Ukrajinska kontraofanziva okružila je Putina kod kuće

26. September 2022.
Vojni uspesi Kijeva naterali su ruskog predsednika da donese odluke koje je želeo da izbegne, a njegov najveći problem postali su tvrdolinijaši koji zahtevaju potpunu mobilizaciju.
Russia Ukraine War Referendum
Lugansk. Foto: Beta/AP Photo

Piše: Ivan Krastev, Novi magazin

„Genijalnost ukrajinskih vojnih komandanata“, napisao je kanadski analitičar Majkl Mekej na Tviteru početkom ove nedelje, „je da manevrišu svojim snagama tamo gde Rusi nisu, primoravajući Ruse da se povuku sa pozicija gde jesu“. Upravo to se dogodilo i na unutrašnjem planu Rusije. Dok su ruske trupe izbegavale da budu opkoljene povlačenjem, Vladimir Putin se našao politički opkoljen u Moskvi.

Baš kao što se reč „rat“ konačno pojavila u medijima pod kontrolom vlade (ranije se invazija na Ukrajinu nazivala „specijalna vojna operacija“), tvrdolinijaši koji zahtevaju potpunu mobilizaciju postali su najveći problem ruskog predsednika.

„DEO NAŠEG CARSTVA; NAŠE DRŽAVE“: Nakon što nije uspeo da zauzme Kijev i svrgne ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog, Kremlj je predstavio strategiju koja se može sažeti ovako: zauzimanje što veće teritorije sa raspoloživim ljudstvom; naneti što je moguće više štete ukrajinskoj ekonomiji; i organizovanje referendume o aneksiji okupiranih teritorija, stvarajući tako osećaj neizbežnosti.

Ova strategija bi, smatra Kremlj, slomila odlučnost Ukrajine i obeshrabrila zapadne saveznike Kijeva da nastave da naoružavaju trupe Zelenskog.

Zamrzavanjem sukoba pod njegovim uslovima Kremlj je nastojao da dobije prednost i eliminiše potrebu za bilo kakvom prisilnom vojnom mobilizacijom. Samo 64 dana pre ruskog povlačenja, prvi zamenik šefa generalštaba Kremlja Sergej Kirijenko je rekao: „Mi posmatramo oslobođene teritorije kao deo našeg carstva i deo naše države.

Neko vreme je ovo izgledalo kao pobednička strategija. Ukrajina se spremala za rat iscrpljivanja, a visoke cene energenata ublažile su šok zapadnih sankcija Moskvi.

Istina je da je ruska ekonomska elita bila sumorna, ali je u najmanju ruku bila poslušna. A istraživanja javnog mnjenja sugerišu da većina Rusa podržava Putinovu agresiju na Ukrajinu. Mnogi ljudi veruju da čak i ako ovo nije njihov rat, Rusija je ipak njihova zemlja.

Međutim, čitavo ovo pažljivo osmišljeno strateško zdanje razbijeno je za nekoliko dana. Ukrajinska kontraofanziva je ohrabrila zapadne političke lidere koji insistiraju da Kijev treba da dobije oružje koje mu je potrebno i da ruska vojska ne samo da mora biti zaustavljena već i poražena.

POZIVI NA OBJAVU RATA: Nedavni vojni sukobi na granici između Jermenije i Azerbejdžana znak su da neki od suseda Moskve osećaju rusku slabost i spremni su da odmrznu ranije nerešive sukobe na postsovjetskom prostoru.

U međuvremenu, Putin je u četvrtak, sedeći s kineskim liderom Si Đinpingom i drugima iz galerije autoritarnih odmetnika na sastanku u Uzbekistanu, bio primoran da objasni zašto Rusija ne pobeđuje.

Sve veći pritisak na Putina da objavi rat i započne mobilizaciju snaga stavio je Kremlj na konopce i da isforsira izbore koje je ruski predsednik pokušavao da izbegne od početka invazije.

U očima razumnih ljudi odbijanje Kremlja da svoj napad na Ukrajinu nazove ratom jednostavno je znak dubokog cinizma.

Za mnoge obične Ruse, međutim, ta odluka je od velikog značaja. „Specijalna vojna operacija“ je nešto za šta treba navijati, dok je rat nešto čega se treba bojati.

Ruski napad na Gruziju 2008. bio je „specijalna operacija“, kao i umešanost Moskve u sukob u Siriji. Sukob s nacističkom Nemačkom, sa druge strane, bio je rat.

Specijalne operacije su sukobi koji se mogu izgubiti, a da stanovništvo to zaista ne primeti. Ali kada izgubite rat rizikujete da izgubite svoju zemlju. Lekcija koju su mnogi Rusi izvukli iz kraja hladnog rata, na primer, bila je da čak i ako ste nuklearna sila, svoj opstanak ne treba da uzimate zdravo za gotovo.

Nije lako predvideti šta će se dogoditi u Moskvi nakon što su ruske trupe ponižene u Ukrajini. Ali sa sigurnošću se može reći da Putin nije u opasnosti da izgubi vlast, ali je izgubio manevarski prostor. Kremlj strahuje da bi masovna mobilizacija mogla otkriti unutrašnju slabost režima.

To bi takođe moglo da razotkrije sebičnost ruskih elita. U slučaju mobilizacije, sinovi Putinove pretorijanske garde bi ili pobegli iz zemlje ili bi završili u bolnici da bi izbegli regrutaciju. Korupcija bi paralisala sistem. I dok je, bar u početku, malo verovatno da će se ljudi pobuniti, oni će učiniti ono što Rusi najbolje umeju: vući noge.

Putin se opirao bilo kakvom pokušaju masovne mobilizacije iz istog razloga iz kojeg je oklevao da nametne obaveznu vakcinaciju tokom pandemije kovida: strah da bi takav potez razotkrio njegov nedostatak kontrole. Ovo je kardinalna razlika između demokratije i autokratije: čak i slabe demokratske vlade su u stanju da očuvaju svoj legitimitet, dok legitimitet autokrate zavisi od toga koliko ih javnost doživljava jakim. I suprotno tvrdnjama propagande Kremlja, dok je većina Rusa spremna da navija za svoju vojsku, mnogo su manje entuzijastični da joj se pridruže.

Jedina opcija koja preostaje Putinu, ako se odupre masovnom pozivu, jeste da Ukrajinu još više gurne u mrak. Kratkoročno, stoga, kontraofanziva Kijeva će verovatno značiti eskalaciju, a ne prekid vatre.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click