Porodične vrednosti nisu za jeftine političke poene

29. February 2020.
Dugometražni debitantski film Mater, mladog hrvatskog reditelja Jure Pavlovića premijerno će biti prikazan 1. marta na Festu, što je i povod za razgovor o raznim aspektima ovog ostvarenja.
JurePavlovic
Jure Pavlović: U ovom filmu bavim se i drugorazrednim položajem žena, što u našim kulturama nažalost još uvek nije stvar prošlosti. Foto: Novi magazin

Razgovarao: Nil Jang

Film Mater Jure Pavlovića, čija je premijera zakazana za 1. mart u beogradskoj Kombank dvorani (19.30), u okviru 48. Festa, koprodukciji je Hrvatske, Srbije, Francuske i Bosne i Hercegovine. Reč je o igranom ostvarenju koje na intiman i beskompromisan način portretiše složeni odnos između majke i ćerke, u poslednjim danima i satima provedenim zajedno. Glavna junakinja Jasna vraća se u kuću svog detinjstva kako bi se pobrinula za staru majku koja umire. Ubrzo shvata da je primorana da se suoči sa nizom problema koji potiču još iz detinjstva, u nadi da će pronaći barem prividan mir.

Reditelj Jure Pavlović (Split, 1985) diplomirao je režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Učestvovao je u raznim međunarodnim radionicama i programima poput Berlinale Talents, Sarajevo Talent Campus, Sources 2 itd. Njegovi kratki filmovi prikazivani su i nagrađivani na brojnim međunarodnim festivalima kao što su Berlinale i Klermon-Feran. Film Piknik osvojio je nagradu Evropske filmske akademije za najbolji kratki metar 2015. godine.

 

Očekivanja u odnosu na vaš debitantski film veoma su visoka još od momenta kad je vaše kratkometražno ostvarenje Piknik osvojilo nagradu EFA za najbolji kratki film 2015. O filmu Mater razmišljali ste čak čitavu deceniju. Koji su koreni ovog projekta i kako je on evoluirao tokom godina?

U osnovi, prva ideja za film rodila se iz stvarne porodične situacije koja se desila davno i koja je ostavila velik trag na meni. Međutim prošlo je dosta vremena pre nego što sam definitivno odlučio da želim da snimim film na osnovu te ideje. Kako se proces razvoja filma odvijao dugi niz godina, tako se i projekat vremenom menjao, uglavnom u smeru prelaska sa preslikavanja stvarnog života u nešto što je imalo specifičniju filmsku strukturu i elemente koji su svojstveni prirodi filma. Ali prvobitna ideja i emocije koje je ona nosila, nije se menjala i ostala je u srži filma do samog kraja.

 

Film prati Jasnu, ženu rođenu na ušću reke Neretve koja danas živi u Berlinu i vraća se kući kako bi posetila bolesnu majku. Vi takođe dolazite iz južnog dela Hrvatske – da li postoje autobiografski elementi scenarija?

U filmu postoji mnogo autobiografskih elemenata, čak je i sniman u kraju u kojem sam odrastao, na neki način sam se i ja vratio svojim korenima. U tom smislu sam se često i osećao kao glavna junakinja Jasna koja se vraća u zavičaj i otkriva neke davno zaboravljene stvari iz svoje mladosti. Skoro svi sporedni likovi zasnivaju se na ljudima koje poznajem u stvarnom životu. Mnogi dijalozi i detalji koji su prisutni u filmu takođe se baziraju na događajima iz stvarnog života. Mislim da mi je to pomoglo da stvorim specifično i autentično okruženje.

 

Fokus na Jasni je neprekidan i intenzivan. Kako je izgledao kasting za ovu zahtevnu ulogu i kako je tekla saradnja sa glavnom glumicom Darijom Lorenci Flatz? Koje ste instrukcije dali direktorki fotografije Jani Plečaš, čija kamera retko napušta kadar glavne junakinje?

S obzirom da sam znao da želim da napravim film upravo na ovaj način, bilo je neophodno pronaći glumicu za koju bih bio siguran da bi zaista mogla da iznese ovako zahtevnu ulogu. Dariju sam znao još iz perioda kastinga koji je počeo par godina pre samog snimanja. Pričali smo o ulozi i imali probe sa različitim verzijama scenarija. Par meseci pre početka snimanja uverio sam se da želim da upravo ona igra lik glavne junakinje.

Uloga direktorke fotografije Jane Plečaš i njenog snimatelja Pavela Posaveca bila je veoma važna jer su stalno morali držati sinhronicitet sa glavnom glumicom, kao da su plesni partneri u veoma zahtevnoj koreografiji. To je bio popriličan izazov na samom početku snimanja, ali do kraja su se glumica i kamerman potpuno sinhronizovali, tako da su gotovo mogli da rade i žmureći. Za mene kao svojevrsnog majstora ceremonije bilo je pravo zadovoljstvo režirati njihov ples.

 

Uloga majke Anke takođe je veoma važna. Glumica Neva Rošić našla se pred velikim izazovom jer najčešće nije u kadru ili nije u fokusu, ali čujemo njen glas koji u većini slučajeva dolazi iz offa. Koji razlozi stoje iza ove odluke? Da li ste iskoristili nekog od vaših članova porodice u osmišljavanju ovog nezaboravnog lika?

Ankina uloga u filmu je izuzetno važna, u mnogim situacijama čak i važnija od Jasnine. Jer dok Jasna uglavnom ćuti i pati u situacijama sa majkom, Anka je ta koja nosi radnju i koja podstiče većinu dramatičnih situacija u filmu. S tim u vezi, tražio sam glumicu koja u sebi ima veliku snagu i autoritet. U Nevi Rošić sam našao idealnu osobu. Njeno veliko iskustvo i znanje puno mi je pomoglo kao mladom režiseru u izgradnji i oblikovanju ovog složenog lika. Želeo sam da uspostavim odnos između njih dve tako da budu udaljene jedna od druge na početku filma, uglavnom sa Ankom u drugom planu, ali dominantom i vrlo jakom kako u fizičkom tako i u mentalnom smislu. Kako ona iz dana u dan postaje slabija duhom i telom, tako i njena maska bledi. Kamera i Jasna se sve više približavaju njoj dok na kraju Anka ne preuzme glavni fokus u filmu.

 

Film je podeljen na četiri poglavlja: Jedan Dan, Jedna Nedelja, Jedan Mesec, Rođendan. Koliko vam je bio značajno ovo strukturno uređenje tokom pisanja vašeg scenarija?

Zapravo, tokom pisanja scenarija nije postojala takva struktura, ali na kraju su poglavlja postala veoma bitan deo scenarija, jer glavna junakinja sve više oseća pritisak vremena. Na početku je planirala da ostane nekoliko dana, sredi stvari i ode, a kasnije se njen ne baš prijatan boravak produžava sve više i više. U jednom momentu tokom montaže filma, montažer Dragan von Petrović je predložio da koristimo ovu strukturu kako bismo preciznije oblikovali protok vremena u priči.

 

Film se bavi problemima u komunikaciji i odvajanju od porodice. Upravo ovi problemi pogađaju porodice u Evropi u 21. veku. Kako ocenjujete svoj rad u pogledu političkih i socio-ekonomskih uslova u kojima živimo?

Iako moje filmove zapravo ne biste mogli nazvati politički angažovanim, budući da sam usredsređen prvenstveno na intimne odnose, dosta stvari se u njima odnosi na politički i društveni kontekst. Polazeći od samog naslova, Anka je postala matrijarh u duboko patrijarhalnoj porodici jer ju je život prisilio na to. Rano izgubivši muža i sina u ratu, bila je primorana da preuzme njihove uloge i odgovornosti za koje nije bila odgajana ni pripremljena, što je razvilo njenu prekomernu dominaciju, čak i okrutnost. Takođe, jedan od glavnih razloga ćerkinog udaljavanja od kuće bio je, kako kasnije saznajemo, to što joj nije bilo dozvoljeno da se školuje i gradi karijeru.

U ovom filmu bavim se i drugorazrednim položajem žena, što u našim kulturama nažalost još uvek nije stvar prošlosti, dok sa druge strane istražujem tradicionalne porodične vrednosti kad je u pitanju briga o bolesnim i starijim osobama. Dolazeći iz politički duboko polarizovanog društva, ljuti me kad se porodične vrednosti upotrebljavaju za postizanje jeftinih političkih poena, bez predloga za bilo kakve mere koje bi olakšale porodični život. Verujem da zdravi porodični odnosi čine osnovu zdravog društva.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click