Milivoje Miki Mihajlović: Na Kosovo odlaze papiri, novac ostaje u Beogradu

10. February 2022.
Kosovo je protektorat međunarodne zajednice, tačnije SAD, ali danas ne znaju šta će s njim iako je međunarodna politika deklarativno usmerena ka tome da Kosovo bude nezavisna država. Međutim, Zapad ne krije razočaranje jer Kosovo nema ni političke ni ekonomske kapacitete da postane nezavisna država, kaže za Novi magazin novinar Milivoje Mihajlović.
bg-milivojevic-mihajlovic-0915-clf-120917-still002-177700
Milivoje Miki Mihajlović. Foto: N1/Snimak ekrana

Razgovarao: Velimir Perović, Novi magazin

Samo u poslednjih deset godina, prema zvaničnim podacima, iz budžeta Srbije na Kosovu je plasirano oko šest milijardi evra. Srbi na Kosovu kažu – da je toliki novac zaista njima podeljen, oni bi danas, umesto u neizvesnosti i siromaštvu, živeli većim standardom nego Švajcarci.

Da li i ko krade na kosovskoj muci? Šta političkim elitama u Beogradu znači Kosovo? Za vreme SPS-a i Slobodana Miloševića Kosovo je Beogradu služilo samo za korupciju i krađu glasova. Posle 5. oktobra su Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica i Boris Tadić pokušali da sačuvaju srpske interese u pokrajini, ali uglavnom bezuspešno. Nakon promene vlasti 2012. Srbija je izgubila sve elemente državnosti u južnoj pokrajini.

“Dok je bio u opoziciji, Aleksandar Vučić je vlasti kritikovao najviše zbog Kosova. Kad je došao na vlast predao je Prištini pravosuđe, policiju, energetiku, telekomunikacije…, a nedavno i Brezovicu”, kaže za Novi magazin novinar Milivoje Miki Mihajlović. Devedesetih godina prošlog veka naš sagovornik je bio izveštač RTS-a i BBC-ja, glavni urednik Radio Prištine i direktor kosovskog Medija centra i svakako je jedan od najupućenijih u događaje koji su se poslednjih nekoliko decenija dešavali na Kosovu i Metohiji.

Kada je Beograd počinio najveće greške kad su u pitanju položaj srpskog naroda i status Kosova?

Najveće greške Beograda dogodile su se pre Kumanovskog sporazuma. Istorijska greška je u tome što je Beograd dozvolio da bude uvučen u rat s militantnim grupama kosovskih Albanaca. Možda je najveća greška što nije uspeo, iako je imao prećutnu saglasnost međunarodne zajednice, da se obračuna s terorističkim grupama već je antiterorističku kampanju započeo akcijom u selu Prekaze protiv Adema Jašarija, u kojoj je ubijeno više od 50 članova njegove porodice. Taj događaj omasovio je ustanak kosovskih Albanaca i obezbedio im podršku zapadnih zemalja. Greška je i što, uporedo sa akcijama protiv terorista, nije započet iskren i dobro pripremljen dijalog s političkim predstavnicima kosovskih Albanaca.

A koje su bile nedopustive greške posle potpisivanja Kumanovskog sporazuma?

Posle Kumanovskog sporazuma institucije Srbije proterane su sa Kosova i Metohije, ostalo je nešto malo infrastrukture na Severu. Zapad je želeo da stvaranjem “države” Kosovo finalizuje svoju vojnu intervenciju i opravda njenu nezakonitost. Beograd je poraz pretvarao u “pobedu nad NATO”, skrivajući kolone izbeglica od očiju javnosti i pokazao da mu je vlast bitnija od ljudi, od teritorije, od državnih i nacionalnih interesa. Kao da je u to vreme vlast u Beogradu bila razočarana što svi Srbi nisu pobegli s Kosova, misleći da će tako taj problem biti “rešen”. Isto razočaranje delili su predstavnici tzv. međunarodnih misija, koji se nisu trudili da zaštite srpsko stanovništvo, kao i nove vlasti u Prištini – momci iz šume koji su maskirne uniforme zamenili Armanijevim odelima i pljačkali, proganjali i ubijali i Srbe i nelojalne Albance. Vlasti u Beogradu su smatrale da će povlačenjem sa Kosova od Zapada “kupiti” novi mandat. Ubrzo je taj kosovski “greh” plaćen gubitkom vlasti.

Da li je jedna od većih grešaka to što nijedna vlast nije insistirala na povratku raseljenih?

To je fatalna greška. Sa Kosova je, prema podacima UNHCR-a, prognano 225.000 Srba, Bošnjaka, Roma… U Prištini je živelo 40.000 Srba, a danas ih je samo 136. Etnički je očišćena cela Metohija… Ostali su Srbi na severu, enklave u centralnom Kosovu, u Štrpcu, Kosovskom Pomoravlju… Kada je povratak raseljenih mogao da se pokrene, desio se pogrom 17. marta 2004. Vlasti u Beogradu su na pogrom odgovorile molebanom i tako poručile Srbima na Kosovu – u božijim ste rukama.

Hoćete da kažete da Beograd nije bio zainteresovan za povratak Srba na Kosovo?

Da, nedovoljno. Vlast je povratak raseljenih koristila prvenstveno kao floskulu u javnim istupima političara, dok su kosovske i međunarodne vlasti taj proces samo verbalno podržavale, ali su lavirintom propisa i tolerisanjem pritisaka zapravo sprečavale povratak. Recimo, Skupština opštine Suva Reka donela je čak odluku o zabrani povratka Srba u selo Mušutište. U mnogim drugim sredinama Srbima ne dozvoljavaju ni za Zadušnice da obiđu groblja. Ali povratak je bio moguć u sredine gde ima srpskog stanovništva. To, naravno, košta. Srbija se dve decenije hvali da na Kosovo odlazi više od pola milijarde evra godišnje.

To znači da je dosad utrošeno više od deset milijardi evra.

To je ogroman novac. Najveći deo tih para završio je u privatnim džepovima političko-kriminalnih krugova, a za Srbe na Kosovu je, kako u šali sami govore, ostao “kusur”. Dakle, umesto velikog povratka raseljenih, imali smo – veliku pljačku.

Kako smo došli do toga da Srbija danas nema nikakve elemente državnosti na Kosovu i Metohiji?

Kosovo je međunarodni protektorat, tačnije, protektorat SAD. A sada ni međunarodna zajednica ne zna šta će s njim. Politika međunarodne zajednice je po inerciji deklarativno usmerena ka tome da Kosovo bude nezavisna država. Međutim, zapad ne krije razočaranje. Kosovo nema ni političke ni ekonomske kapacitete da bude nezavisna država. Posle Kumanovskog sporazuma jedina “garancija” i međunarodno pravna veza Kosova i Srbije je Rezolucija 1244. Zapad nastoji da obesmisli tu rezoluciju, dok se centri moći na Istoku stalno pozivaju na nju, pa je taj dokument postao instrument globalnih političkih igara na Balkanu.

U kojoj meri je Zapad potiskivao Srbiju s Kosova?

Kosovske vlasti i međunarodne misije su, pre svega, nastojale da ukinu bilo kakav oblik organizovanja Srba. Floskula “paralelne strukture” u kosovskom i međunarodnom političkom govoru anatemisala je obrazovne institucije, medicinske ustanove, opštinske vlasti, teritorijalnu odbranu, pravosudni sistem, a to su bile institucije koje su obezbeđivale život i opstanak srpske zajednice. Vlasti u Beogradu su pritiskane da ukinu sve te strukture koje su u najvećoj meri funkcionisale na Severu Kosova. Zoran Đinđić je, kako je govorio, držao “nogu u vratima da Kosovo ne postane nezavisno”. Vojislav Koštunica je imao “najjači vokabular” oko Kosova, a ipak je njegova vlada na pogrom nad Srbima 2004. odgovorila molebanom i dozvolila paljenje džamija, a na proglašenje nezavisnosti Kosova odgovorila mitingom i paljenjem ambasada u Beogradu. Takve reakcije su, objektivno, najviše odgovarale Hašimu Tačiju. U vreme kada je u Srbiji na vlasti bio Boris Tadić pokrenuti su pregovori između Beograda i Prištine u Briselu. To je bio, kako su mnogi, pa i ja, govorili “najozbiljniji mirovni proces u Evropi posle Drugog svetskog rata”.

U briselske pregovore kosovske vlasti su ušle sa ambicijom da Kosovo dobije potpunu nezavisnost.

Tako je, a Beograd je u Brisel išao s nadom da će pojačati svoj uticaj na Kosovu, dok je međunarodna zajednica u ovu “priču” ušla sa željom da sačuva uticaj i vojno, političko i ekonomsko prisustvo na Kosovu.

Godine pregovora nisu mnogo pomogle stanovnicima južne pokrajine.

Nažalost nisu jer većina dogovora nije sprovedena. Brisel je postao teren na kojem se učvršćivala vlast u Beogradu i Prištini. Poznato je da se na vlast u Srbiji dolazi kada Zapadu obećate da ćete “rešiti Kosovo”, a s vlasti se odlazi kad tom istom Zapadu priznate da “ne možete da rešite”. Tako Boris Tadić nije želeo da popusti oko Kosova i nije pristao da srpske institucije pređu u kosovski sistem, pa je nemačka kancelarka Angela Merkel za njega u Beograd donela “svilen gajtan”.

I onda su na vlast došli Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i SNS… Kako ocenjujete njihovu politiku prema Kosovu?

Dok je bio u opoziciji, Vučić je vlasti kritikovao najviše zbog Kosova. Njegov tadašnji šef Tomislav Nikolić pretio je da će poništiti sve Briselske dogovore koji nisu u skladu sa Ustavom Srbije. Nikolić je bio predsednik države kad se Ustavni sud proglasio “nenadležnim” po pitanju Briselskog sporazuma iz 2013, kojim je vlast SNS-a kosovskoj vladi kasnije predala pravosuđe, policiju, telekomunikacije, energetiku… Tada su Srbi sa severa izašli na izbore po kosovskim zakonima i Ustavu “Republike Kosovo”. U tome su im “pomogli” pripadnici srpske žandarmerije koji su lomili biračke kutije po Severnoj Mitrovici. Zauzvrat su Srbi “dobili” Zajednicu srpskih opština. Sud u Kosovskoj Mitrovici sada sudi po zakonima “Republike Kosovo”, a Srbi izlaze na izbore takođe po zakonima “Republike Kosovo”.

Zašto Zajednica srpskih opština još nije formirana.

Priština odbija da se o tome čak i razgovara, pozivajući se na odluku svog Ustavnog suda. Zanimljivo je da kosovske vlasti “poštuju” odluku Ustavnog suda kada je u pitanju Zajednica srpskih opština, a ne poštuju odluku istog suda da se manastiru Visoki Dečani vrati oteta zemlja. Svi ti ustupci kosovskoj strani plod su politike Aleksandra Vučića.

Kako komentarišete to što je Vučićeva Srpska lista lojalna svim kosovskim vladama?

Vučić je postigao ono što njegovi prethodnici nisu mogli ni da sanjaju. Uveo je Srpsku listu u kosovski parlament kao deo vladajuće većine u nekoliko saziva i u kosovsku vladu. Srpska lista je ekspozitura SNS-a i mogla je da sruši sve kosovske vlade od 2013. naovamo. Zašto to Vučić nije uradio kad su bili ugroženi srpski interesi na Kosovu, recimo kada je uvedena besmislena taksa na robu iz Srbije? Tada je mogao da sruši vladu u Prištini ili da je primora da povuče odluku o taksi. I u mnogim drugim slučajevima… Prave razloge za to javnost još ne zna.

Ima li objašnjenja što posle ubistva Olivera Ivanovića u politici nema nijednog Srbina koji nije član Srpske liste ili SNS-a?

Teško je objasniti zbog čega u političkom životu nema uticaja nekoliko stotina profesora univerziteta u Kosovskoj Mitrovici. Oliver Ivanović je zaslužan što 1999. godine sever Kosova nije etnički očišćen. Smatrao je da Srbi i Albanci mogu i moraju da žive zajedno, da mogu da se dogovore o modelu suživota… Možda je atentat na njega zapravo ubijanje te ideje? Njegovo ubistvo uplašilo je ljude i upozorilo koliko je opasno bavljenje politikom na Kosovu.

Stiče se utisak da Beograd ne sme da se odrekne Kosova, ali da istovremeno nema rešenje za pokrajinu?

Problem je što Beograd nikada nije iskreno želeo da rešava probleme na Kosovu. Ključna reč za odnos Beograda prema Kosovu je – improvizacija. Kosovo je teren na kojem se osvaja, drži i gubi vlast u Srbiji. Kosovo je i ključ regionalne stabilnosti. Beograd luta između kosovskog mita i realnosti, a svaku vlast Kosovo zanima samo onoliko koliko može da ga iskoristi za zadržavanje vlasti. Zapadni centri moći to znaju i tu pritiskaju.

U rešavanju problema nije se proslavila ni međunarodna zajednica.

Međunarodna zajednica je na Kosovu “slupala” desetine milijardi dolara. Još 1999. su doveli 50.000 vojnika, sada ih ima nekoliko hiljada. Međunarodni administratori su godinama posle rata bili “bogovi” moći, a neki od njih i “manekeni” korupcije. Ima primera da su na službu na Kosovu dolazili iz kamp-prikolica u svojim zemljama, a vraćali se bogatiji za po nekoliko vila na Mediteranu.

Jesu li međunarodne misije ispunile glavne zadatke?

Nisu. Nisu obezbedile mir, nisu zaustavile etničko čišćenje, nisu vratile izbeglice… Uspostavile su mafijašku “državu” kojom su dve decenije vladali ljudi optuženi za ratne zločine. Tolerisale su etničko nasilje, kriminal i korupciju… Sa druge strane, elite iz zapadnih centara moći, ključne za donošenje odluka o sudbini ovog regiona, smatraju da polažu pravo na kosovske resurse, pa njihove kompanije “lešinare” po Kosovu otkrivajući pravu prirodu njihovog nekadašnjeg političkog interesovanja za ovaj region.

Iz budžeta Srbije se svake godine za Kosovo izdvoji 600 miliona evra. Gde taj novac završi, budući da veći deo srpskog naroda i dalje živi u siromaštvu?

To je novac za održavanje života srpske zajednice na Kosovu i Metohiji. Pošto godinama nije bilo nikakve kontrole, onda je veći deo tih para završavao u privatnim džepovima. Na Kosovo su odlazili papiri, a novac je ostajao u Beogradu. Primera ima na hiljade, od prodaje goriva po povlašćenim cenama do finansiranja izgradnje, recimo, nekog Doma za starce. Kada je posle nekoliko godina komisija otišla da vidi taj novi dom koji je koštao milione, na livadi je jedva pronašla samo kamen temeljac…

Jesu li Srbi koji žive na Kosovu postali taoci političkih elita iz Prištine i Beograda?

Srbi sa Kosova su uvek bili licem okrenuti prema Beogradu. Njihova sudbina je vezana za Beograd i treba razumeti to što dobar deo njih slepo podržava svaku vlast u Srbiji jer od nje zavisi njihov opstanak. Njima pokušavaju da manipulišu i Beograd, i Priština, i međunarodna zajednica. Godine 1999, kada su sa Kosova krenuli zbegovi, svi – i albanska militantna elita, i međunarodne snage, i vlasti u Beogradu – mislili su da će Kosovo biti potpuno etnički očišćeno i nadali se da će tako biti rešen “najveći istorijski regionalni problem”. Ipak, više od 100.000 Srba je ostalo na Kosovu. Oni su sprečili da taj prljavi plan o etničkom čišćenju u potpunosti uspe. Želja da ostanu na Kosovu bila je jača od straha za život.

Ideja o etnički čistom Kosovu je robinja straha

Zašto Albanci smatraju da samo oni imaju pravo na Kosovo i Metohiju?

Violentni Albanci su uvek u istoriji smatrali da je neophodno ujediniti čitav albanski etnički prostor na Balkanu. U turska vremena Srbi i pripadnici drugih etničkih zajednica proganjani su sa Kosova. To se ponovilo i u Prvom i u Drugom svetskom ratu… Tiho etničko čišćenje i iseljavanje Srba beleži se posle masovnih demonstracija 1968. i 1981. godine, a brutalno etničko čišćenje dogodilo se 1998. i početkom 1999. Ko god da se iz tzv. albanskog korpusa suprotstavljao tome bio je proglašavan izdajnikom. Ta ideja o etnički čistom Kosovu je robinja straha. Ona je decenijama u “vlasništvu” političkog i kriminalnog podzemlja.

I Srbi su sredinom 1999. proterali veliki broj Albanaca.

U vreme bombardovanja Kosovo je napustilo nekoliko stotina hiljada Albanaca. Ne mogu da zaboravim stravične slike sa železničke i autobuske stanice, gde su hiljade ljudi bežale sa Kosova. Bežali su u strahu od terora, ali i od bombardovanja. Nekoliko stotina Albanaca u zbegu, u dve kolone, kod Prizrena poginulo je od NATO bombi. Policija je za vreme bombardovanja na Kosovu uhapsila 750 policajaca i vojnika zbog zločina i pljački. Taj ratni haos nije vreme junaštva već period kojeg mnogi treba da se stide.

Ne može Kosovo da se izgubi u Briselu

Mnogi smatraju da je potpisivanjem Briselskog sporazuma Srbija izgubila Kosovo. Šta vi mislite?

Ne može Kosovo da se izgubi u Briselu. Tamo je potpisan neki papir koji niko ne poštuje. Kosovski premijer Aljbin Kurti sada često voli da kaže da Vučić ne izvršava obaveze iz sporazuma koji je potpisao, a da on, Kurti, nema nikakve obaveze jer ništa nije potpisao. Stanje uvek može da se vrati na početak. Cena za to je – odlazak s političke scene. To su balkanska pravila.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click