Miljenko Jergović: Književnost živi od intimnog bola

Razgovarala: Gordana Nonin. Izvor: Novi magazin

Prevoditeljka Jergovićevih dela na poljski jezik Magdalena Petrinska imala je ključnu ulogu u tome da Miljenko Jergović napiše novu zbirku priča „Trojica za Kartal“ koju je ove godine u Srbiji objavila Booka, a izvorno u Hrvatskoj Fraktura iz Zaprešića koja objavljuje i Sabrana dela ovog pisca. Knjiga je objavljena u januaru, dakle, na početku godine u kojoj se obeležava 30 godina od početka opsade Sarajeva i dokaz je da ovaj pisac, pored brojnih drugih tema, ne odustaje ni od svojih starih velikih tema.

Neko Sarajevo se na njegovim stranica stalno dopisuje, raspisuje, gradi i ruši a ljudske sudbine iz „remastered“ priča iznova nam potvrđuju da „dan rata proizvede prašine i ljudskih osjećaja koliko i sedamdeset godina mira“. I koliko god da ljudi ne čekaju varvare, kao što ih nije čekao ni stari poljski astronom 31. avgusta 1939. godine proučavajući nebo iz prve Jergovićeve zbirke „Opservatorija Varšava ili ne čekajući varvare“, varvari uvek dođu.

Gostujući u Novom Sadu na programu „Seobe duša“ koji se organizovao u okviru Evropske prestonice kulture, govorili ste o tome da je Magdalena Petrinska prevela vaše knjige na poljski jezik tako da one zvuče puno bolje nego u originalu što je doprinelo da je u Poljskoj opšte ludilo za vašim knjigama. „Ja sebe kada vidim u Poljskoj, ne mogu se prepoznati“, rekli ste tada. Zaista je neobičan način da jedna knjiga nastane, bukvalno na nagovor prevodioca, kao što je slučaj sa pričama iz „Trojica za Kartal“.

Pa evo kako je ta priča tekla: „Sarajevski marlboro“ se, da tako kažem, negdje bio zaturio u izdavačkim planovima i programima

i tek je nakon petnaestak godina kontinuirane prisutnosti prijevoda mojih knjiga u Poljskoj na njega došao red. Da bi se tako okašnjelo poljsko izdanje simbolički razlikovalo od svih drugih izdanja, moja prevoditeljica i prijateljica, koja je i najzaslužnija za popriličnu moju prisutnost unutar poljske kulture, Magdalena Petrynska došla je na ideju da napišem jednu bonus priču. Odgovorio sam joj da je to nemoguće, jer sam priče iz „Sarajevskog marlbora“ pisao prije četvrt stoljeća, kao neki drugi, upola mlađi čovjek i da ne mogu samog sebe falsificirati. Međutim, Magdalena je bila uporna. A kako je ona na svaki način fascinantna osoba, obećao sam joj da ću pokušati. Inače, Magdalena Petrynska devedesetih je godina, za Miloševićeve vladavine, bila poljska diplomatkinja u Beogradu, prilično poznata u opozicijskim i drugosrbijanskim krugovima, te među nekim finim i kulturnim beogradskim svijetom. E, i tako sam se ozbiljno pomučio, mjesecima sam se, što u mislima što pred kompjutorskim ekranom, bavio tom jednom pričom.

I na kraju je krenulo, ali tako što sam odmah napisao tri priče. Nakon te tri priče išla je i sljedeća, a s njom sam shvatio da bi bilo zanimljivo da pokušam napisati cijeli „Sarajevski marlboro“, onako kako bih ga pisao tridesetak godina kasnije, kao čovjek s nekim u vremenu i u sjećanju već vrlo udaljenim iskustvom rata. I onda sam napisao dvadeset i devet priča, koliko ih je bilo i u Marlboru, s istim rasporedom ciklusa i istom simetrijom u konstrukciji i ideji. Sve drugo je, naravno, različito. Priče su različite. Ponavlja se samo izmjenjivanje nekih mojih ličnih porodičnih perspektiva, i perspektiva ulice i nekih drugih ljudi. Riječ je o potpunoj fikciji, naravno.

Da, još da samo napomenemo da je knjiga krajem prošlog meseca objavljena i u Poljskoj što znači da ju je Petrinska u rekordnom vremenu priredila i za svoje sunarodnike.

Da, to mi je, naravno, drago. Knjiga je odmah po objavljivanju kod zaprešićke Frakture izašla i u beogradskoj Booki. Ali oboje je, na neki način, uobičajeno. Većina mojih proznih knjiga ubrzo po izvornom izdanju biva objavljeno u Poljskoj, a jedan je roman, naslova „Wilimowski“, prvo objavljen u poljskom prijevodu, a tek zatim u Hrvatskoj. U Srbiji također biva odmah, ili paralelno, objavljeno ono što izdam u Hrvatskoj, premda bih, moram to priznati, i dalje ja bio sretniji kada iste knjige ne bih dvaput objavljivao u naše dvije zemlje nego kada bi se hrvatska izdanja prodavala kao domaća u Beogradu, a srpska kao domaća u Zagrebu. To bi bilo mnogo korisnije za naše žive kulture, jer se iste knjige, ako govorimo o stranim autorima, ne bi dvaput prevodile nego bi se mogle prevesti neke druge knjige, i stvar bi funkcionirala onako kako funkcionira, recimo, u zemljama njemačkoga govornog područja. Ali ništa od toga, na žalost. Moja je sreća što imam dva dobra izdavača, Frakturu i Booku, čije knjige lijepo izgledaju. I onda imam priliku da se dvaput radujem dizajnu svake svoje knjige.

U Belešci ste napisali da ste tada, u vreme pisanja „Sarajevskog marlbora“ mislili isto što i danas, a to je da „ništa ne mora proći da bi postalo književna tema“. Prisetimo se tih devedesetih, mnoge je zlonamernike „zatekao“ uspeh vaše knjige pa su se trudili da joj umanje vrednost izričući floskule kako se o ratu ne može pisati dok još traje i knjigu karakterisali kao puko „ratno svjedočenje“… Da li su vam smetali tada takvi komentari?

Nisu mi smetali, jer sam i tada mislio da su blesavi. Ne samo da književnost ne traži famoznu istorijsku distancu nego književnost živi od intimnog bola, od pisanja o onome o čemu se ne može pisati, od nepreboljene traume i od svega onog što je u čovjeku koji se tek nada da će preživjeti rat, ali ga još uvijek nije preživio. Mene mnogo više zanima ono što ovog trenutka pišu ukrajinski pisci od onoga što će pisati za trideset godina. Premda to ne znači da sad pišu nešto genijalno, a da će se za trideset godina ohladiti i ubajatiti njihov tekst…

„Trojica za Kartal“ potvrđuju da su priče iz opsednutog grada neiscrpna tema. Ista je struktura knjige, broj priča, ali same priče su različite, iako pojedine nove priče posve korespondiraju sa nekima iz prethodne. Šta je vama lično bio najveći izazov u pisanju o opsadi, o sudbinama ljudi u opkoljenom Sarajevu, nakon više od četvrt veka?

Nema tu nekog naročitog izazova, osim onoga privatnog, intimnog, sasvim ličnog. Ja sam opsesivan čovjek, netko tko cijeloga života živi s osviještenim i samonametnutim autističnim poremećajem. Svakoga dana ponavljam iste rituale, uz nove knjige stalno čitam i neke stare knjige, a pišući variram ne samo iste teme nego često i iste likove, iste fabule, iste priče. U „Rodu“, recimo, ista je stvar ponekad ispričana na desetak različitih načina. Opsesiju razblažavam tako što usporedo otkrivam nove knjige i druge teme, ali od starih ne odustajem. Sarajevo je moja velika tema. Taj grad sam u cjelini napisao, i sad ga dopisujem, raspisujem, gradim i rušim u svojim pripovijestima.

Ali moje Sarajevo, ili Sarajevo iz mojih knjiga, nije stvarno Sarajevo, ni ovo sadašnje, a ni ono prošlo. Pritom, zainteresiran sam za gradove u kojima živim, taj interes opet ima veze s književnošću, s pričama i s pripovijedanjem, s gradnjom i razgradnjom priče o gradovima, ali drukčije nego u slučaju Sarajeva. O Zagrebu sam napisao jedan meni važan roman, naslova „Ruta Tannenbaum“, kao i nekoliko desetaka kratkih priča i pripovijetki, te stotine kartica esejističkog, kroničarskog, dnevničkog i epistolarnog teksta. Ali kao graditelj Zagreba ja sam neki drugi čovjek, drugi je, da tako kažem, moj lirski i pripovjedni subjekt.

Također, dolazeći često u Beograd, uvijek na isto mjesto, negdje na Dorćolu, neću reći gdje, lunjajući istim ulicama, uglavnom starih dijelova grada i tražeći neko oronulo i trošno beogradsko lice, pisao sam i neke svoje beogradske priče i pripremao jedan kratki roman, koji ću, možda, napisati, a možda i neću, o jednom samoubojstvu beogradskom iz posljednjeg tjedna pred bombardiranje grada od 6. aprila 1941. Ne mogu više noći prenoćiti u nekom gradu, a da grad ne počnem ispisivati kao svoju priču…

Izuzetno je zanimljivo koju ste priču stavili, kao jedinu, u poglavlje „Who will be the witness“ (Ko će biti svedok). U novoj je to priča „Vaze“, u kojoj ima rečenica: „Dan rata proizvede prašine i ljudskih osjećaja koliko i sedamdeset godina mira“. I dok sada pričamo, prašina pada po ukrajinskim gradovima. Upravo pišete knjigu „Rat“ i na svojoj FB stranici naglašavate da se ne radi o nekom određenom ratu. Šta je po vama najstrašnije u ovoj „postputinovoj apokalipsi“?

Slavenka Drakulić u naslovu je svoje najnovije knjige napisala „Rat je svugdje isti“. I to je tačno. Rat je svugdje isti, pomislim svaki put kad vidim onu raspolovljenu zgradu RTS-a, u kojoj su 1999. izginuli neki ljudi. Samo što negdje traje dan, dva, ili sedamdeset i dva dana, a negdje četiri, pet ili pedeset pet godina. Ono što se događa u Ukrajini, sigurno se već negdje dogodilo. Ali ne baš tako nego na neki drukčiji način. Istina je da je rat svugdje isti, ali je istina i da je rat svugdje različit. Svaki bol kamena u bubregu je, vjerojatno, isti. Nemam to iskustvo. Ali svaki bol kamena u bubregu je, istovremeno, različit. Ni istog čovjeka ne boli dvaput na isti način. Potpuno sam solidaran s ljudima u Ukrajini, jer znam da je njima mnogo, mnogo gore nego što je bilo meni. Potpuno sam solidaran s ljudima koji u Rusiji pružaju otpor Putinu, ili iz Rusije pokušavaju pobjeći, jer znam da je njima mnogo, mnogo gore nego što je bilo našim ljudima. I to je, zapravo, sve. A knjiga „Rat“, koju spominjete, i čije dijelove pomalo objavljujemo na svojoj stranici nešto je sasvim drugo. Bilo bi mi drago da čitatelji provjere što bi to drugo moglo biti.

Pišući o vašem romanu „Dvori od oraha“, Laslo Vegel je naglasio da je Bosna „presudni doživljaj“ vas kao književnika, ta „Bosna, najslabija karika evropskog 20. veka“, naglašavajući da se radi o jednoj karici u lancu, a ne o nekom zatvorenom svetu. Kako danas vidite Bosnu, u ovom 21. veku, trideset godina nakon opsade, kada je konstantno na vrhu liste siromašnih zemalja, Bosnu u kojoj se ponovo, sada pred kamerama, upravo prebrojavaju glasovi na netom završenim izborima?

Vidim je kao nevoljenu zemlju. Ali ne više nevoljenu od svijeta i Europe, kakva je bila početkom devedesetih nego nevoljenu od njezinih ljudi. Možete reći da volite Bosnu, samo ako sva tri danas živa bosanska naroda i sve tri danas žive etničke frustracije koje su iz ta tri naroda proistekle doživljavate jednako svojima i imate za njih bolno razumijevanje. Koliko ljudi na takav način voli Bosnu? Drugi načini su isprazni, pogubni. Drugi me načini neodoljivo podsjećaju na to kako su Slobodan Milošević i njegovi podržavatelji voljeli Jugoslaviju. Nije to ljubav, to je silovanje.

Šta će joj doneti to što je Evropska komisija preporučila Savetu EU da Bosni i Hercegovini dodeli status zemlje kandidata za članstvo u Uniji?

Vjerojatno, ništa. Sumnjivu simboličku demonstraciju, sumnjivo političko amblematiziranje, koje se ne provodi zbog brige Europske unije za Bosnu nego zbog zapišavanja i označavanja europskog teritorija u ratu s Vladimirom Putinom i njegovom Rusijom.

Romana „Dvori od oraha“ dugo nema u knjižarama, a sada je evo tu Bookino izdanje koje će se moći kupiti i na Sajmu knjiga. Od svih vaših romana, upravo su čitaoci u Srbiji ovu knjigu najviše komentarisali, pročitali je sa velikim razumevanjem. Prokomentarisali ste to zanimljivom tezom da onda taj roman, parafraziraću, i pripada ovdašnjoj kulturi.

Da, aludirao sam da „Dvori od oraha“ možda i pripadaju nekoj živoj srpskoj kulturi i književnosti, jer je taj roman u Beogradu i u Srbiji mnogo življe prihvaćen, čitan i objavljivan nego u Zagrebu. Književnost, knjige i njihovi pisci pripadaju onima koji ih inkorporiraju u vlastitu kulturu, doživljaj svijeta, čitalačko iskustvo. Nije pritom važno kakvo je građansko opredjeljenje pojedinog pisca. Ili je mnogo manje važno od toga tko njegove knjige doživljava svojim.

A knjiga „Imaginarni prijatelj“, da li je o ljudima koji postoje u stvarnom životu ili su zaista plod imaginacije?

To je knjiga portreta junaka iz imaginacije, književnih likova, likova iz stripa, crtanog filma, iz pjesama koje se pjevaju i koje se ne pjevaju.

Dve godine nije bilo Beogradskog sajma knjiga. Da li ste se uželeli tog „nepreglednog raja pod kupolom“ i da li ćete doći na Sajam?

Naravno da jesam. Volim taj ludi Sajam i to ludo mjesto na kojem se održava. Na kraju, volim i te ljude. Promatram ih tih dana kao rijetko kad. Važno je promatrati ljude. Važno je da bi se živjelo.

Jergovićeve knjige u Poljskoj

Kada se u proleće 1994. godine pojavila zbirka priča „Sarajevski Marlboro“, u bibliografiji Miljenka Jergovića su do tada stajale tri zbirke poezije: „Opservatorija Varšava“ (Zagreb, 1988), „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“ (Sarajevo, 1990) i „Himmel Comando“ (Sarajevo, 1992). Pisaće i objavljivati poeziju i u godinama koje slede, međutim, zbirka „Sarajevski Marlboro“ uvešće Jergovića na evropsku književnu scenu „na velika vrata“. Danas, kada je on najznačajniji pisac na ovim našim prostorima, sa objavljenih više od 40 knjiga, ne zna se broj zemalja u kojima su romani kao što su „Otac“, „Dvori od oraha“, „Srda pjeva, u sumrak, na Duhove“, „Ruta Tannenbaum“, „Doboši noći“, „Herkul“, „Rod“ i drugi objavljeni, ali se pouzdano zna da je, na primer, u Poljskoj, gde je čak i relativno kasnije počeo bivati prevođen (od 2003), toliko poznat da, po sopstvenim rečima, tamo „ne može sebe ni poznati“.

Podsetimo se samo ovom prilikom da je poljski prevod njegovog romana “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove“ dobio 2012. godine u Vroclavu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Evrope. Ono što je neobično je činjenica da je, za razliku od Francuske, Italije, Nemačke, Velike Britanije gde je „Sarajevski Marlboro“ preveden u godinama neposredno posle objavljivanja knjige u Zagrebu, u Poljskoj knjiga prvi put objavljena tek pre dve godine, nakon što su objavljena gotova sva kapitalna dela ovog pisca na taj jezik.

Ali, upravo će ta činjenica biti presudna da prevoditeljka Jergovićevih dela na poljski jezik Magdalena Petrinska podstakne pisca da napiše novu zbirku priča „Trojica za Kartal“.

 

Nobelova nagrada ponovo u pravim rukama

Rekli ste da niko neće biti dostojan jedne Olge Tokarčuk, kojoj izgleda njeni Poljaci baš ne praštaju najveću književnu nagradu na svetu, a onda ste, kada je objavljeno ime Ani Erno, priznali da niste bili u pravu. Samo desetak dana pre objave pisali upravo o njenoj knjizi, a pre godinu dana napisali i esej o njoj u Expressu.

Volim Annie Ernaux. Ona piše neku veliku književnost, a pritom se gotovo monaški drži suzdržano prema vlastitoj imaginaciji. Pritom, riječ je u vrhunskoj stilizaciji, o čudesnoj prozi sačinjenoj od životnog iskustva. Mrzim kada se to što ona radi naziva memoaristikom ili autobiografijom.

 

„Imagonarni prijatelj“

Pored nove zbirke priča „Trojica za Kartal“ – u čijem podnaslovu piše „Sarajevski Marlboro remastered“ na predstojećem Sajmu knjiga u Beogradu, Booka će čitalačku publiku obradovati i Jergovićevim romanom „Dvori od oraha“ koji se u ovdašnjim knjižarama pojavio 1. oktobra.

Kako to obično biva, kada razgovarate sa Miljenkom Jergovićem, uvek treba da proverite da nije slučajno u međuvremenu objavljena i neka najnovija njegova knjiga. Tako su čitaoci Novog magazina od samog pisca u prilici da saznaju o čemu je i nova knjiga portreta „Imaginarni prijatelj“ koju je pre samo nekoliko dana objavio njegov hrvatski izdavač „Fraktura“ iz Zaprešića.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.