Pet minuta sa Gorčinom Stojanovićem

3. April 2020.
U redovnoj kolumni u Blicu piše o kulturi karantina s takvom uverljivošću da razgovor sa rediteljem, umetničkim direktorom Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koga nalazimo u kućnoj izolaciji, započinjemo pitanjem o njegovim iskustvima s karantinom? On će za Novi magazin kao uvertiru objasniti da je njegovo služenje vojnog roka bilo slično sveopštoj izolaciji iliti karantinu, a ono što se naizgled nikako ne uklapa u priču o vojsci, disciplini, ukidanju prava i bespogovornoj poslušnosti jeste – kultura.
Gorcin Stojanovic foto Zoran Raš
Gorčin Stojanović. Foto: Zoran Raš

Kako nastaje i gde učimo bonton iliti kulturu u doba karantina – u redu u kojem stojimo za 10 kilograma brašna ili u kući, gde se bavimo sobom?

Kad zaboravite da nešto bacite iz frižidera, a istekao mu je rok trajanja, pa se to ubuđavi, onda, reći će biolozi, nastaje “kultura”. Plesan može biti plemenita, od čega nastaje fantastičan sir, kao što je gorgonzola, a može da bude i obično đubre koje smrdi i zagadi vam frižider. Očistite vi frižider, ali smrad ne možete da izbrišete iz sećanja. Prema istom principu, kultura se stvara sama od sebe, pa i kultura geta, odnosno karantina. Dakle, kultura nastaje u bilo kojem obliku interakcije sa drugima – ovog puta je specifično jer je ideja da ima što manje interakcije, ali – to je to.

Striktno se pridržavate svih pravila i preporuka. Da li je to kultura karantina?

Da, samo se idioti ne pridržavaju logičnih stvari i misle da će ih nešto mimoići. Kultura je odnos prema Drugom, kultura je solidarnost. Kultura je ono kako ostavite toalet iza sebe, naročito u javnom prostoru.

Život nam je sveden na redovnu konferenciju za štampu u tri po podne, čekanje u redu za maske i rukavice. Gde je tu kultura?

Kao i u civilnoj situaciji, srpska kultura je mnogo bolja od ostatka srpskog društva, a naročito od onoga što sebe voli nazivati vlašću, a nije vlast nego administracija, uprava. Naša je uprava loša, bila je loša pre korone i sada je, u prinudnom stanju, takođe loša. Ovde ne govorim o političarima jer mi i nemamo političare nego samo jednog, ostali su se samoukinuli, nego o ljudima koji nam se obraćaju i u ovom času predstavljaju zvaničnike ove zajednice.

Govorimo o danu kada nam je dramatično saopšteno da je ovo najgori dan za Srbiju i da je za to kriva nedisciplina građana…

Pitate šta je kultura? E pa kultura je upravo to što se dogodilo na toj konferenciji za štampu. Taman je nekako uspostavljeno izvesno poverenje i uzajamno uvažavanje zvaničnika i građanstva, a onda dobijamo nešto skandalozno. Ja mogu da razumem da direktor Infektivne klinike može biti pod emocijama, ali kad je zvaničnik, on nema pravo da ih ispoljava. Postoji protokol u vezi sa pres konferencijama, njihov je smisao učešće novinara koji zastupaju javni interes i postavljaju pitanja. Ona amaterski loše režirana predstava opasni je skandal. Uostalom, mogli su da izdaju saopštenje i objasne zašto neće dopustiti dijalog s novinarima.

Pa ipak, jedan čovek je odlučio da izađe sa zastrašujućim podacima i još gorim izrazom na licu, saopšti ono što je on smatrao za potrebno, i ustane i ode.

Mi smo u vojnoj situaciji, a ono što je ovaj lekar uradio u vojsci zove se – “izvrši pa se žali”. Imam utisak posle te konferencije da su zvaničnici ili zahvaćeni panikom ili je u pitanju najobičniji bezobrazluk. Voleo bih da je drugo, plašim se da je prvo. I zato kažem da je naše društvo u situaciji karantina ispoljilo sve one slabosti koje nastaju suspenzijom demokratije. Jer, kad imate suspendovanu demokratiju, neminovno imate plesan autoritarnosti koji zahvata i neotporne stručnjake.

Istog dana, u utorak, stiže i informacija da lokalne samouprave i zdravstvene ustanove ne smeju davati nikakve informacije o koronavirusu, a da će sve vesti ići samo iz jednog izvora – Kriznog štaba iz Beograda.

Sve ionako ide na militarizaciju društva, ali u ovom konkretnom slučaju reč je i o tome ko radi po tim lokalnim institucijama. Naime, tradicija je, ne samo ove vlasti, da se na rukovodeće položaje postavljaju partijski ljudi. Ako je i stručnjak, bolje da je odan, da je “naš”. I zato što oni najbolje znaju s kim rade, a jedan od njih je i onaj nesrećni gradonačelnik koji ne zna kako se zove virus, pokušavaju da spreče dnevna lupetanja iz mnogo izvora. Ovako ćemo imati jedno lupetanje dnevno, pa ćemo se valjda nekako spasti.

A ko će spasti zaposlene u kulturi? Mere državne pomoći ne pominju ovaj sektor?

Najugroženiji su slobodnjaci, ljudi koji nisu zaposleni za stalno i njih je mnogo. Treba li da vas podsećam da je Nemačka odvojila 50 milijardi evra za kulturu, mi taj novac, naravno, nemamo, ali je poenta u tome da su se odmah oglasili u vezi s tim. Hrvatska je obećala kulturnim radnicima nekakvu pomoć, a mi o tome još ništa nismo čuli.

Zašto?

Zato što Srbija nema Ministarstvo kulture. Formalno da, suštinski ne. Nekredibilna i posve beznačajna osoba ne može voditi važne sektore, a naročito u krizi ne može postići nikakve efekte. Svi mi koji se bavimo kulturom, koja je nipodaštavana i u civilnoj situaciji, prinuđeni smo da radimo više poslova kako bismo obezbedili egzistenciju. Pa glumci nisu tezgaroši zato što vole da zagađuju scene nego ljudi koji ne mogu da žive od plate. Isto je s muzičarima, likovnjacima, piscima, svima. I moram da vas podsetim da govorimo o umetnicima. Pa da nije nas, koji smo nešto takvo stvorili, šta bi bio sadržaj života u ovom trenutku? Šta biste to čitali, gledali ili slušali u vanrednoj situaciji na internetu, da nije umetnika koji su nešto iza sebe ostavili? Šta bi se branilo, da se podsetimo Čerčila? Jer, svedočanstvo o svetu i stanju duha pruža umetnost, a ne istorija. Ona je naknadna pamet. I pravi istoričari uvek posežu za umetničkim kretanjima ako hoće da protumače neku epohu.

Znači li to da smo danas bliži kulturi nego i redovnoj situaciji jer, zbilja, to vreme u kući se mora popuniti čitanjem, pisanjem, učenjem…

Čak i besomučno gledanje serija je nekakva kultura. Ali, bojim se da je čak i onaj ko nema nikakvu čitalačku naviku sada prinuđen da je stekne, a da li će čitati Homera ili Mir-Jam, to je drugo pitanje. Jer, ne možete beskrajno zuriti u osrednje TV proizvode. Potrebno nam je nešto ozbiljnije, nešto što će nam ponuditi nekakvu, makar i nehotičnu spoznaju, a to je isključivo vrhunska umetnost.

To znači da bismo mogli doživeti i nekakav kulturni preobražaj?

Ne, kad sve ovo prođe, ludilo površnosti i ekstaza konzumerizma će se vratiti.

Zašto tako mislite?

Zato što smo bili dobri jedni prema drugima i u vreme bombardovanja, pa kad se završilo, opet smo postali đubrad.

Činjenica je da su onlajn predstave i te kako popularne među gledaocima. Ne znam nikoga ko nije ponovo gledao “Hadersfilda” u JDP-u.

To je predstava koja se više od 12 godina igrala na sceni Bojan Stupica sa više od 150 izvebi. Tu predstavu sada je za četiri dana projekcije videlo više od polovine ljudi koji su je videli pomenutih godina. Ali moram da vas upozorim – doživljaj iz pozorišta ne može se porediti s TV prenosom. Ovo govorim iz straha da nam neko posle svega ovoga ne kaže da nam publika više i ne treba nego je dovoljno da se snimamo i idemo preko interneta i TV-a.

Pa ipak, brojka od 15.000 gledalaca “Hadersfilda” mogla bi da nagovesti kulturni preobražaj?

Za to je potrebna tragička katarza. Ovo je tek obična tragedija. Samo antičke tragedije su uzvišene. Zašto mislite da ovde ima uzvišenosti?

I da završimo sa…

Ostanimo kod kuće. Ne “ostanimo kući”, kako govori premijerka. Gramatika je važna. Tu počinje kultura.

Tekst je prenet iz online izdanja Novog magazina.

Štampano izdanje nedeljnika Novi magazin trenutno ne izlazi, ali sve tekstove možete besplatno pronaći u online izdanju.

Click