Sjećanja na žrtve “Oluje” tjeraju nas na pomirenje i međusobni oprost

Piše: Drago Pilsel

U organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Općine Kistanje, u subotu 28. septembra su u Varivodama i Gošiću održane komemoracije u spomen na srpske civile koji su u tim selima ubijeni nakon akcije “Oluja” 1995. Pored obitelji žrtava i članova SNV-a i SDSS-a, vijence na spomen-obilježje u Varivodama položili su Ivica Poljičak, državni tajnik Ministarstva kulture u svojstvu izaslanika predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića (što je novost, premda je na komemoraciji ranije došao tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović), kninski gradonačelnik Marko Jelić (koji inače upućuje mirotvorne poruke i kada Hrvati obilježavaju “Oluju” on uvijek ima riječi pijeteta prema ubijenim Srbima) i ambasadorica Republike Srbije u Hrvatskoj Mira Nikolić. Prigodnim govorom obratio se novi predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Boris Milošević, koji je podsjetio na okolnosti u kojima je 28. septembra 1995. ubijeno devetero mještana tog sela. Naime, do tog dana prošlo je više od 50 dana od vojne akcije “Oluja” i tih pedeset dana njih devetero je trpjelo i proživljavalo svoje strahove, jer nije bilo dana da netko nije ušao u selo. Kako je rekao preživjeli Milan Pokrajac, svaki dan se u selu pucalo i svaki dan su ih maltretirali – kazao je Milošević.

ZLOČIN I…: “U medijima je tih dana pisalo kako je u Kninu prestala pljačka, ali pljačka nije stala zato što je zaveden red, nego zato što više nije ostalo išta za ukrasti. Ako je tada tako bilo u Kninu, kako je bilo u Varivodama? Mještani su sami stavili bijele krpe na pragove svojih domova i nadali se da ih nitko neće dirati. Predali su se iako nisu imali oružja da ga predaju. Ali država ih nije spasila nego je okrenula glavu i pala na ispitu”, dodao je Milošević i podsjetio na zločine koji su počinjeni u Uzdolju, Mokrom Polju, Gruborima i drugim kninskim selima.
Budući da počinitelji tih zločina nisu procesuirani, predsjednik SNV-a je od pravosudnih organa zatražio da pravno sankcioniraju svaki ratni zločin, neovisno o nacionalnosti počinitelja. Nakon parastosa u Varivodama, koji je služio episkop dalmatinski Nikodim Kosović uz sasluženje sveštenstva Eparhije dalmatinske, okupljeni srodnici, prijatelji i poštovaoci žrtava uputili su se u obližnji Gošić. U tom selu je 27. augusta 1995. ubijeno sedam starijih osoba, a desetak dana ranije ubijen je 65-godišnji muškarac.
“Ove žrtve su za nas žrtve koje trebaju biti povod za slanje poruke mira te najdublje potrebe da u ovoj zemlji konačno zavladaju osjećaj, atmosfera i govor mira. Siguran sam da je moguće sjećati se ljudi koji su stradali, a da odatle i sa takvih mjesta sjećanja dolaze poruke mira. Svih sedam Boraka i Ležaića koji su ovdje ubijeni, ljudi su kojih ćemo se sjećati kao nevinih žrtava, ali ćemo ih se sjećati i sa najdubljim osjećajem potrebe za mirom njihovih susjeda koji ovdje danas žive, svih naših susjeda na kninskom području i u cijeloj zemlji”, rekao je pak Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a, izražavajući nadu da se takav zločin nikada i nikome neće ponoviti.
U Gošiću je govor održao i Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava. “Mislim da je etnička pripadnost pojedinog čovjeka njegova privatna stvar, ali na ovom mjestu imam potrebu reći da sam Hrvat, za razliku od onih koji su ovaj zločin počinili, koji vjerojatno u svakoj prilici ističu svoje hrvatstvo, a zapravo su zločinci. Hrvatska će biti pristojna, demokratska i slobodoljubiva zemlja, a to je uvjet za bilo kakav napredak i da ljudi požele ostati u njoj, onda kada većinski narod uvidi da je izgradnja jedne pristojne zemlje moguće samo onda kada većina brine za prava manjina”, kazao je Pusić.
Nažalost, ni ove godine nisu stigle riječi kajanja ili sućuti od strane predstavnika Katoličke crkve, odnosno mjesnih (nad)biskupija. Valja stoga podsjetiti na zapovijed koji su hrvatski katolici dobili prije 25 godina od pape Ivana Pavla II. prilikom njegove prve posjete Hrvatskoj. Ivan Pavao II. bio je antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, Hrvatsku je (samo tom prilikom u septembru 1994.) trinaest puta smjestio na Balkan, upozorio je na opasnost od nacionalističkih pretjerivanja, pa tako ni jednom nije koristio klerofašističku sintagmu “Crkva u Hrvata”, već je naredio ovdašnjoj Katoličkoj crkvi, “Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama. Nije tadašnjem Papi slučajno izletjelo to da je Hrvatska na Balkanu, ali se katolički prvaci i katolički mediji toga ne žele prisjetiti jer bi onda trebalo sve to analizirati i iz toga izvući odgovarajuće zaključke.

MIZERIJA: Vratio bih se obilježavanju 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata. Mnogi nezainteresirani mediji za sve što valja nisu našli za shodno izvijestiti o još jednoj velikoj gesti njemačkog predsjednika. Frank-Walter Steinmeier zamolio je Poljake za oprost zbog nacističke tiranije. Steinmeier i drugi lideri su se našli u Poljskoj da komemoriraju početak rata. Bila je tamo u bijelo odjevena, kao oličenje potpune čestitosti, i Kolinda Grabar-Kitarović, ali, avaj!, ta njena bjelina ne može prikriti crninu sramote koju čestiti hrvatski građani osjećaju zbog njena ponašanja.
Steinmeier je imao snage moliti za oprost u Wielunu, gdje su pale prve njemačke bombe; Grabar-Kitarović nema se potrebe pokajati zbog grijeha ustaša, istih onih koji služe kao uzor navijačima Hajduka koji napadaju žene, djecu i starije osobe kod Knina ili s poljudskih tribina uz vatru bengalki žele “smrt Srbima”. Grabar-Kitarović besramno napada Milorada Pupovca koji, kaže predsjednica, ne shvaća da nam je glavni grad Zagreb, a ne Beograd. Šefica države vrijeđa, prijeti, harangira. Ona je motor koji pokreće novi val nasilja i mržnje u Hrvatskoj. Kakva ljudska mizerija moraš biti da na takvo očito organizirano nasilje ne reagiraš! Kakva gnjida od čovjeka moraš biti da odšutiš kad iz čista mira ubojitim sredstvima nasrnu na klince u Uzdolju!
Mizerija, točno tako. Jer stvarno moraš biti nitkov da ne uvažiš geste njemačkog predsjednika. Niže ih bez prestanka. Prije toga, 25. augusta, u mjestu Fivizzano u Toskani Steinmeier je izjavio da ga je “stid zbog onoga što su Nijemci učinili” i molio je oprost “zbog zločina počinjenih od njemačke ruke”. U tom mjestu prije 75 godina nacisti su strijeljali 174 civila. Uostalom, što je to Milorad Pupovac netočno izjavio a da se zbog toga, osim KGK, srdito jave članovi Vrhovnog vijeća klerika (HBK) i čuvari revolucije (braniteljske udruge)? Kaže se da je usporedio NDH i RH? Premda nije, zašto bi to bila hereza? Zašto bi to bilo nedopustivo? Država koja na bilo koji način i na bilo kojem mjestu ima razumijevanja za ustaški poklič nedvojbeno sama sebe identificira s ustaškom NDH. Zašto bi Pupovac, ako upozorava na jačanje ustašije, bio u krivu, a bivši ministar i politički tajnik HDZ-a Lovro Kuščević koji na istaknutom mjestu svog doma čuva Pavelićev portret bio najpatriotskijoj hrvatskoj stranci OK?
Pitaju me zašto svake godine inzistiram na sjećanju na žrtve “Oluje”. Zato što je to preduvjet pomirenja među narodima i državama. A vidim i sjajnu budućnost u suradnji Srbije i Hrvatske. Uostalom, budućnost EU bit će takva da će unutar nje postojati regije, kao što je Beneluks. A mi ćemo tvoriti jednu takvu regiju. To je sasvim jasno i oni koji razumiju politiku znaju da će se to jednog dana dogoditi. Naše su ekonomije kompatibilne, govorimo varijantama istoga jezika, i naše su kulture kompatibilne, imamo zajedničku prošlost i, siguran sam, zajedničku budućnost u okviru Evropske unije. Ali pomireni, ponavljam, pomireni!

Tekst preuzet iz Novog magazina