Sistem (ne)prilika: Kako je biti mlad i ambiciozan u Srbiji?

21. December 2025.
Biti mlad i ambiciozan u Srbiji znači stalno proveravati granice onoga što je moguće. Ne možemo se odupreti utisku da mladi žive između dve krajnosti – između želje da veruju i razloga da odustanu. Sve vreme se trudimo da učimo, radimo, verujemo da trud ima smisla, a istovremeno posmatramo kako se vrednosti premeštaju sa znanja na podobnost. Sistem nas uverava da prilike postoje, ali tek kada naučimo kome da se obratimo. Ambicija se ovde često tumači kao nestrpljenje, a želja mladih za nečim većim i boljim kao naivnost. U početku te pokreće želja da napraviš promenu, a onda polako naučiš da svaka promena ima cenu, i da je prevelika za one koji još uvek pokušavaju da opstanu. Ipak, postoji ta tanka linija između razočaranja i upornosti i mnogi od nas po njoj hodaju svakoga dana.
eliott-reyna-jCEpN62oWL4-unsplash (8)
Ilustracija Foto: Unsplash/ Eliott Reyna

Autor: Petra Vučković Izvor: KoSSev

I možda je upravo to suština našeg iskustva: život u zemlji koja ne sprečava snove, ali isto tako i ne dozvoljava da te snove pretvoriš u stvarnost. Sistem u kojem odrastamo naučio nas je da se prilika ne čeka, već da se stvara, ali nam je istovremeno oduzeo prostor da to zaista i uradimo.

Od prvog susreta s institucijama shvatiš da znanje nije uvek dovoljan argument, da vrednost ideje ne zavisi od njene snage, već od toga ko je izgovara. U takvom poretku, ambicija se ne meri vizijom, već sposobnošću da se prilagodiš, da ostaneš tih, da se uklopiš, da ne remetiš red.

Ironija je u tome što se uspeh često posmatra kao izuzetak, a ne kao posledica truda. Govore nam da smo budućnost, a paradoksalno nam, ti isti, budućnost oduzimaju. Od nas se traži da verujemo u jednakost, ali se jednakost na delu svakodnevno osporava. Zato se i rađa ta posebna vrsta umora. Ne od rada, već od besmisla, od saznanja da nam energija ne nestaje u pokušajima, već u objašnjavanjima zašto pokušavamo.

Ipak, u toj prividnoj stagnaciji, postoji i druga strana. Ona koju ne beleže statistike, ali se vidi u malim, tihim naporima da se stvari pomere. U mladima. U generacijama onih koji odbijaju da ambiciju poistovete sa ludošću.

Ponekad imam utisak da se od nas očekuje da budemo zahvalni što uopšte i pokušavamo.

Kao da je svaka ambicija već privilegija, a svaka nada luksuz koji sebi smemo dozvoliti samo povremeno. Mi, koji smo odrasli na obećanjima o “boljem sutra”, naučili smo da gradimo planove na nesigurnom tlu. I zato se često pitam: koliko dugo možeš da veruješ u sebe u sistemu koji u tebe ne veruje? Koliko puta možeš da se vratiš na početak, a da pri tome sve ne izgubi smisao?

Pa ipak, tu, među svim razočaranjima, postoji nešto što me još uvek drži, a to je upornost. Upornost svih onih koji još uvek uče, pišu, stvaraju, ne zato što veruju da će im to doneti uspeh, već zato što odbijaju da se potpuno predaju apatiji u kojoj naše društvo godinama živi. To su ti tihi, nevidljivi pokušaji da se sačuva dostojanstvo u svetu koji dostojanstvo ne nagrađuje.

I u toj tvrdoglavoj želji da se ostane i opstane u ovakvom svetu, prepoznajem nadu. Ne veliku i glasnu, već tihu i prkosnu.

Možda u tome i leži odgovor: u toj upornosti da se ostane, da se ne odustane od smisla, čak ni kada se on ne vidi jasno. Jer iako sistem mladima ne nudi mnogo, naučio nas je nečemu, veoma važnom – da istrajemo uprkos svemu, da pronalazimo put tamo gde ga nema, i da ne zaboravimo ko smo dok pokušavamo da postanemo nešto više.

Petra Vučković (2004) iz Leposavića, studentkinja treće godine Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, smer Opšta književnost. Završila je Gimnaziju „Nikola Tesla“ kao đak generacije. Pored studija, aktivno se bavi pisanjem i javnim izražavanjem, a radi i kao novinarka i autorka emisije Povodi na lokalnoj televiziji „Mir“, gde se bavi temama iz kulture i društva.

 

Tekst je prenet sa potala KoSSev.

Click