Protesti koji to nisu

18. July 2020.
Građani veoma dobro znaju i osećaju šta im smeta u društvu i iritirani su brojnim aferama političke “elite” i rasprodajom stručnog, moralnog i ličnog integriteta članova Kriznog štaba. Ono što ne znaju jeste kako da svoje opravdano nezadovoljstvo politički artikulišu kroz kredibilne lidere i političke stranke. No, iako potpuno svesni svih društvenih problema, građani dozvoljavaju perfidnu manipulaciju od establišmenta, posebno u vidu stereotipa o otklonu od opozicije i depolitizaciji, u suštini političkih, zahteva

Piše: Nikola Lunić

Proteklih dana bili smo svedoci erupcije potiskivanih emocija jednog kolabiranog društva koja se na različite načine manifestovala ispred zgrade Narodne skupštine. Iako su mediji to nazvali protestima, oni to u svojoj suštini nisu bili jer nemaju ni iskazanu temu, ni jedinstvene stavove, ni bar minimalno obezbeđenje, a očigledno nemaju ni javno deklarisanog organizatora. Po načinu iskazanog prigovora radi se o heterogenim porukama upućenim delom u miroljubivoj, a delom u veoma destruktivnoj formi. Na kraju, paradoksalno je nešto nazivati protestom ukoliko ne postoje definisani zahtevi prema vlastima oko kojih su se trebali okupiti svi učesnici? Pa ko su onda učesnici ovih okupljanja?

Odgovor na ovo pitanje zamagljen je, s jedne strane, pokušajem marginalizovanja i kriminalizovanja okupljanja od medija koje kontroliše vladajući režim, a sa druge strane nastojanjem opozicionih stranaka okupljenih u Savezu za Srbiju (SzS) da ga nekako instrumentalizuju u svom pokušaju političkog preživljavanja i konsolidacije.

IRITIRANI GRAĐANI

U prvom redu to su građani koji veoma dobro znaju i osećaju šta im smeta u društvu i koji su iritirani brojnim aferama političke “elite” i rasprodajom stručnog, moralnog i ličnog integriteta članova Kriznog štaba. Ono što ne znaju jeste kako da svoje opravdano nezadovoljstvo politički artikulišu kroz kredibilne lidere i političke stranke. Po pravilu, oni miroljubivo istupaju i šalju poruku o neprihvatljivom “naprednom” sistemu vrednosti koji ponižava sve državne institucije i uvodi poltronstvo kamarile, poslušništvo struke i politikantstvo sistema društvenih vrednosti. Iako potpuno svesni svih društvenih problema, građani dozvoljavaju perfidnu manipulaciju od establišmenta, posebno u vidu stereotipa o otklonu od opozicije i depolitizaciji, u suštini političkih, zahteva. Inicijacija okupljanja bio je opravdani strah za život, ali je ovaj motiv kod učesnika skliznuo u drugi plan, čime se u startu izgubio kapacitet efikasnog instrumenta političke borbe. Na taj način na naprednu nepolitiku odgovara se nepolitičnim sredstvima.

Drugi učesnici su kompromitovani lideri opozicije i njihovi malobrojni sledbenici koji nisu pokazali sposobnost da političkim idejama nametnu dijalog sa vlašću niti da u okviru opozicionih stranaka pokažu kako bi takav dijalog trebalo da funkcioniše. Ukoliko građani samo pogledaju urušavanje demokratskih vrednosti i dijaloga u okviru Demokratske stranke i autokratsko ponašanje njenog predsednika, onda se opravdano ne odazivaju na pozive ambicioznih, ali autističnih lidera SzS-a. Takvi lideri, koje narod ne prihvata kao alternativu, mogu samo predstavljati savršenu formulu za trošenje društvene energije i uzaludnost svih protesta u svoj svojoj besmislenosti. Nažalost, od opozicionih lidera se nije mogla videti ni ta vrsta hrabrosti da zavijore zastave koje personifikuju njihove političke ciljeve, poput zastave DS ili EU. I ne mogu se ovakva okupljanja nazvati protestima bez legendarne zastave Ferarija, koja je uvek bila deo demokratskog folklora.

Ovakav otpor, manifestovan spontanim i režiranim reakcijama prema etabliranim političkim strankama, ukazuje na postdemokratski karakter okupljanja. Odgovornost snosi upravo jalova opozicija oličena u SzS. Svoje delovanje ispraznili su od demokratskih sadržaja, formalne institucije demokratije i načine borbe dezavuisali bojkotom i sada svojim neplanskim, nekonzistentnim akcijama unose konfuziju i prestaju biti nukleus okupljanja.

Ipak, medijski najvidljiviji učesnici su, nažalost, ultradesničarske grupe zajedno s navijačkim skupinama i zagovornicima političkih litija. Iako malobrojni, veći deo njih uspeo je da celom svetu prenese slike zverskog nasilja prema policiji koristeći kamenje, praćke, flaše i molotovljeve koktele. Kada je reč o nasilju, treba naglasiti da je za jedno društvo mnogo opasnija prekomerna upotreba sile od policije, pre svega zbog vladavine prava i samog odnosa države prema građaninu. Zbog toga se svaki takav slučaj treba transparentno ispitati i, ukoliko je to potrebno, primerno sankcionisati. Ipak, treba naglasiti da policija nije bila inicijator nasilja, što su eksplicitno pokazali i snimci s nedavnih okupljanja. Sada je izostankom jasne političke artikulacije propuštena prilika da se pokaže da policija nije SNS, te da organi reda nisu stranačka falanga.

ZAMENJENE ULOGE

U nemogućnosti da kontrolišu ili usmere energiju građana, opozicioni lideri i analitičari koristili su stereotipe i generalizacije u ocenama uloge MUP-a, dokazujući svoju dekonstruktivnost i bezidejnost. Da se jasnije napravila distinkcija, a analiza izvršila nepristrasno, danas bismo imali sasvim utemeljenu platformu za delovanje protiv zloupotreba službi, kontrole sudstva i tužilaštva, kao i transformacije u policijsku državu. Ono što bi bilo interesantno jeste identitet naredbodavca koji je naložio elitnim jedinicama MUP-a i Žandarmerije u Nišu da obezbeđenje sedišta SNS-a ima veći prioritet od državnih institucija.

Već po analizi aktera može se lako zaključiti da okupljanja neće biti dugotrajnijeg karaktera jer su politike i ideologije učesnika u potpunoj koliziji. Samim tim, protekla dešavanja predstavljala su neartikulisano okupljanje revoltiranih građana bez ideje i bez budućnosti. Najveći deo njih ne želi da bude deo anarhističkih demonstracija kojima je predznak nasilje, rušenje društva ili paljenje arhitektonskih spomenika Beograda, poput Narodne skupštine. Takođe, mnogi su u aktuelnoj pandemiji covida-19 veoma odgovorni prema svojim bližnjima i neće dozvoliti takav rizik. Ipak, očigledna nekoordinisanost i greške vlasti i Kriznog štaba u predizbornom periodu tek treba da se analiziraju i eventualno sankcionišu, naravno u uslovima kada pandemija ne bude predstavljala opasnost, kao što je to sada.

Protekla okupljanja građana karakteristična su i po paradoksalnoj zameni uloga, gde se političari i novinari stavljaju u ulogu analitičara, dok analitičari pokušavaju da preuzmu funkciju političara. Ukoliko jednom uvide da nemaju tu snagu ni harizmu da povedu građane, opozicioni političari ne treba da se kriju iza građana već da pokušaju da se bave bilo kojom drugom delatnošću osim politike. I to bi bio njihov patriotski gest. Novinari su odavno usvojili tržišne zakone liberalne ekonomije i lako se može iz uređivačke politike ili tekstova zaključiti (ili pretpostaviti) ko bi mogao biti mecena. Ipak, treba priznati i integritet pojedinaca, koji je sada već retkost.

Kada se analizira odgovornost za nedavno nasilje na ulicama gradova u Srbiji, ne treba prenebregnuti ni indirektnu ulogu aktuelnog režima. Napredna posvećenost uništavanju demokratije, a time i društvenog dijaloga, i istovremena koketerija sa ultradesničarskim grupama i pokretima dovela je društvo u situaciju da vlast nema s kim da vodi dijalog o svim nacionalnim izazovima i pretnjama, dok joj fašističke grupacije zighajluju na stepeništu Narodne skupštine. Skupine čija priroda predstavlja ideologiju entropije imale su više kohezije i akcionog jedinstva od građanskog aktivizma disperziranog i nedorečenog. Takve grupe su, nažalost, dobile priliku za pokaznu vežbu sposobnosti za ometanje državnih struktura i u izvesnoj meri kontrole vlasti. Zbog toga je investicija u društveni, socijalni, ekonomski, pa i politički dijalog dugoročna i isplativa jedino za društvo u celini. Etika odgovornosti mora se vratiti u politiku. A lideri različitih političkih opcija treba da se ultimativno promovišu isključivo svojim integritetom i čašću.

“STRANI” FAKTOR

U medijima se mogla čuti i spoljnopolitička konotacija umešanosti stranog faktora. Činjenica jeste da mnoge moćne zemlje imaju interese na Balkanu i u Srbiji, a samim tim i potrebu za obaveštajnim radom i upotrebom hibridne metodologije projekcije uticaja. Samo operativna saznanja mogu dokazati direktnu umešanost, međutim, indikativna je savršena organizacija nasilnika prema policiji, uz optimalnu logistiku i odličnu koordinaciju. Iz javno dostupnih saznanja logično je da je jedan centar ovladavao informacijama s terena, pravovremeno ih procenjivao i brzo i optimalno angažovao nasilne grupe koje su brzim manevrima otežavale i onemogućavale namere policije. Na taj način relativno mali broj nasilnika uslovio je angažovanje velikih policijskih snaga. I ne treba imati sumnje da su to radili profesionalci.

Najlakši put otkrivanja stranog delovanja je put novca. Relativno je lako operativno otkriti ko finansira ultradesničarske grupe i nasilne navijače, a još lakše u čijem interesu rade. Treba naglasiti da bi u slučaju bilo kakvog dogovora Beograda i Prištine jedino Moskva izgubila uticaj kakav je dosad imala u Beogradu. Zato njihov ambasador i insistira da bez Moskve nema dogovora, te predlaže uključivanje i Rusije u medijaciju. Takođe, treba imati u vidu da je ovo i period formiranja nove vlade, koja bi trebalo da bude proEU, shodno našim strategijskim opredeljenjima. Zato se čak i glavni eksponent evroazijskih integracija u Srbiji oseća prozvanim da javno tumači ciljeve “poniženog naroda” i poziva vlast na dogovor i formiranje tehničke vlade. Da nije smešno, bilo bi groteskno.

Istorija nas uči da je svako približavanje Srbije Zapadu bilo popraćeno nasilnim aktivnostima ruskih obaveštajnih službi. Samo u dinastiji Obrenović ubijeni su knez Mihailo i kralj Aleksandar, a na kralja Milana je bilo čak četiri neuspela atentata. Karakteristično je da nikad do kraja nije ispitana uloga stranog faktora iako je kralj Milan tvrdio da je umešana ruska tajna policija. Srpske zablude o zajedničkim interesima Rusije i Srbije više puta su se kroz istoriju opovrgle, posebno ruskom ulogom 90-ih godina. Međutim, na zabludama se često i zasniva obaveštajni rad, koji uglavnom za “prljave” poslove koristi domicilno stanovništvo. Tako su svi atentati na Obrenoviće izvedeni od srpske ruke, ali po principu marionete u pozorištu lutaka. Imajući to u vidu, ne treba zanemariti poruke stranih službi, a posebno njihov potencijal za nasilno menjanje državnog uređenja; jer ipak smo društvenim konsenzusom odabrali put ka EU, a ne ka guberniji Ruske Federacije. Istorijski ožiljci imaju tu snagu da nas podsećaju koliko prošlost može da nam pomogne da razumemo sadašnjost.

Autor je Nikola Lunić, izvršni direktor Saveta za strateške politike

 

Inicijacija okupljanja bio je opravdani strah za život, ali je ovaj motiv kod učesnika skliznuo u drugi plan, čime se u startu izgubio kapacitet efikasnog instrumenta političke borbe. Na taj način na naprednu nepolitiku odgovara se nepolitičnim sredstvima

 

Opozicioni lideri koje narod ne prihvata kao alternativu mogu samo predstavljati savršenu formulu za trošenje društvene energije i uzaludnost svih protesta u svoj svojoj besmislenosti

 

Najlakši put otkrivanja stranog delovanja je put novca. Relativno je lako operativno otkriti ko finansira ultradesničarske grupe i nasilne navijače, a još lakše u čijem interesu rade. Treba naglasiti da bi u slučaju bilo kakvog dogovora Beograda i Prištine jedino Moskva izgubila uticaj kakav je dosad imala u Beogradu

 

Članak je prenet sa portala Novi magazin.

Click