Putinova agresivna autokratija pretvara meku moć Rusije u pepeo

26. June 2022.
Napad na Ukrajinu izaziva oštar kulturni razdor sa Zapadom koji bi mogao da potraje dugo u budućnosti.
Vladimir Putin
Foto: Beta/Mikhail Metzel, Sputnik, Kremlin Pool Photo via AP

Piše: Ivan Krastev, Novi magazin

Priča se da je na pitanje ko su savetnici Vladimira Putina od najvećeg poverenja, jedan iz njegovog užeg kruga suvo odgovorio: „Ivan Grozni, Katarina Velika i Petar Veliki.“

Prošle nedelje ruski predsednik se otvoreno uporedio sa Petrom, a invaziju na Ukrajinu sa carskim ekspanzionističkim ratovima od pre tri veka. Neuvežbanom oku njegove akcije lako mogu izgledati kao pokušaj da se obnovi Sovjetski Savez ili čak carska imperija.

U stvarnosti, ono što se događa je izopačeni kraj poslednjeg evropskog carstva. Takozvani ruski mir, ili „ruski svet“, zamišljen kao nešto kulturno veće od Ruske Federacije, žrtvuje se na oltaru autokratije i ruske nacionalnosti. Ova vizija je lišena bilo kakvog pozivanja na univerzalne vrednosti i svake privlačnosti za susede Rusije. Putinov očajnički pokušaj da prigrabi ukrajinske zemlje je demonstracija snage koja dolazi po cenu kolapsa meke moći Moskve. Napadom na Ukrajinu prekinuo je veze Rusije sa Evropom tako što je Evropljanima zgadio sopstvenu zemlju.

Novi izveštaj Evropskog saveta za spoljne odnose, zasnovan na panevropskom istraživanju javnog mnjenja, sugeriše da je raskid sa Rusijom nepovratan, barem kratkoročno i srednjoročno. Većina Evropljana je izgubila bilo kakve iluzije o integraciji Rusije u svoj svet. Mnogi podržavaju prekid ekonomskih, kulturnih, pa čak i diplomatskih veza sa Rusijom. Zapadne sankcije nisu uspele da promene rusku spoljnu politiku, ali su primorale evropske vlade da odustanu od ideje da Moskva više ikada može biti pouzdan partner zapadu.

Kad je reč o mekoj moći, invazija na Ukrajinu je postigla dve stvari: odlučujući kraj bilo kakvog postojećeg postsovjetskog identiteta i degradaciju moskovskog korišćenja sovjetske pobede nad Hitlerom kao dela svoje nacionalne mitologije i međunarodne reputacije.

Pre ruske aneksije Krima, mnogi ljudi koji govore ruski u Ukrajini živeli su bez potrebe da pitaju da li su Rusi ili Ukrajinci. Njihovi pasoši nisu definisali njihov identitet. Sada kada ruske trupe ubijaju hiljade ljudi zbog insistiranja da nisu Rusi već Ukrajinci, svaki privid postsovjetskog identiteta zauvek je nestao.

Rat u Ukrajini nije Putinov sovjetski trenutak već njegov antisovjetski trenutak. Na dan kada ga je pokrenuo govorio je kao neki beli general iz ruskog građanskog rata, a ne kao crveni pukovnik kakav je zapravo bio pre pada komunizma. On je Ruse proglasio stvarnim žrtvama sovjetskog režima, a Ukrajinu fikcijom, entitetom koji je izmislio Vladimir Lenjin.

Gradeći svoju autokratiju, Putin je opustošio „ruski svet“. To se najbolje vidi u oblasti kulture. Imperije se najčešće rađaju na bojnom polju, ali umiru u knjižari.

Pre samo deceniju rubrike na ruskom jeziku bile su najgušće u mnogim ukrajinskim knjižarama. Više ne. Posle rata vrlo verovatno neće uopšte biti rubrika na ruskom jeziku. U evropskim gradovima u kojima je do ove godine većina ljudi jedva razlikovala Ruse od Ukrajinaca i Belorusa, sada su naučili tu razliku. Za mnoge Ukrajince na ulicama Varšave ili Berlina je politička izjava da govore ruski. Možemo biti sigurni da se mnoga njihova deca nikada neće potruditi da nauče taj jezik.

Uloga ruskog jezika u evropskom kulturnom životu može se pokazati kao još jedna žrtva Putinove invazije. Boljševička revolucija i komunistički režim koji je usledio ubili su milione, ali nisu uspeli da ugase interesovanje stranaca za slovenski jezik. Mnogi levičari na zapadu i globalnom jugu videli su ruski jezik kao jezik revolucije i bili su željni da ga nauče.

Putinov kolonijalni rat u Ukrajini neće dovesti u iskušenje ljude van Rusije da počnu da uče ruski. Sasvim suprotno. Provokativna moskovska definicija ruskih govornika u susednim zemljama kao etničkih Rusa dramatično umanjuje spremnost vlada u ovim zemljama da podstiču obrazovanje na ruskom jeziku.

Pre rata moskovska srednja klasa i Putinovi oligarsi mislili su i ponašali se kao da pripadaju i ruskom i zapadnom svetu. Takav „amfibijski“ život više nije moguć. Zabarikadirani identiteti zamenjuju višestruke pripadnosti. U Rusiji je „Rus“ sada definisan istinskom ili lažnom javnom podrškom Putinovom ratu sa zapadom. Na zapadu biti Rus sve više se poistovećuje s nepripadnošću zapadu. Mnogi Rusi koji danas žive van Rusije osećaju se kao prognanici.

Promena prirode granice, a ne samo mesta granice, između Rusije i zapada glavni je cilj Putinovog rata. Tragično, on taj cilj ostvaruje.

*Pisac je urednik Fajnenšel tajmsa, saradnik i predsednik Centra za liberalne strategije, Sofija i saradnik u IVM Beču

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click