Nevidljiv neprijatelj menja ponašanje ljudi

15. May 2020.
Kako razgovarati o virusu s neistomišljenicima, kako da razumemo zbog čega se vezuju za najneverovatnije teorije, te kako pomoći najmilijima da razluče prave od lažnih informacija, neke su od tema o kojima smo razgovarali sa psihološkinjom Jasnom Bulajić Stepanović.
alexandra-gorn-smuS_jUZa9I-unsplash
Ilustracija. Foto: Alexandra Gorn/Unsplash

Piše: Marija Šajkaš

Zbog koronavirusa smo donedavno gotovo neprekidno boravili između četiri zida, pa je virus od nas napravio istraživače na internetu i virologe amatere. Za mnoge novost predstavlja i činjenica da i njihovi najmiliji, deca i roditelji, vreme provode na društvenim mrežama i u viber grupama u kojima se brže i od samog virusa prenose informacije o čudotvornim izlečenjima i “pravom poreklu” virusa.

Kako razgovarati o virusu s neistomišljenicima, kako da razumemo zbog čega se vezuju za najneverovatnije teorije, te kako pomoći najmilijima da razluče prave od lažnih informacija, neke su od tema o kojima smo razgovarali sa psihološkinjom Jasnom Bulajić Stepanović.

Sa ovlašćenjem Mense International, najvećeg međunarodnog udruženja visoko i natprosečno inteligentnih osoba (IQ > 148 prema Katelu, što je manje od dva odsto populacije), Jasna Bulajić Stepanović je psihološkinja Mense Srbije i Mense Crne Gore i supervizor Mense BiH. Kao psihoterapeutkinja, ona svakodnevno putem Skajpa pomaže ljudima širom sveta da intelektualno i emocionalno prerade različita osećanja prouzrokovana pandemijom Covida-19 da se prilagode situaciji (samo)izolacije i iskoriste je za sopstveni razvoj ličnosti. Budući da je i psihodijagnostičarka, Jasna Bulajić Stepanović trenutno veoma često pomaže klijentima da nađu najbolji način komunikacije sa bliskim osobama, što prevenira konflikte i povećava razumevanje.

TAJNO POREKLO

Od početka pandemije društvene mreže vrve od postova koji objašnjavaju tajno poreklo koronavirusa. Najčešće su u pitanju teorije zavere prema kojima je virus nastao u kineskoj ili američkoj laboratoriji, dok se telefonima prenose poruke u kojima se dele neprovereni “lekovi” protiv zaraze. Na pitanje zbog čega je došlo do ove poplave dezinformacija, Jasna Bulajić Stepanović odgovara da su “teorije zavere i širenje informacija o neproverenim ‘lekovima’ protiv koronavirusa pokušaji prevladavanja anksioznosti, osećanja straha i bespomoćnosti”.

“Ljudi pokušavaju da kontrolišu događaje koji su van njihove moći. U strahu su velike oči: kad je neprijatelj nevidljiv, projektuju se unutrašnji sadržaji u skladu sa životnim iskustvom. Oni koji su okrenuti zdravijem načinu života više veruju u razne ‘lekove’ protiv korone, pa te ‘vesti’ iz najbolje namere prosleđuju prijateljima. Kao ličnosti su sugestibilniji, naivniji, što nema veze sa inteligencijom već sa otvorenošću da se veruje u razne verzije događaja, što može dovesti i do kontradiktornosti, tzv. kognitivne disonance”, kaže naša sagovornica i dodaje: “Sa druge strane tog kontinuuma su teoretičari zavere, koji vide povezanost i gde je realno nema. Oni ne dovode u sumnju svoj stav čak i kad ih suočite sa činjenicama. Kao ličnosti su oprezni, nepoverljiviji. Dakle, u istoj situaciji koja provocira ekstremnu anksioznost ljudi se ponašaju shodno svojoj strukturi ličnosti: neki ‘leče’ posledice, što često može biti suprotno zakonima logike, a drugi tragaju za ‘uzrocima’ i tako prividno stiču doživljaj kontrole, što smanjuje tenziju jer ‘znaju’.”

Pitanje je, naravno, kako odgovoriti na očigledno lažne vesti ako ih šire najbliži, posebno kada su u pitanju osobe koje ne želimo da povredimo? Šta im reći, kako postupiti, a da se odnosi ne naruše.

“Svako je priča za sebe, treba zagrebati ispod površine: zašto se na određeni tip lažnih vesti neko ‘peca’, koje su potrebe time zadovoljene? Treba razumeti koja su osećanja u osnovi. Reakcija na širenje lažnih vesti ne treba da bude direktna, nikako ja – ti govor jer vodi konfliktu. Iskaz treba smirenim tonom ‘uviti u oblande’ i, na primer, reći: ‘Hvala što brineš, hvala na dobroj nameri. Znam za tu vest, već su je demantovali na sajtu…”. Pa navesti naziv sajta. Ili: ‘Iste takve vesti širili su u Italiji pre dve nedelje. Objavili su ceo niz lažnih vesti koje će se tek proširiti kod nas, tako je u celom svetu’.”

PENZIONERI

Na pitanje dolazi li veliki broj takvih poruka od starije populacije i treba li uopšte i kako reagovati, Jasna Bulajić Stepanović kaže: “Mislim da takve poruke stižu iz svih društvenih slojeva, a logično je da stariji ljudi više veruju u takve ‘vesti’ jer su najugroženiji. Među njima je najveći mortalitet, pogotovo kod hroničnih bolesnika, sad su najusamljeniji, pa su podložniji štetnim uticajima, a uloge su zamenjene jer obično oni brinu o drugima, uskakali su za čuvanje dece i sl. Pošto ‘sit gladnome ne veruje’, treba najpre podmiriti njihove egzistencijalne potrebe, normalne zalihe hrane i lekova, da osete sigurnost u skladu s Maslovljevom hijerarhijom potreba, zvati ih češće nego ranije, pričati o raznim temama, da ne bude sve usmereno na pandemiju.”

Čini se da oni koji veruju u teorije zavere teže prihvataju važnost nošenja maske i rukavica, pa ima li načina da im se to objasni? Naša sagovornica podseća da je verovanje u teorije zavere pseudointelektualni pokušaj kontrole situacije, bavljenje “uzrokom”, a ne posledicama: “To je moglo da funkcioniše dok se epidemija nije proširila u pandemiju, sad je situacija drugačija, virus ne bira. Ulaženje u diskusiju s nekim ko smatra da je virus nastao u laboratoriji nesvrsishodno je. Treba objasniti da je nebitno kako je virus nastao, da se, nažalost, proširio po celom svetu. Jedini način zaštite je izbegavanje kontakata, a ako je baš neophodno izaći iz kuće, mora se zaštititi maskom i rukavicama. Ako pristalice teorije zavere tvrdoglavo istrajavaju sa rizičnim ponašanjem, pozvati se na sentiment: “Učini to zbog mene” jer će se pre čuvati zbog drugih nego zbog sebe. Obavezno pomenuti tragičnu situaciju naroda koji su nam po temperamentu bliski, kao Italijani i Španci, objasniti da nisu nosili maske i rukavice, a kada su shvatili da treba, bilo je kasno.”

STRAH OD ZAGRLJAJA

Jedna od specifičnosti ove pandemije je, nesumnjivo, poplava dezinformacija. Bulajić Stepanović objašnjava da se zbog koronavirusa javio strah od dodira, zagrljaja, fizičkog kontakta: “Virus se tako prenosi, a nevidljiv je, može doći od bilo koga i bilo gde. Tako se osujećuje osnovna ljudska potreba: za bliskošću. Taman smo mislili da su ljudi otuđeni, da je sve prebačeno u svet virtuelnog, da se novcem može kupiti sve i da nema čežnje jer sve može biti dostupno. Onda se pojavila korona i smanjila razliku između svih slojeva društva. Počeli smo da čeznemo za sitnicama koje život znače, za onim što se do juče podrazumevalo.”

Drugačije je, objašnjava, to je obično fokus na deci, a sada su najugroženiji stariji: “Njihovi najveći strahovi su strah od smrti, bolesti, samoće, a neophodna izolacija zbog korone je otelotvorenje najvećih strahova.”

Religija jača od pandemije

Vera i verski obredi, posebno u vreme velikih praznika kakav je Uskrs, doveli su do niza ponašanja kojima ljudi kao da su demantovali postojanje pandemije, pojedini pravoslavni vernici su se javno, na društvenim mrežama, hvalili kako će uprkos virusu prisustvovati obredima, uključujući pričešće istom kašikom, tvrdeći da će ih bog sačuvati od zaraze.

Naša sagovornica kaže da to nije slučaj samo s pravoslavnim vernicima: “Pripadnici druge veroispovesti lizali su i ljubili početkom marta kapije svog svetilišta ne bi li ‘dokazali’ da im korona ne može ništa, pa su posle procesuirani. U drugim zemljama su suspendovane crkvene mise. Treba razumeti potrebu ljudi da veruju jer religija je duže prisutna u životima nego pandemija. Tako pokušavaju da drže strah pod kontrolom, verovanje im pomaže da budu jači.” Naravno, preporuke Svetske zdravstvene organizacije treba da budu presudne da svaka zemlja donese odluku u cilju zaštite stanovništva: “Najbolje bi bilo da crkveni poglavari izađu pred narod i objasne da je vreme velikih iskušenja, da je potrebno strpljenje, suzdržavanje i sl. Pošto su okupljanja i korišćenje iste metalne kašičice zdravstveno rizična zbog specifičnosti virusa, treba učiniti bliskom ideju da je izlazak iz kuće bez preke potrebe iskušenje kojem treba odoleti. Virus ne zna za granice, stradaju i sveštenici, što pokazuje zašto neke delove verskog obreda treba prilagoditi.”

Jasna Bulajić Stepanović podseća na promene ponašanja izazvane životnim okolnostima, pa vernici koji žive u gradu uoči Božića ne idu u šumu po badnjak, kako bi trebalo, već ga kupe na pijaci: “To ih ne čini manje vernicima. Važnije je šta neko nosi u srcu, a ne šta je spolja.”

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click