Vladimir Đurđević, klimatolog: Planeta živi na kredit, a s njom i Srbija

17. August 2022.
Kad čujemo da smo sredinom jula potrošili već jednu Zemlju, to znači da od tog trenutka do kraja godine sve što potrošimo, planeta neće moći da obnovi tokom sledeće godine. Zamislite da imate šumu u kojoj svake godine poraste jedno novo stablo, a da vi svake godine sečete dva stabla. Posle nekog vremena ostaćete bez šume.
vladimir-durdevic-n1-176890
Vladimir Đurđević, klimatolog. Foto: N1

Razgovarala: Jelena Aleksić, Novi magazin

Ujedinjene nacije su krajem jula ove godine prvi put u istoriji čovečanstva proglasile za ljudsko pravo – pravo na zdravu, čistu i održivu životnu sredinu. Za rezoluciju je, gle čuda, glasala i Srbija, koja se na domaćem terenu pendrecima i pesnicama obračunava sa građanima koji traže zelenije i humanije okruženje u svom komšiluku, ulici, sokaku. Država Srbija, koja godinama unazad koristi ugalj za proizvodnju struje, da bi konačno prešla i na blato preliveno mazutom koje emituje nekontrolisane količine štetnih gasova u atmosferu, dodatno podgrevajući efekat staklene bašte ili, prevedeno na srpski, dodatno zagađujući ionako zatrovan vazduh u zemlji.

A šta nas tek očekuje u situaciji krize energenata, ali i hrane koju će klimatske promene ove godine dodatno zaoštriti. U intervjuu za Novi magazin Vladimir Đurđević, klimatolog i profesor na Fizičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, govori o svim pomenutim problemima, upućujući nas i u pravila kojih bi valjalo da se držimo ako i sami hoćemo da pomognemo planeti. Ili bar da prestanemo da je uništavamo, urušavajući sopstveni dom.

Srbija se zagreva brže od globalnog proseka, ali su ove godine i ostale zemlje Evrope bile na udaru?

Nažalost, ne samo zemlje Evrope već više od 30 zemalja širom planete. Zanimljivo je da su se evropski vatrogasci posle požara u Grčkoj prošle godine dogovorili da zajedno deluju, ali se ispostavilo da ove godine gori ceo kontinent. Taktika da se svi okupe u Grčkoj nije imala smisla jer je svako morao da se bavi problemom požara u svom domu. Podsetiću vas da je u dolini italijanske reke Po zabeležena najteža suša u poslednjih 70 godina, što je narušilo snabdevanje vodom, hranom i strujom zbog požara koji su odneli i hiljade hektara zemljišta. Procenjuje se da je od januara do kraja jula 2022. u Evropskoj uniji bilo oko 600.000 hektara opožarene/izgorele površine, što je, prema podacima Evropske komisije, oko četiri puta više u odnosu na prosek za prethodnih 16 godina.

Šta tačno zovemo toplotnim talasom?

Toplotni talas je period abnormalno visokih temperatura koje traju nekoliko dana. Tačna definicija je malo složenija, ali okvirno kod nas, ako je nekoliko dana više od 35 stepeni, to je siguran znak da smo imali toplotni talas. S tim u vezi recimo da su kod nas leta u proseku 2,5 stepeni toplija nego pre 50 godina, a to je ogromno povećanje prosečne temperature. Podsetiću vas da je to više od globalnog proseka, odnosno, a uslovno govoreći, kod nas se klima menja oko dva puta brže nego što je globalni prosek. U proseku, kod nas su se jake suše javljale sporadično i jednom u deset godina, a sada je to na svakih pet godina.

Jesu li građani toga svesni?

Svesni su da je vruće, ali mi se čini da većina ne povezuje to s klimatskim promenama. Uostalom, ljudi su i doveli do ovog stanja pre svega korišćenjem ogromnih količina fosilnih goriva za proizvodnju energije, emitujući pri tom abnormalne količine ugljen-dioksida u atmosferu. Količina ugljen-dioksida danas je 50 odsto povećana u odnosu na preindustrijski period i zbog toga je potpuno poremećen efekat staklene bašte koja danas „bolje“ radi nego pre, zbog čega je toplije.

Da zaključim, ljudi primećuju da je toplije, ali ne povezuju da smo sami tome doprineli i da to nije nikakvo prirodno stanje ili anomalija prirode već direktan produkt ljudske aktivnosti.

Kako funkcioniše i šta je uopšte efekat staklene bašte?

Najpre, efekat staklene bašte je odgovoran što je na Zemlji toplo. Da ne postoji, na planeti bi bilo 30 stepeni niža temperatura nego sada. U atmosferi postoje gasovi kao što su vodena para, ugljen-dioksid i metan koji zadržavaju toplotu koju izručuje podloga. Jer, vazduh se ne zagreva od Sunca već Sunce zagreva podlogu, a podloga vazduh. Zato je u podnožju planine toplo, a na vrhu hladno, odnosno zbog toga temperatura u atmosferi opada sa visinom. Elem, ako u atmosferi imate više gasova sa efektom staklene bašte, a ugljen-dioksida ima 50 odsto više, onda će atmosfera apsorbovati veću količinu toplote nego što bi inače. Da nema viška ugljen-dioksida i metana, ta energija bi bila izručena direktno u kosmos.

Međutim, umesto da se taj deo energije izručuje u kosmos kao pre, on bude apsorbovan od atmosfere koja se zagreva i dalje uzrokuje topljenje leda na polarnim kapama i Grenlandu, raste nivo okeana, imamo sve više toplotnih talasa. Istovremeno, kad je atmosfera toplija, u njoj mogu da se skladište veće količine vodene pare, što donosi jače i obilnije padavine u kratkom roku. Ceo sistem se raštimuje jer je atmosfera toplija nego ranije i ljudi to uglavnom vide kroz promene u vremenu, kao koliko je danas toplo. Malo njih gleda opštu promenu temperature i globalni rast koji zabrinjava.

Šta ja kao prosečan građanin ove zemlje činim da utičem na klimatske promene?

Svako neracionalno trošenje resursa i materijala je doprinos efektu staklene bašte. Uzmimo samo hranu za primer i nemojte da vas zaboli glava kad vam nabrojim koliko se sve energije, a time i emisije štetnih gasova emituje u atmosferu dok hrana koju uvozimo ne stigne do naše kuće. Najpre da se poseje potrebna je energija, pa za uzgoj i obradu zemljišta, nafta, pa za agrotehničke mere, za branje i distribuciju u fabrike, gde se dalje troši energija skladištenje i pranje. Takođe, potroše se kilovati struje dok se ne naprave pakovanja gde će neki proizvod biti smešten, a sve to onda ide u kamione, pa na tankere. Pa se potom utovara u magacine i stiže do prodavnica. Svi u lancu koriste ogromne količine energije koja podgreva efekat staklene bašte i kad vi na kraju kupite jedan ananas, a onda pola bacite, najdirektnije učestvujete u tom rasipanju i zagađenju. Isto je i sa garderobom i sa bilo kojim drugim proizvodom koji neracionalno koristite. Ili, na primer, salveta kojom u restoranu brišemo ruke. Koliki je ona put prešla i koliko je energije utrošeno, šume posečeno, da bi na kraju poslužila i „završila život“ za nekoliko sekundi.

Procenjuje se da je od januara do kraja jula 2022. u Evropskoj uniji bilo oko 600.000 hektara opožarene/izgorele površine, što je, prema podacima Evropske komisije, oko četiri puta više u odnosu na prosek za prethodnih 16 godina.

Količina ugljen-dioksida danas je 50 odsto povećana u odnosu na preindustrijski period i zbog toga je potpuno poremećen efekat staklene bašte.

Zanimljivo je da su se evropski vatrogasci posle požara u Grčkoj prošle godine dogovorili da zajedno deluju, ali se ispostavilo da ove godine gori ceo kontinent.

 Političarima u Srbiji teme životne sredine i klimatskih promena uopšte nisu važne. Budući da je tako, građanima ostaje da se po ovom pitanju izjašnjavaju što glasnije, što organizovanije i što masovnije.

Žitelji Islanda mogu da se rasipaju, zar ne?

S obzirom na to da oni 100 odsto električne energije, a 85% ukupne potrošene energije dobijaju iz obnovljivih izvora energije, oni mogu da budu mnogo relaksiraniji jer jednostavno neuporedivo manje zagađuju i doprinose povećanju ugljen-dioksida u atmosferi od ostatka sveta. Sa druge strane, svima nama pokazuju da je bolji svet moguć. Problem je u tome što ljudi pojedinačno ne mogu da biraju da li će da koriste energiju iz solarnih panela ili sagorevanja uglja. O tome odlučuje država.

Kako se u tom smislu ponaša naša država?

Naša država stvarno ne može da se pohvali energetskim politikama koje je pravila, a posebno sada kada smo postali zavisni od uvoza struje. Vlast nije ni pre, a kamoli sada mnogo marila za efekat staklene bašte i obnovljive izvore energije. Uglavnom zaostajemo po pitanju energetske transformacije dok se mnoge zemlje time ozbiljno bave. Već skoro godinu dana kasni usvajanje dokumenta koji se zove Integrisani nacionalni energetski i klimatski plan, a da ne pričamo o dokumentima koji su pripremljeni, a nisu usvojeni, kao što je Strategija niskougljeničnog razvoja (strategija posvećena klimatskim promenama), Nacionalni izveštaj o klimi za UNFCCC i novi Nacionalno određeni doprinosi, koji su dva ključna dokumenta za pregovaranje o klimi u okviru Ujedinjenih nacija. To su teme koje su kod nas na začelju i našim političarima to nije na listi prioriteta.

Ali Srbija je nedavno u UN glasala da se zdrava životna sredina proglasi za ljudsko pravo.

Pa šta nam to znači? Oni deklarativno pričaju da im je životna sredina važna, ali kad pogledate realnost i vidite kako se naši političari ponašaju, onda je to često u suprotnosti sa onim što govore. Budući da je tako, građanima ostaje da se po ovom pitanju što glasnije izjašnjavaju, što organizovanije i što masovnije. Jer, moram vas podsetiti da je i u zemljama poput Islanda put osvešćivanja važnosti ovih tema, a onda i akcije išao od građana prema političarima. Inicijativa je uvek bila građanska.

Kad smo kod resursa, nedavno je objavljeno da ih je Zemlja za ovu godinu potrošila i da živi na kredit. Šta to znači?

Planeta je ograničen sistem, a skoro sve što ljudi koriste da bi sebi obezbedili komfor deo je planete i ima ga ograničeno, a ne beskrajno mnogo. Ne možete očekivati da ćete crpeti naftu zauvek. Kada je jednom „potrošite“, to je kraj. Da bi se „napravila“ nova, morate čekati milione godine, i tako je sa mnogim resursima koje koristimo. Da bismo bili u skladu s mogućnostima planete da obnavlja svoje resurse brzinom kojom ih mi trošimo, moraćemo malo da usporimo, posebno kada su u pitanju resursi koji se sporo ili uopšte ne obnavljaju, u suprotnom ćemo dostići granicu. Tako kada čujemo da smo sredinom jula potrošili već jednu Zemlju, to znači da od tog trenutka do kraja godine sve što potrošimo, planeta neće moći da obnovi tokom sledeće godine. Da bismo bolje razumeli, evo jednog zamišljenog eksperimenta. Zamisliti da imate šumu u kojoj svake godine poraste jedno novo stablo, a da vi svake godine sečete dva stabla. Posle nekog vremena ostaćete bez šume. Tako da biste bili u ravnoteži sa šumom, potrebno je da smanjite seču za jedno stablo. Zvuči jednostavno, ali kada treba da se primeni u stvarnom životu, shvatimo koliko je teško. U svakom slučaju, ako želimo da ostanemo u balansu, moraćemo mnogo odgovornije da se odnosimo prema različitim resursima koje često uzimamo zdravo za gotovo, kao da su tu samo zbog nas i da ih ima baš onda kad nama trebaju i baš onoliko koliko je nama potrebno.

Na dogovore u UN se dugo čeka

U nedavnom govoru o klimatskim promenama generalni sekretar UN Antonio Gutereš skrenuo je pažnju i na veliku nepravdu.

„Verovatnoća da će umreti zbog vremenskih ekstrema je čak petnaest puta veća za ljude u Africi, Južnoj Aziji i Centralnoj i Južnoj Americi”, predočio je i istakao da u narednih pet godina svakoj osobi na svetu treba da se obezbedi pristup sistemu za rano upozoravanje o prirodnim katastrofama u cilju prilagođavanja globalnom zagrevanju.

Predstavnik UN-a potom je pozvao razvijene zemlje da konačno ispune svoje finansijske obaveze prema manje razvijenim.

„Iz prve ruke svedočio sam uticaju porasta nivoa mora, surove suše i razornih poplava. Gubici i šteta se dešavaju sada. Potreban nam je konkretan odgovor na globalnom nivou koji se fokusira na potrebe najranjivijih ljudi, zajednica i nacija na svetu”, objasnio je.

„Ova decenija mora da bude decenija odlučne klimatske akcije. To pre svega znači: poverenje, multilateralizam i saradnja. Imamo izbor: kolektivna akcija ili kolektivno samoubistvo. Sve je u našim rukama”, zaključio je Gutereš.

Podsetimo da ove poruke Gutereš šalje sredinom jula, kada širom Mediterana bukte požari, Ujedinjeno Kraljevstvo je prvi put ikada objavilo crveni meteo-alarm zbog ekstremnih vrućina, a delovi Kine se bore sa bujičnim poplavama.

A evo šta na sve to kaže Đurđević: „Svaka reč je na mestu. Nažalost, proces pregovaranja i dogovaranja o klimatskim promenama u okviru Ujedinjenih nacija ide previše sporo. Iako se beleži stalni napredak, i dalje smo veoma daleko od nekog sigurnog ishoda. Nažalost, kako vreme prolazi sve je jasnije da ćemo ipak prvo morati da se suočimo sa još ozbiljnijim posledicama da bi naša reakcija bila adekvatna. Problem je da će i ako u jednom trenutku budemo ‘spremni’ za akciju, ukupne negativne posledice ipak biti veće od naših kapaciteta da se adekvatno borimo s njima.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click