Ogled – Tibor Vajda

5. February 2024.
Data reč i čast grofa Pala Telekija
Pál_Teleki_Portrait-PM
Grof Pal Teleki. Foto: See page for author, Public domain, via Wikimedia Commons

Izvor: Novi magazin

Često sam razmišljao o tome o čemu sanjaju velike vojskovođe?

Šta se javlja u snovima onih čije su odluke, a pogotovo dela, u proteklim decenijama a naročito vekovima, bila razlog smrti miliona ljudi? Šta prolazi kroz glavu onih koji su bili protagonisti ogromnih razaranja i uništavanja svega živog? Mora da su oni bitni, jer zahvaljujući tim svojim delima ušli u istoriju. Štaviše, o njima govori cela naša historija. Oni su kamen međaš razvoja naše civilizacije!

Ako ne nabubamo spisak njihovih (ne)dela, padamo na godinu u školi. A van nje, što nije ništa manje važno, gubimo godinu dana našeg života. Tih 365 dana (31,536,000 sekundi) otimaju nam oni koji su sebe oborili onog trenutka kada su skrojili naše udžbenike istorije, pristajući da im kriterije određuju „velikani“, kao što su:

Džingis-kan, Atila – bič Božji. Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Timur Lenk, Pizaro, Kortez, Napoleon, Hitler, Staljin… Mogao bih još napred i nazad po istoriji. Kako su oni spavali, nakon što su im podanici u horu poželeli laku noć, jer ljudi sanjaju ma kakvi bili. Izvinite, omakla mi je reč. Ali ako je već tu da upitam – kakvi su to bili ljudi? Da li su uopšte to i bili?

Ali pustimo sad njih, oni su prošlost. Pogledajmo malo u sadašnjost. Kakvi smo to mi ljudi ako se kao ovce mirimo sa činjenicom da stvaraoci pisane istorije naše civilizacije smatraju determinantnim ličnostima masovne ubice? Ni da beknemo! Što su više mrtvih ostavili za sobom zaslužuju više mesta u udžbenicima i više strana u studijama velikih naučnika. O čemu sanjamo mi? Javljaju li nam se oni kao idoli? Ovi monstrumi? Škola se trudi da nas na vreme pripremi na život. Po prihvaćenom šablonu, naravno.

Ove su mi se misli motale po glavi, dok sam se bavio ličnošću Pala Telekija. Ovaj čovek to beznačajno mesto u kolektivnom sećanju čovečanstva može da zahvali ubistvu jednog jedinog čoveka; sebe. Da, od svih dosada spomenutih, on jedini zaslužuje naziv ljudskog bića u tom uzvišenom smislu kako vrlo rado tepamo sami sebi kada o nama o „kruni stvaranja“ govorimo, upakujući sebe u celofan. 

Ko je zapravo bio taj grof Pal Teleki? Političar jednog malog naroda. Jedan od mnogih. Ništa naročito. Čovek izvršio samoubistvo. Pa šta? Svako živi i umire kako hoće. Bog je dao mogućnost izbora svakom. Nakon toga, svako po svom izboru, izabrao svoga boga i svi zadovoljni. I bogovi i ljudi. I sve bi i bilo u najboljem redu, kao što rekoh, da na jednom pisaćem stolu nije ostalo parče papira, tačnije dva oproštajna pisma, naslovljena na Mikloša Hortija. Na jednom od papirića je i danas već legendarni tekst. Ovaj: 

„Vaše Veličanstvo! 

Prekršili smo reč – iz kukavičluka. Datu – na sporazum o večnom miru. Narod to oseća. Mi smo pod noge bacili njihovu čast. Stali smo na stranu zlotvora, jer o silnim atrocitetima ni reč nije istina. Ni protiv Mađara, pa čak ni protiv Nemaca! Postaćemo pljačkaši leševa. Najordinarnija nacija. Nisam Te u tome sprečio. Kriv sam. Pal Teleki 3. april 1941.“

 

Nekada je kralj, ako se opredelio za rat, jahao na čelu svoje vojske i prvi okusio ukus i osetio miris rata. Nekada. Nekada su nacije vodile umne glave, najeminentnije ličnosti. One koje su samom svojom pojavom izazivale poštovanje u svom narodu, a i šire. Čija je reč imala svoju težinu. Za razliku od našeg vremena. Danas „političari“ jedno misle, drugo govore, a treće rade, ako uopšte išta i rade

 

Tu je mogao da stane. (Svi su znali da se radi o sporazumu o večnom miru između Mađarske i Jugoslavije dogovorenog u Mohaču, iza kojeg je svojom reči stajao grof Teleki.) Ali nije tu stao! To mu nije bilo dosta. Tačku na kraj teksta stavio je metkom. Sebi u glavu. Niko to od njega nije tražio, niti ga molio za to, tim pre što je te noći bio sam u kancelariji. U jutro su ga zatekli mrtvog. I bili su zatečeni. Nikakvo razumno objašnjenje nisu mogli naći. Zašto? Pitanje je ostalo otvoreno. Odgovor je poneo sa sobom u grob. Tu sam se setio nečega. Mađari imaju jednu izreku: „Ko kako živi tako sudi.“

Nekada je kralj, ako se opredelio za rat, jahao na čelu svoje vojske i prvi okusio ukus i osetio miris rata. Nekada. Nekada su nacije vodile umne glave, najeminentnije ličnosti. One koje su samom svojom pojavom izazivale poštovanje u svom narodu a i šire. Čija je reč imala svoju težinu. Za razliku od našeg vremena. Danas, „političari“ jedno misle, drugo govore a treće rade, ako uopšte išta i rade. A kada rade grade za sebe bezbedna skloništa, daleko od kriznih područja. U slobodno vreme pričaju bajke. Tj. ne govore istinu. Srpski rečeno lažu. Može im se. Sve dok nešto ne potpišu! Prema tome sve što je do tog trenutka govoreno, nema nikakvog značaja. Stanimo na trenutak. Razmislimo malo. Iz ovoga proizilazi da težina onog osušenog mastila na nekoj hartiji, je veća od težine njihove date reči! 

 I ovakvi upravljaju svetom. Pa neka nam je na zdravlje! Tako nam i treba.

Da li se još neko seća izraza „časna reč“, ili vrednosti date reči? Onaj koji se seća, shvatiće zašto sam smatrao potrebnim da napišem ovo kratko sećanje na čoveka, umesto svih nepostojećih spomenika.

Novi Sad avgust 2018-2024. Tekst sam napisao kao obrazloženje opravdanosti dokumentarnog filma o grofu Telekiju. 

Film nikad nije snimljen

BIOGRAFIJA 

Tibor Vajda (27.10.1944, Feketić) diplomirao je 1977. režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, a pre toga 1965. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu nemački jezik. Obavljao je niz značajnih funkcija u oblasti i institucijama kulture u Vojvodini. Režirao je niz predstava u pozorištima u Novom Sadu, Vršcu, Zrenjaninu, Subotici, ali i u Prištini (Volšebnici, 1989). Autor je više od 880 radio drama (Novi Sad, Beograd, Budimpešta, Zagreb, Skoplje, Priština), više od 100 televizijskih emisija na mađarskom i srpskom jeziku na RTV i više od 1.600 radio emisija raznih profila na Radio Novi Sad. Maternji jezik mu je mađarski, a govori srpski, nemački i engleski.

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click