Uglješa Šajtinac: Uporno se opiremo promenama

1. February 2023.
„Ono što si osetio važnije mi je od onog što si pročitao ili naučio“, kaže u jednom momentu Puškin glavnom junaku romana „Koljka i Sašenjka“ Uglješe Šajtinca. Tokom čitanja ovog romana mnogo se toga oseti, a savremena banatska svakodnevica odvija se u četiri godišnja doba pred čitaocem.
a52a517799d466e37206e59624acc592c
Uglješa Šajtinac. Foto: Dušan Živkić, Novi magazin

Razgovarala: Gordana Nonin, Novi magazin

Posle dve vrlo čitane i nagrađivane knjige priča, Banatorijum i Žena iz Huareza i više od deset godina posle romana Sasvim skromni darovi, koji je objavljen u nekoliko izdanja i za koji je autor dobio Evropsku nagradu za književnost, pisac, dramaturg i scenarista Uglješa Šajtinac (Zrenjanin, 1971) napisao je roman Koljka i Sašenjka (Arhipelag, 2022), neobičnu i nesvakidašnju knjigu u kojoj se pripoveda o savremenoj banatskoj svakodnevici u kojoj se u svesti dvoje junaka neprestano ukazuju dve privilegovane figure: jedna je iz intimnog okruženja, to je nedavno preminuli stric Koljka, iza koga su ostale stvari i uspomene. Drugo je Sašenjka, u kojem se odmah prepoznaje veliki ruski pisac Aleksandar Puškin.

Iako odsutni iz stvarnosti, i Koljka i Sašenjka su deo razgovora, ličnih i čitalačkih iskustava, oni prema kojima se meri svakodnevni život. Život u Banatu… „Banat kao hronotop, tema i simbol oličava prostor felinijevsko-hobitske fantazije, dimenziju koja nije ni zaleđe, ni predgrađe, a ponajmanje je centar.“, napisala je književna kritičarka Vladislava Gordić Petković.

Sa Uglješom Šajtincem razgovaramo nekoliko dana pre proglašenja dobitnika NIN-ove nagrade, a roman Koljka i Sašenjka je ušao i u najuži izbor od šest knjiga za ovu nagradu za najbolji roman u protekloj godini. No, bez obzira na ishod, izuzetna je knjiga pred nama. „Ono što si osetio važnije mi je od onog što si pročitao ili naučio“, kaže u jednom momentu Puškin glavnom junaku… a tokom čitanja ovog romana mnogo se toga oseti.

„U svakom razgovoru između dve ličnosti kao da se prećutno podrazumeva i treća strana, zajednička priroda“, zapisao je Ralf Emerson. U vašem romanu glavni je lik u stalnom razgovoru sa Puškinom. Koje su to odrednice vaše „zajedničke prirode“ sa ovim velikim ruskim piscem?

Ne više od toga da negde ipak postoji „zajednička priroda“ između svega živog. Težnja da se izbrišu epohe, civilizacijske i necivilizovane. Da „bahusni alat“, apolonijska izmaglica ili kakva već sve može biti ta „prevara“ postoji uvek, da je večna. Zašto ne bih pokušao, ja o Puškinu kao što je Puškin o Mocartu i Salijeriju, o Ruslanu i Ljudmili, o Pugačovu. Sve je prevara, stvar je samo u tome da ne dozvoliš nekoj glupoj, opštoj, stihijskoj prevari da te proguta. Čovek je sam svoj vrtlog. Priznajem, od Puškina se ima mnogo da nauči kad je ta veština u pitanju.

Izjavili ste da ste želeli roman o Puškinu, tom „zatvoreniku na slobodi“, svojevrsnu burlesku sa tužnim tonovima jer se „život pobrinuo da još jednom potvrdi da burleske sa tužnim tonovima veće od samog života nema“. Da li je suština pisanja/življenja u tome da se „nadigra bela prazna stranica i da se od nje napravi mapa kosmosa“?

Nema sumnje. U mojim idealističkim predstavama razočarenje zbog uništenog i razorenog ne nastupa nad prizorom srušenih mostova i tornjeva, lučkih pristaništa, infrastrukturnih ulaganja. Razočarenje je stajati nad knjigom koja u sebi čuva tajne duhovnog života onih koje je uništenje usisalo u sebe, njihove lirike, epike, retorike. Razočarenje zbog spoznaje da se te stvari ne mogu lako osvojiti, uništiti, nadvladati. Nikada. Svaki zapis pokušaj je pobede nad „praznom belinom“.

To su ti kosmosi zbog kojih onaj astronomski, postojeći, ćuti. Nauka uvek nešto čeka, poezija ništa. Prvoj je najvažnije ono što je poslednje, drugoj sve. Prva se meri istorijom, druga je nemerljiva. Kosmos je „poredak stvari“. Ono pre i posle poezije. Mada, posle poezije nema ničega.

Kao u svakoj izuzetnoj književnosti, vaša je knjiga puna mnogih tema o kojima čitalac može da razmišlja danima. Jedna je i smrt, jer umro je stric Koljka. „Ništa sa sobom nije poneo. Naprotiv, kao da je tek počelo da dolazi, cedi se i izbija, pupi i propinje onog časa kad mu se duša prosula nad kućom“. Umovao je i Puškin i da se svaki predeo „oslobodi tvoje pojave u njemu“.

Upravo zato je Sašenjka tu. Da da nadu. Da odobrovolji. On je moj Spasitelj. „Smrt se nas ništa ne tiče“, rekli bi Epikurejci. Jer, ništa se tu ne završava. Misija spasavanja stričevog rukopisa važnija je od sviju zadušnica. Stanko, moj stric, ostavio je rukopis romana „Opsidijan“ čijem se skorom objavljivanju nadamo.

Ovo i jeste, između ostalog, i priča o stvarima koje ostaju iza nekog. „Ni kuća, ni predmeti, ni sve naše suze izlivene ispod tog krova, ni koliko god da vredi plac, vredan je samo taj rukopis“. Zaista, kada neko ode, kao da tek tada počinje priča njegovog/njenog života…

Pomenuh već, mi smo svoju bliskost negovali. Kroz pisanje i čitanje. Stanko, Radivoj i ja. Ostalo nam je da „Opsidijan“ dospe do nepoznatog čitaoca. Da se knjiga opredmeti. Važnije od svakog spomenika. Ono, jeste, fizička praznina je teška za poimanje, ali, pišući uvek, otvarajući putanje i bivajući strasni u praćenju svako svoje apolonijske izmaglice mi smo se za života spremali na ovo.

Da li ste roman pisali za vreme pandemije jer, i ona se pojavljuje kao lajtmotiv sve vreme u romanu? Svakako se radnja dešava dok „sve vrišti a nikad tiše“.

Jeste, u doba boleštine. O tome, o boleštini ima koliko mislim da treba. Njenu sveprisutnost nastojao sam da svedem na meru koja je podnošljiva. Bokačo je tu nenadmašan. Ceo „Dekameron“ ispričan je kroz sedam devojaka i tri mladića opsednutih kugom. Kuga može da se nada da će večno trajati ali Dekameron ne mora da strahuje do tada. A ni posle toga.

Kroz likove ovog romana se otvaraju i one najznačajnije teme danas. Na primer, solidarnost među ljudima. „Stric Koljka je verovao da postoji linija koja spaja narode a koja je nekad bila jasnija i uočljivija nego danas“. Kako vi doživljavate sve ovo što se danas dešava u svetu kada je „ta linija među narodima“ toliko tanka da je opet, ratovima, došla do pucanja?

Doživljavam kao peti čin nevešto komponovane tragedije. Svinjac. Poludeli faraoni, feudalni gospodari, kurve svih polova, dance macabre na lošu muziku.

Već skoro 20 godina predajete dramaturgiju na novosadskoj Akademiji umetnosti i možete li nam reći kako vama izgleda obrazovanje danas? Kako je došlo do toga da „neko dozvoli“ da se desi sve ono što se dešava u obrazovnom sistemu?

Raspad sistema. Nedavno sam popunjavao neke formulare za bolonjski proces. To je propast. Bio sam zelen u prosveti kad sam se prvi put pobunio protiv toga, gledali su me kao kretena. Pitam kolegu, zašto jednostavno ne napišemo da nikakvog programa, cilja i ishoda nastave nema već da će se studentima dozvoliti da rade sve što hoće i kako oni hoće, jer, zaboga, na univerzitetima gde oni sve plaćaju već je tako. Pa, kaže mi, svakako će jednom biti tako. Ali, moramo da prođemo sad ovo, to je faza do onoga. Eto.

Živimo u vremenu kada se godišnja doba „spajaju“ u jedno, više nema tako jasno naglašenog prirodnog ciklusa koje nam donose klimatske promene. Ipak, vi ste roman podelili u četiri godišnja doba. Zašto?

Zbog onog „reda“. Ili nostalgije za redom. Zakonom. Pravilima. Ne u poeziji već u životu. Genijalan je Oskar Vajld, u jednom komadu njegova junakinja Margaret odgovara na kritiku da je sklona strogim principima sledećim rečima: „To život čini lakšim“.

Šta to ima u Banatu? Kada pogledamo samo ko je od pesnika i prozaista rođen tu gde kao da je vetar naneo sve te poetike: Todor Manojlović, Miloš Crnjanski, Jovan Sterija Popović i Vasko Popa u Vršcu, Jovica Aćin, Vujica Rešin Tucić, Vojislav Despotov, vaš otac Radivoj, kao da je reč o zavereničkoj pripadnosti…

Ima tu nešto… da, dobro je da ste Vršac posebno spomenuli, ali tu je i Vasa Pavković iz Pančeva, na severu u Kikindi su Srđan V. Tešin, Srđan Srdić… a Mića Vujičić je, kao i Mika Antić, iz Mokrina. U Banatu ima puno kulturnog nasleđa, pre svega. Kulturno nasleđe treba istaći u smislu da, ako postoje ekstremi vezani za Banat, to je da Banat nije samo deo Panonije već i Azije, jer sa istočne strane Tise možeš čak i dotle da ideš u mašti da zamišljaš da upravo tu ona počinje, daleka Azija. Huni, Tatari, Mongoli, svi su oni dolazili do tih reka, do Tise i Begeja. Banat je danas tu gde prirodno jeste, ali on je od sve te vojvođanske slike deo panonskog basena i depresije u geografskom smislu, kulturno i emocionalno veći. E sada, da li se ta depresija može pronaći i u psihi ljudi i u njihovim reakcijama i u načinu razmišljanja, nisam sasvim siguran. Ne bih toliko pojednostavljivao ni geografiju ni psihologiju. Sve je to mnogo složenije od tih uskostručnih pojmova. Banat i sa svoje istočne i sa južne strane ima planine. Nekada je Banat pretpostavljao ne samo Vršac, Pančevo, Bečkerek, Kikindu i druge kulturne centre s ove, naše strane, već i Arad, Temišvar u Rumuniji… sve je to bilo povezano, kružile su ideje i kulture. Opet, mislim da to oslanjanje na knjigu, na čitanje, nije karakteristično samo za Banat. U smislu imanja opisa predela i podneblja u kojem živimo u sopstvenom jeziku. Neku su ulogu odigrali i neki istorijski i kulturni događaji, pa je onda i sam predeo često bivao u kontekstu kao da je ničiji i svačiji, što je vrlo interesantno. Često se setim sudbine banatskih Nemaca kada pričam o tome „ničiji i svačiji“, jer su oni ideju Trećeg Rajha kasnije skupo platili svojim fizičkim izostankom sa etničke mape. Zašto je Banat i ničiji i svačiji… u suštini, treba da se navikneš da tamo živiš, da sagledavaš, i onda primiš nešto od pomenutih autora i pisaca, jer oni su nešto od toga umeli da unesu u svoju predstavu o Banatu. Ono što je važno je da su svi ti pisci imali i izvan banatsko iskustvo. Zavičaj može da ti postane bitan i važan samo u sudaru sa otkrivanjem drugih predela, mesta i destinacija koje nisu tvoj zavičaj.

Jednom ste ranije izjavili da volite periferiju. Zašto?

Periferija je nešto sto se iz meseca u mesec, iz dana u dan, približava takozvanom centru. Ono što je nekada, zbog načina života, bila periferija, danas je svakodnevica. Mislim na banalno i pod pritiskom načina života i uvođenja ili pretvaranja nekih stvari u nove vrednosti. To je nekada bila normalna stvar.

Periferija je, od nekadašnjeg simbola propadanja i nečega što treba da se integriše, sredi i kultiviše, postala realniji pejzaž u kojem se stvari dešavaju. Psi lutalice, neasfaltirani putevi, baruštine… to je danas postala slika, čak možemo reći i metafora, i za urbane delove grada. Danas se krmeljivi psi i obogaljene lutalice i životinjskog i ljudskog roda nalaze ispod površine onoga što bi neko nazvao novim uređenjem ili prividom da je sve u redu. Prosto, to je neizbežno. Tako da, nisam na periferiju mislio u crnotalasnom smislu, da idemo na periferiju da se divimo ljudima koji su odbacili neke kvalitete života jer ih to ne zanima. Mislim da je čovekova glavna crta da uvek želi da popravi svoje stanje, dokle god ima neku volju za životom. Na kraju krajeva, to nas i razdvaja od životinja. Ta težnja za boljim životom.

Šandor Marai je u svojim „Dnevnicima“ zapisao da je „horizontalna domovina ruševina, promenljiva, a da je vertikalna domovina čvrsta, trajnija od metala, katkada samo jedan stih“. Šta je za vas vertikalna domovina?

Više volim reč „otadžbina“. Pa, mogao bih se zezati na onu foru iz „Maratonaca“: „dok je živa onda je…“ vertikalna, a „kad umre onda je…“ horizontalna. U svakom slučaju, ne bih je delio prema geometrijskim projekcijama. Uopšte, ne bih delio više, dodavao bih, spajao, širio i sastavljao. Bez aluzija na teritorijalne aspiracije, molim. „Voleti sve ljude“, poručuje Bil Hiks, i ja se slažem. Narod kojem pripadaš i svoju otadžbinu upoznaješ i kroz svoje bližnje i kroz sebe. Ahmatova, koju boljševici nisu ubili, ali jesu joj sahranili muža a sina jedinca poslali u koloniju, pominje u jednoj pesmi, u kontekstu svetskog rata koji je upravo protutnjao sa svim užasima, da je bila tamo „gde je njen narod bio“. Boljševike ne pominje. Zato je velika. Prebolela bolest osvete, nadživela krvnike svojih bližnjih, ukorenila se zauvek u svom narodu (čitaj: u svima narodima). Na uzvišen način, poezijom.

Da li je književnost za vas i sredstvo da se pokaže da u svetu mora postojati ravnoteža u smislu da skreće pažnju na zlo, da ističe dobrotu, jer u svetu danas ima veoma malo brige za druge ljude, a mnogo zla?

Treba smisliti plan, otrgnuti se od svega, biti što je moguće manje deo sistema. Uvek postoje načini, i ljudi se bore protiv toga, stalno se bore. To traži akciju i neki plan. Književnost, poezija pre svega, izaziva mržnju. Jedan čovek usudio se da govori sa Gospodom, da se rve s demonima, da se mazi s muzama. Pesnik je divljak po samoopredeljenju. To je neoprostivo. Sistemi to ne razumeju. „Zašto bi iko želeo da po sopstvenoj volji radi takve stvari. Zar ne žudimo racionalnom. Zar nam jedino što treba da je važno nije već propisano zakonima i amandmanima?“ Slabi su zakoni. Čitalac to oseća, živi, tumara gladan objašnjenja. Kad se suoči sa napisanim, očajnik shvata da ga niko ne zove da žuri, da nema potrebe za brzim odlukama i promenama – poezija je živo ogledalo, pisana reč odjekuje drugačije i na onoliko načina koliko je ljudi koji je čitaju. U tom pustinjačkom predavanju poeziji kriju se nesagledive mogućnosti. Ipak, pre svakog prezrenja „Doline Suza“ nikad ne treba stati sa životom. Veštine dohvataju nemoguće stvari ali Svet se uporno opire promeni. Moguće je da ova dimenzija života, biološko opravdanje čoveka, uslovi na planeti, mikrobiološka otkrića, fizičko praćenje, prisustvo elektriciteta i sve što nije živo a računa se kao prepreka nemaju nikakav smisao. Zaglušujući potresi dešavaju se unutar čoveka – erupcije, žrtvovanja, tragedije velikih razmera. Mogu da zamislim da nijedan čovek nije sa iste planete i da nijedan nije na onoj za kojom žudi u isto vreme. Umetnost, književnost, poezija, prepoznavanje, služe toj svrsi. Da se slični prepoznaju i polako razvrstaju. Jednom će, moguće, kao što se ulazi u autobuse, po grupama ulaziti u leteće objekte koji će ih odvesti do futurističkih destinacija njihove čežnje.

Da zaključim, fizičko nasilje i dehumanizacija izraz su krajnje nemoći.

Lik i delo

Uglješa Šajtinac (Zrenjanin, 1971), dramski pisac, pripovedač, romansijer. Diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, na odseku Dramaturgija, 1999. godine. Od 2005. predaje dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Romani: Čuda prirode (1993), Nada stanuje na kraju grada (2002), VOK ON! (2007), Sasvim skromni darovi (2011) i Koljka i Sašenjka (2022).
Romani za decu: Vetruškina ledina (2006), Čarna i Nesvet (2013), Banda neželjenih ljubimaca (2017) i Biće jednom (2020)
Knjiga priča: Čemer (1997), Banatorijum (2014) i Žena iz Huareza (2017).
Drame: Rekviziter (1999), Pravo na Rusa (2001), Govorite li australijski? (2002), Hаdersfild (2005), Banat (2007), Vetruškina ledina (2008) i Lepet mojih plućnih krila (2009).
Predstave po dramama Uglješe Šajtinca, osim u srpskim, igrane su i u britanskim i američkim pozorištima.
Radio drame: U bunaru (1998) i Đakon Bogorodične crkve (dramatizacija romana Isidore Sekulić, 1999).
Po drami Hаdersfild nastao je istoimeni igrani film (2007).
Nagrade:

Za dramu Hаdersfild dobio je Sterijinu nagradu za najbolji savremeni dramski tekst na Sterijinom pozorju 2005.
Za roman VOK ON! dobio je Nagradu „Biljana Jovanović“ za knjigu godine.
Za roman Sasvim skromni darovi dobio je Evropsku nagradu za književnost, Vitalovu nagradu za najbolju knjigu godine i Nagradu „Bora Stanković“.
Za knjigu priča Banatorijum dobio je „Andrićevu nagradu“ za najbolju knjigu priča godine na srpskom jeziku.
Za knjigu priča Žena iz Huareza dobio je Nagradu „Isidora Sekulić“ za knjigu godine i Nagradu Društva književnika Vojvodine za knjigu godine.
Živi u Zrenjaninu.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click