Sanja Domazet: U kućama umetnika, sa svešću o večnosti

28. July 2022.
Odlazila sam u domove gde sam slutila večno prisustvo njihovih stanovnika, u kuće koje su mi se činile kao svetilišta, u skladu sa stihovima Emili Dikinson da je „dom svetinja i da ništa od sumnje i nepoverenja ne može preko njegovog blagoslovenog praga“.
Untitled-2

Razgovarala: Anđelka Cvijić, Novi magazin

Evo knjige o putovanjima koja, baš kao i sreća, nema svoju algebru, ali ima magiju – vrtoglavicu poput ruleta. Danas, kad čovek dobija svet gotov za upotrebu, pred nama su priče o hodočašću u magične kuće gde su se rađali, bivali, umirali oni koji su menjali istoriju postojanja na ovoj grešnoj zemlji, spis o svetim domovima gde su živeli Šekspir, Rembrant, Betoven, Mocart, Hundertvaser, Tutankamon, Van Gog, Mone, Diras, Jursenar, Romen Gari, Milena Barili, Andrić, Dučić, Ljuba Popović…

Knjigu koju izdavač opisuje ovakvim rečima nijedan čitalac jednostavno ne može da samo preleti pogledom. Jer, čak i ako ima tu nameru, oči će mu se zaustaviti na naslovnoj strani, na kojoj će biti privučen sasvim neobičnom slikom: poređanim kapijama i ulaznim vratima raznih kuća koje prosto mame da budu otškrinuti, otvoreni, i da se kroz njih prođe i zakorači, udahne makar delić života onih koji su tu boravili.

Reč je, naravno, o najnovijoj knjizi Sanje Domazet, spisateljice neobičnog stila koji lebdi između stvarnosti i mašte, autorke retkog poznavanja književnosti, umetnosti i stvaralaca koji su svojim potpisima ovekovečili najznačajnija dela ljudske civilizacije. Naziv knjige je Na kafi kod Šekspira, izdavač je beogradski Službeni glasnik, a urednica Gordana Milosavljević Stojanović za ovo delo Sanje Domazet kaže da spada u knjige za čitanje, znanje i ljubav, pisane jezikom lepe srpske književnosti, esejistike i putopisa.

Na kafi kod Šekspira je knjiga koja je zamišljena i kao otkrivanje krvnog srodstva, sugerišu nam spisateljica i izdavač, koje postoji između prostora, predmeta i duhova velikih ljudi što još uvek lutaju odajama svojih domova, odgonetajući saglasja između genija i mesta gde su sanjali odvažne snove. Reč je i o knjizi u kojoj, zanimljivo, i ima i nema glavnog junaka. Ili tačnije glavnih junaka. Sve zavisi kako čitalac voli da svoje vreme provede Na kafi kod Šekspira. On može da luta hodnicima kuća kroz koje je Sanja Domazet prolazila ulazeći u svet i živote najslavnijih umetnika. I oni, i celi prostor mogu mu biti glavni junaci, a tu ulogu mogu preuzeti na časak i predmeti koje su umetnici za života dodirivali, sveske i hartije koje su ispisivali, note koje su stvarali, slike koje su slikali… Čitalac koji je izbirljiviji opredeliće se da uživajući u toj kafi kod Šekspira ispije sve u jednom gutljaju, i doživi ove putopise i kao zbirku pripovedaka, i kao zbirku biografija, i kao malu istoriju života u umetnosti, i oko umetnosti.

Kakve su kuće u kojima su boravili gore navedeni umetnici o kojima Sanja Domazet piše u ovom svom delu? Neke su preuređene, neke restaurirane, neke su zadržale onu patinu u kojoj su slavni živeli… a sve su, zapravo, obične kao u životnoj svakodnevici i svih nas, u meri u kojoj nam je porodičan život svakodnevan, pa bilo da je neko Frojd, Lorens Darel, Đakomo Kazanova ili Rembrant. Ono što, međutim, njihove svakodnevice čini drugačijim od naših jeste njihovo umetničko ili naučno delo koje su u tim svojim domovima stvarali. O njima nam Sanja Domazet govori detaljno i sa puno emocija, sugestivno i sa pijetetom prema onima koji su, za života otvarajući kapije i ulazna vrata kuća sa naslovne strane knjige Na kafi kod Šekspira, svojim eteričnim svetovima, kako autorka kaže, promenili sudbinu sveta.

Sanja Domazet je profesorka na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, i spisateljica koja se dosad ogledala u različitim književnim žanrovima: poznati su joj romani Ko plače, Azil, Čitati more, Aqua alta, Fric, Ozareni… knjiga priča Ljubav nije dovoljna, drame Punjene tikvice, Krila od olova, Disharmonija, Koko, Frida, Mesec u plamenu, Pupoljci, Pijač rose… kao i knjige eseja Božanstveni bezbožnici, Senke i Gradovi. Dobitnica je književnih nagrada za Najbolje žensko pero na Sajmu knjiga u Beogradu, Žensko pero (nagrada za najbolju knjigu ženskog autora u Srbiji), Meša Selimović, Moma Dimić. Knjige su joj prevođene na veliki broj stranih jezika, od engleskog, francuskog i poljskog, do rumunskog, bugarskog, turskog, makedonskog…

Mnogo ste putovali, o čemu svedoči vaša knjiga. Šta vas je inspirisalo da pišete o kućama slavnih?

Ulazak u domove Andrića, Mocarta, Šekspira, za mene je i vrsta topofilije. Takođe, ulazak u kuće slavnih bio je istovremeno i stupanje u svet njihovih duša, a duša je svet najdublje patnje i najuzvišenije radosti. Istovremeno, boraviti u tim domovima bilo je stupanje u dublji i eteričniji svet – gde se predmeti glasno sećaju. Jer možete pročitati tomove i tomove Betovenovih biografija, ali samo jedan jedini list njegovog nervoznog dopisivanja sa služavkom, pun precrtanih reči, žvrljotina, najbolji je dokaz najdublje patnje koju je kod njega gluvoća izazvala.

Kako ste birali umetnike čije ćete kuće posetiti?

Odlazila sam u kuće gde sam slutila večno prisustvo njihovih stanovnika, u kuće koje su mi se činile kao svetilišta, u skladu sa stihovima Emili Dikinson da je „dom svetinja i da ništa od sumnje i nepoverenja ne može preko njegovog blagoslovenog praga“. To za mene nije značilo stupanje u prošlost, već snažnu svest o večnosti, jer samo budućnost ponovo poseduje prošlost.

U svakoj kući stvari su nemi svedoci našeg postojanja. Rekla bih da se posebno izdvaja kuća u kojoj je živela, i skrivala se Ana Frank?

Da, dom Ane Frank gde se skrivala u Amsterdamu za mene jeste posebno mesto. Rasla sam sa njenim dnevnikom i pročitala ga mnogo puta. Jer u njenom domu se krilo i strepelo je dete, pa je za mene njen dnevnik pisan neuronima, žilama, baš kao i nadom. Ako uzmemo aksiom da sloboda nije ništa do razdaljine lovca i njegovog plena kao tačan, nameće se utisak da je ova kuća mesto gde je ta razdaljina bila najkraća. I lovci su zakucali jednog vrelog, avgustovskog leta i ranili zauvek nevinost čovečanstva.

Kako vam te kuće izgledaju spolja? Da li odaju neku slutnju koja će vas, kad uđete unutra, posebno dirnuti?

Spolja, svaka je kuća drugačija – ispred kuće Ane Frank ruže su se penile purpurno, ispred Andrićevog doma cvetao je kasnojesenji zanos. U Rembrantov dom stupila sam sa reke, mokra od kiše do gole kože, ali u pravu ste, sve te kuće šire svoju moć i oko sebe, svetlost iz njih udara nas u lice poput šamara. I onda stupite u te odaje, i prepustite se sećanju kuće da vas vodi, a sećanje je poplava. Plutate u mirisima tih kuća. I pokušavate kasnije da prevedete tišinu iz tih kuća, „redove koje nijedna tišina ne prevodi“.

Margerit Diras piše: „U kući ste sami“. Koja vas je bezglasna poruka te samoće najviše dotakla?

Poseta domovima Dirasove danas, kada su reči postale valuta u inflaciji, izuzetno je uzbudljivo. Tu se susretnete sa saznanjem da je ljubav kratko vreme sjaja na zemlji, a da je pisac neko ko, zapravo, vazda rešava odnos sa sopstvenom majkom. Bart bi rekao da je pisanje „igranje sa mišlju o telu naših majki, kako bi ih ulepšali“. Njena majka beše surova. To je dokaz da je ljubav, često, korak do surovosti…

Pišete o kućama Andrića, Dučića, Milene Pavlović Barili. Čiji vas je dom nekog našeg umetnika privukao, a niste ga još posetili?

Nepostojeće kuće, kuće koje su žive samo u našoj imaginaciji, kuća Nadežde Petrović, Disov dom koga nema, Teslina i Pupinova kuća, dvorište u Kursulinoj gde je odrastao Dušan Simić. Svet će ga upoznati kao Čarlsa. Dom Danila Kiša, najpre… Poštujući prošlost, osvojili bismo budućnost. Ne znam zašto mi to ne činimo.

Šta vam, u završnici, govore kuće velikih umetnika? Postoji li neki njihov zajednički imenitelj?

Zajednički imenitelj je da su geniji koji su živeli u tim domovima potpuno jedinstveni i samosvojni, voće koje je na zemlji sazrelo prvi, i jedini put.

Naslov vaše knjige glasi Na kafi kod Šekspira. Priča o njegovoj kući je i poslednja u nizu. Koja je šekspirovska ideja kojom ste zaodenuli sve umetnike u čijim ste kućama bili?

Šekspir je u svom delu mnogo češće koristio reč ljubav nego mržnja. I svi o kojima pišem birali su ljubav. I kad je bilo beznadno, i kada je ubijalo. Kao sifilis koji je Karen Bliksen iliti Isak Dinesen dobila od muža koga je volela; ona je na sve odgovarala ljubavlju. Napokon, svi o kojima sam pisala mnogo su radili. Rad jeste vazda ušivao procep u njima…

Čije kuće još želite da obiđete? Sledi li nastavak knjige?

Nedostaje mnogo kuća u koje bih volela da stupim… Dom Cvetajeve, u Trohprujdnoj 7, Puškinov dom, dom Brodskog i Ahmatove, kuća Emili Dikinson, Šopenov dom… Kuća Mihaila Bulgakova. Gogoljev dom. Ali šta je suđeno, nije izgubljeno. Vrata tih kuća otvorena su. Kuće čekaju. A genijalnost njihovih dela ništa ne može da sastruže sa naših duša. Sećanje je i izbor. Biram da se sećam najboljih.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click