje ovako brutalne represije. Srbija mora da smogne snage za povratak demokratije. Ona u tome nema pomoć sa strane, sama je i prepuštena sebi.

  • Šta je to što nagoni razne podrepne muhe Aleksandra Vučića, od Marka Atlagića do Aleksandra Martinovića u Skupštini do kompletne vlade, saučestvuju u sahrani svih civilizacijskih vrijednosti jedne zajednice?

– Novac. Sitnina. Slabo plaćeni konsiljeri. Čitajmo Nušića, e pa to su ti. Nemoćni ste pred tom silinom ništavnosti koja ne uzima u obzir drugoga, bez samilosti, saosećanja, solidarnosti. Nama trebaju pametni, sposobni, vidre i insitucije da nas kroz iglene uši provuku u ovakvom kovitlacu u kom se svet nalazi gotovo kao pred apokalipsu. Da nas iz siromaštva izvuku na obalu, i da nam daju da uzmemo daha.

  • Kako biste ocijenili potrebu vlasti da sve slobodnomisleće ljude, kada nema nikakave argument, sada već horski proglašava kvazielitom?

– Potrebom za goli opstanak na vlasti. Ništa sem toga. Nije ovo borba za elitu. Ovo su urlici za povratak institucija. Prvo u sudove, a onda u zatvore.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.

Click