„Osmi mart dan Revolucije“

5. March 2023.
Novi smisao Osmog marta u sebi sažima pacifikovanje ženske borbe. On od marša, demonstracija i protesta postaje „praznik karanfila“. U ovoj letargičnoj fazi Dan žena će biti sve do raspada Jugoslavije. Nova borbenost dolazi uporedo sa opštim borbama za jugoslovensko nasleđe. Feministkinje ponovo postaju najglasnije zagovornice pacifizma. Dan žena se obeležava feministički borbeno, nekada zajedno sa socijalističkim nasleđem, a često i samostalno.
PROTEST ZBOG NASILAJA NAD ZENAMA
Protest "Nijedna višše", neformalnog feministickog kolektiva Ženska solidarnost. Foto: BETAPHOTO/AMIR HAMZAGIC

Piše: Ivana Pantelić. Izvor: Novi magazin

I ove godine neformalna grupa aktivistkinja, teoretičarki ili jednostavno feministkinja, osmog marta organizovaće marš kako bi smo obeležile i započele još jednu godinu borbe za ženska prava. Slogan ovogodišnjeg marša biće Dostojanstvo. Plata. Život! Iz slogana je jasno da je ovogodišnji fokus na radnim pravima žena. Pored zahteva za kontrolisano radno vreme, dostojanstvene plate i humane uslove rada… feministkinje se glasno obraćaju institucijama i zahtevaju efikasniji rad na prevenciji, kao i zaštitu žena od rodno zasnovanog nasilja.

U subotu 25. februara, devojke iz neformalne ženske grupe Ženska solidarnost organizovale je protest ispred Vlade Republike Srbije pod sloganom Nijedna više. Kao povod za protest iskoristile su istraživanje organizacije FemPlatz u kome su izneti podaci da je od početka 2023. godine (pedeset šest dana) u Srbiji ubijeno osam žena. Iznele su i podatak da je prošle godine, u rodno zasnovanom nasilju, ubijeno dvadeset sedam žena. Broj se zastrašujući, a okolnosti obeshrabrujuće. Ono što ohrabruje jeste činjenica da su žene bučne, odlučne i solidarne. Svaka na svoj način, feministkinje pokušavaju da ukažu na nepravde i nejednakosti.

Želela bih da se zajedno podsetimo kako i kada je sve počelo. Gde su koreni obeležavanja Dana žena? Zamisao o uspostavljanju Dana žena rodila se pre nešto više od jednog veka u okviru Međunarodnog radničkog pokreta. Ideju je potekla od Klare Cetkin, jedne od vodećih političarki nemačke socijaldemokratske partije. Ona je zamisao o obeležavanju Dana žena iznela delegatkinjama i delegatima na Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja održanoj u Kopenhagenu 1910. godine. Suština njene ideje bila je, da socijalistkinje širom sveta svake godine organizuju svoj dan, kako bi, masovno okupljene zaposele deo javnog prostora i na taj način manifestovale borbenu solidarnost i skrenule pažnju šire javnosti na prava za koja su se borile. Ta prava su pored prava na rad i ravnopravne uslove rada, podrazumevala i pravo glasa, i prisustvo žena u javnoj sferi uopšte. Ubrzo potom 8. mart je postao zvanično dan kada su socijalistkinje izlazile na ulice i pozivale na jednaka radna i politička prava za žene i muškarce.

Datum je odabran kako bi se očuvalo sećanje na američke tekstilne radnice koje su 8. marta 1857. u njujorškoj fabrici za proizvodnju tekstila stupile u štrajk zbog nehumanih uslova rada i niskih plata. Protest je brzo ugušen ali je njihova pobuna bila povod da se osmi mart ustanovi kao Međunarodni dan žena. Ovaj datum je počeo da se obeležava već 1911. Prve manifestacije povodom Međunarodnog dana žena održane su u Nemačkoj, Austriji, Švajcarskoj i Danskoj. Na njima su žene zahtevale pravo glasa, pravo na rad i zabranu diskriminacije na radnom mestu.

U Srbiji je Međunarodni dan žena prvi put obeležen 23. februara (po starom kalendaru) 1914. godine. Sekretarijat žena socijaldemokrata (ženski ogranak Srpske socijaldemokratske partije) organizovao je tim povodom skromno okupljanje, bez velikih javnih istupa, na kome se raspravljalo o ženskim političkim i radnim pravima. Po završetku Prvog svetskog rata 8. mart je u Kraljevini delio sudbinu partije koja ga je propagirala. Kako je komunistička partija Jugoslavije bila zabranjena već 1921. i sve do početka Drugog svetskog rata njeno članstvo je delovalo isključivo ilegalno tako je i Dan žena postao društveno nevidljiv praznik. Iako su komunistkinje i građanske feministkinje imale zajedničke akcije, kao što je na primer bio veliki protest za opšte pravo glasa, održan 20. oktobra 1935. godine u jedanaest gradova širom Kraljevine Jugoslavije: Beograd, Novi Sad, Užice, Šabac, Zagreb, Split, Varaždin, Jasenovac, Ljubljana, Banja Luka i Skoplje, osmi mart je ostao zanemaren.

Nakon završetka Drugog svetskog rata žene se masovno uključuju u javne delatnosti primarno kroz angažovanje u okviru Antifašističkog fronta žena Jugoslavije. To je vreme ponovnog oživljavanja tradicija 8. marta, ali sada iz pozicije državnih politika. Kako su žene delile sudbinu svih građana ratom razorene zemlje AFŽJ je vodio akcije obnove i izgradnje prema kojima su bila tematizovana i obeležavanja Međunarodnog dana žena. Svakog osmog marta organizovane su radne, pobedničke svečanosti u slavu „nove žene, oslobođenog čoveka“. Kako je socijalistička država smatrala žensko pitanje rešenim i po ukidanju AFŽJ 1953.

Dan žena polako počinje da se pretvara i suštu suprotnost onoga što su mu bili koreni i što je bila zamisao Klare Cetkin i njenih saborkinja s početak 20. veka. Novi smisao Osmog marta u sebi sažima pacifikovanje ženske borbe. On od marša, demonstracija i protesta postaje „praznik karanfila“. U ovoj letargičnoj fazi Dan žena će biti sve do raspada Jugoslavije. Nova borbenost dolazi uporedo sa opštim borbama za jugoslovensko nasleđe. Feministkinje ponovo postaju najglasnije zagovornice pacifizma. Dan žena se obeležava feministički borbeno, nekada zajedno sa socijalističkim nasleđem, a često i samostalno. Sve više prihvatajući slogan Žena u crnom „Po nacionalnosti sam žena“ feministkinje u Srbiji viču protiv rata, osnivaju SOS telefone za žene žrtve nasilja i takođe 1993. započinju i teorijski rad osnivanjem Centra za ženske studije. Sve one zajedno oživele su borbeni duh 8. marta. Mi, kao njihove naslednice, nastavljamo zajedno sa njima ali i sa našim naslednicama da se borimo i iznova na 8. mart bučno, jako, borbeno i hrabro ukazujemo na naša prava i takođe upozoravamo i žene da ni jedno stečeno pravo nije večno i da je borba stalna. Zbog toga je važno isticati da je Dan žena dan pobune, dan revolta, to nije dan slavlja i proslava. Slavićemo kada pobede budu konačne a do tada sledimo poruku grafita koji se nalazi na zidiću u Malom Tašmajdanu, a glasi 8. mart dan Revolucije.

Ivana Pantelić je istoričarka zaposlena u Institutu za savremenu istoriju. Samostalno je objavila monografije Partizanke kao građanke – društvena emancipacija partizanki u Srbiji 1945–1953 i Uspon i pad prve drugarice Jugoslavije, Jovanka Broz i srpska javnost 1952-2013. Kao koautorka sa Danilom Šarencem objavila je monografiju Dve polovine sećanja: partizanski dnevnici kao izvor za istoriju Drugog svetskog rata. Bila je urednica i koautorka, sa koleginicama Ljubinkom Škodrić i Jelenom Milinković, knjige Dvadeset žena koje su obeležile 20. vek u Srbiji.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click