Marko Šelić Marčelo: Pre pobune ide očaj, pa eksplodira

14. January 2022.
Usađivanje beznađa u ljude prvorazredni je greh protiv sopstvenog naroda i svako ko se time u istoriji bavio dobio je na kraju adekvatan odgovor, bar ovde kod nas. Ali se takođe svaki sledeći nadao da tu grešku neće ponoviti, da će ljude toliko duboko ukopati u očaj da više nikad neće ni pomisliti na svetlost, kaže Marko Šelić Marčelo za Novi magazin.
mar-203403
Marko Šelić Marčelo. Foto: N1/Snimak ekrana

Razgovarala: Jelka Jovanović, Novi magazin

Kraj prethodne godine godine obeležilo je nekoliko mini-tektonskih potresa u Srbiji, na vrhu liste su ekološki protesti skupa s javnim popuštanjem predsednika zahtevima demonstranata, uz kolaps energetskog sistema koji je vrlo precizno oslikao sam sistem. Nastavljena je satanizacija neistomišljenika vladajućeg režima – i pojačana posle praznika!. Ali kao posebna opomena iz onoga što se zove politički i medijski mrak isplivao je novi album pisca-pesnika-repera Marka Šelića Marčela “Nojeva varka”, a virtualni svet je preplavila njegova recenzija našeg života JBG.

Mnogi kažu himna, a šta kaže autor? O tome se svakog narednog petka može slušati – kroz manje ili više pažljivo “prelistavanje” albuma “Nojeva varka”, a i svakog petka u Danasu, čiji je Šelić od petka 6. januara novi kolumnista. Ipak, iako je eksplodirao, kako sam i pominje, kao čir, u razgovoru za Novi magazin idemo nekoliko godina unazad.

Gospodine Šeliću, pre četiri i po godine u intervjuu za Novi magazin rekli ste, a mi stavili u naslov „Sve prođe osim sramote”. I gde smo danas i ko treba da se stidi?

Pa danas smo u još vidljivijem bestežinskom stanju kada je reč o stidu – ko ume da se zastidi, taj kod nas biva povučen na dno; ko ne, taj leluja u višim i najvišim sferama i odande raskalašno mokri po smrtnicima, umišljajući da više ne spada u njih.

Nadam se da će pad boleti.

Vaš novi album “Nojeva varka” zapalio je region krajem 2021, a numera JBG praktično je postala himna svih neistomišljenika režima. Osećate li se kao “himničar” i prija li vam pozornost koju ste ponovo izazvali?

Nimalo se ne osećam kao himničar! Zapravo, u svojoj prvoj kolumni za dnevni list Danas osvrnuo sam se baš na taj aspekt: kako to da nešto što je apsolutno pisano kao poklič ličnog odustajanja može bilo kome zvučati kao himna pobune?

Istina, album je konceptualan, funkcioniše kao roman u stihu, i ta pesma, budući da stoji tačno na njegovoj sredini, nije krajnje ishodište priče niti poenta koju celina sugeriše. Ona zapravo igra ulogu prelomne tačke, izlivanja besa koji se potiskuje u prvoj polovini albuma; odatle, pa do iznalaženja nove nade i volje ima još mnogo rašrafljivanja sebe, sve do poslednje četvrtine.

Ali u tom trenutku to i dalje dolazi od čoveka koji ostaje pri odluci da se više ni na koji način ne meša u aktuelnosti. Tu nam samo postaje jasnije otkud mu odluka. Zašto je onda to bilo koga obodrilo, zar pobunu i odustajanje razlikuje tako malena nijansa da ih je moguće pomešati? Jedino što mi pada na pamet jeste da je posredi redosled: pre nade ide potpuno beznađe. Pre pobune idu sumnja, očaj, odustajanje. Prvo kipi, pa eksplodira.

Ukratko: ne može ti kao autoru ne biti drago kada ono što napraviš nađe sebi sagovornike; za mene kao osobu u tome pak ima jedna loša i jedna dobra vest. Loša je što reakcije pokazuju kako ne baš mali broj ljudi deli isti očaj i bes. A dobra je isto to.

Kad biste usred noći probuđeni morali da opišete Srbiju danas, koje bi to bile rečenice? Šta vidite kao ključne probleme (ne pitam vas, dabome, na način na koji bih pitala mis/tera nečega)?

Nemam odgovor koji nismo čuli sto puta. Često delujemo kao da smo kolektivno potpuno mrtvi; forenzičar bi kao uzrok smrti verovatno naveo ubijenost u pojam. Moja zemlja danas, to je leš koji kapelari šminkaju kao za bal, ne bi li se tim naivnim slikarstvom zataškala činjenica da ga pripremaju za sahranu.

Kad “ono međutim”: prošla godina pokazala je da u nama ipak ima života i da to možda neće moći baš tako. Da nećemo baš ćutke dati da nas neko spušta u raku i da nam pritom još i govori kako je to put u svetlu budućnost. Tamo dole već je spušteno svašta: moral, pravda, saosećanje, institucije… ali mi kao ljudi, izgleda, još nismo. Možda nam je ipak još stalo do nas. A ako zaista jeste, onda ćemo odozdo i da izvučemo sve to što su probali na naše oči da zatrpaju, kljukajući nas raznim anestezijama.

Ništa ne znam, a nisam jedina, o vašem privatnom životu sem da ste iz Paraćina, gde ste proveli praznike: jeste li vernik ili je Božić tradicija i da li je to uopšte važno? Planirate li decu i šta biste im ostavili u amanet?

Ne znate zato što frazu “javna ličnost” razumem kao definiciju nečijeg posla: to su ljudi čiji je posao, je li, javan. A sad je era kad se shvatilo bukvalno: ljudi čija je ličnost javna. Na to se uopšte ne mora pristati. Možda zvuči čudno što bih takve stvari, takva izjašnjavanja provukao vrlo direktno kroz pesme ili prozu, a kroz intervjue ne – ali svi imamo prava da biramo svoju ispovedaonicu. Neko se otvori popu, neko psihoterapeutu, neko šankeru, neko praznoj hartiji po kojoj piše, a neko novinarima.

Ako u bilo kom trenutku života s tog spiska istovremeno uzmeš više od tri, nešto s tobom ozbiljno nije u redu.

Ne bežite od društvenog aktivizma, susrećete se s mladim ljudima, delite li skoro opšti stav da su apolitični – bezmalo bezidejni – ili ako imaju ideju da su uglavnom desni, često nacionalistički, ksenofobični… I koga biste označili odgovornim za takvo stanje mladog duha?

Znate kako, što smo stariji, to bi valjalo da smo prirodno skloniji onome “nisu deca kriva”. Kad ste im vršnjak, to upiranje prsta još i ima nekog smisla, generacijska prepirka, šta li već. Sad kad imam skoro “četiri banke” dužan sam da vidim širu sliku i nisam nimalo ljubitelj opšteg stava koji spomenuste jer mi deluje kao jedno grupno pranje ruku.

Mi se kao društvo tobože ubismo da im pokažemo nešto lepo, ali mali ništaci baš vole da su ništaci, jadni mi i naš silan trud. Kako da ne! Nije istina.

Zašto su apolitični? Zato što ih je neko ubedio da je to sinonim za poštenje. Da je politika samo za najgoru gamad među nama. Zašto se “lože” na “ide gas”? Zato što im je pokazano da ništa drugo ne ide: klipan iz klipova na Jutjubu ili bilo koji vlasnik raskošnog netalenta zarađuje više nego pošteni lekar ili nastavnik; nije ni toliko sporno što zarađuje više – hešteg “zvezde”, to je tako i drugde, nažalost po razum i smisao – koliko činjenica da su ovi drugi skoro na ivici siromaštva.

Zašto ih privlače nacionalizam i ksenofobija? Zato što je to najveći idegas od svih idegasova, zahvaljujući starijima od kojih su to videli, a neki od tih starijih su to pride i dobrano unovčili. Zašto im je Ratko Mladić heroj? Zato što imaju predsednika koji mu je kačio tablu kao ime ulice, preko imena mrtvog premijera s drugačijom vizijom.

A zašto masovno idu iz zemlje? E pa zato što masovno, većinski, izgleda ipak nisu to. A ne biti to – još kako je stav. Stav s kojim možemo samo da se slikamo: mi u frazi, a oni bukvalno, za pasoš i vizu. Daj im nešto u šta zapravo mogu da veruju, pa će možda ostati ovde.

Nastavak prethodnog pitanja: kako se informišete? Izuzetno ste pristojni u javnim nastupima i vrlo precizni – nema mogućnosti da se vaše reči pogrešno protumače. Zašto smo postali uglavnom nepristojni i zbog čega se plašimo da kažemo šta mislimo, opet uglavnom. Ako delite tu vrstu teskobe.

Delim još kako. Ne plašiti se danas znači biti lud ili biti fino uhlebljen odonud barikade koja nas je kao građane pocepala. Pa ni to nije sasvim tačno: ko kaže da se s famozne druge strane ljudi ne boje? Pre će biti da smo svi opsednuti strahom, samo je razlika u tome šta tim povodom preduzimamo. To je tolika istina da ide čak do samog vrha: onaj tamo plaši se najviše, zato nad nama i iživljava svoje strahove – dođe mu bolje da (se) iživljava nego da proživljava.

Pristojnost je, na kraju krajeva, nekakav set pravila, pa teško pada onima koji bi da se iživljavaju jer pravila mahom služe da spreče upravo to.

Što se tiče informisanja, što više čitanja, gledanja i promišljanja o pročitanom i pogledanom. Onaj ko hoće da se iživljava gleda kako da isključi ovo poslednje i da te samo kljuka gledanjem i čitanjem biranog sadržaja iz oblasti dresure, hipnoze i dupeuvlakaštva.

Vratiću se na trenutak na pominjani intervju i vašu dijagnozu “Nalazimo se, pre svega, u opsadnom stanju”. To je bilo pre četiri i po godine. Dokle je stigla “opsada” i ima li izlaza?

Opsada ulazi u svoju metastazu; u tom stanju ili pukne kao čir ili se instalira kao normalno stanje, iz kojeg spasa ima ko zna kad ili ga nema uopšte. Mislim, veruje li neko da Rusija može da se promeni? Ili Severna Koreja? Ja ne, a kunem se da nisam pesimista.

Takođe, pre nekoliko večeri u Zrenjaninu na “Nušićijadi” rekli ste da od pobunjenika među koje ste svrstani ima važnijih i težih stvari – u Zrenjaninu konkretno zatrovana voda i Linglong. Da li i u kojem svetu razumete Zrenjanince čija su deca dočekala punoletstvo bez pijaće vode? Na koji način se ta indolencija prema sopstvenim životima može objasniti? Nije reč o političkom stavu – koji takođe može biti naglašen – već o životu. U istoj ravni su Rio Tinto, ugalj…

Civilizacijski ne razumem, ali ljudski razumem. Nas su razne vlasti uveravale, a sada možda i više nego ikada pre, da smo bespomoćni i da se ništa ne može promeniti. To se radi vrlo pomno, višedecenijski. I onda se ljudi možda – ne dajem sebi za pravo da tvrdim u tuđe ime, samo pretpostavljam – više bave time kako da odu odatle nego kako da se stvari promene. Ili kako da odu bar deca.

To usađivanje beznađa u ljude prvorazredni je greh protiv sopstvenog naroda i svako ko se time u istoriji bavio dobio je na kraju adekvatan odgovor, bar ovde kod nas. Ali se takođe svaki sledeći nadao da tu grešku neće ponoviti, da će ljude toliko duboko ukopati u očaj da više nikad neće ni pomisliti na svetlost.

I kako se osećate kada najviši državni zvaničnici kažu “politizacija nije u redu…” Može li se briga o životnoj sredini uopšte svrstavati u politizaciju i zašto ljudi ovde ne znaju da je Ande Gorz pre više od pola veka imao jasnu poruku već u naslovu knjige “Ekologija i politika”?

Budimo precizni, oni nam zapravo kažu nešto drugo: “Politizacija je skroz u redu kad je MI sprovodimo, što radimo svemu, svačemu i svakome po celi dan, svaki dan. Politika i bavljenje njome su naša ekskluzivna prava, vaše je da ćutite i trpite.”

Oni ozbiljno misle da je vrhunska diskreditacija kada nekog drugog optuže da se bavi politikom, čime otvoreno priznaju da se pošten svet time više ne bavi nego samo ljudi poput njih. Tako gledano, mene na neki bizaran način čak i zabavlja. Taj smrad besmisla koji šire svakom izjavom počeo je napokon da štipa nozdrve širih masa.

Počeli ste da pišete kolumnu za Danas, plašite li se onoga što je Andrić svojevremeno rekao, parafraziram, divim se novinarima, oni moraju da pišu svaki dan! U vašem kolumnističkom poslu – nedeljno!

Većina pisaca zapravo i piše svakog dana. U to smo se uverili kroz razgovore sa savremenim autorima, onomad u studentskim danima, posredstvom našeg profesora Mike Pantića. No, stvar je u tome što to, kako su nam poverili, nipošto ne znači da se sve napisano i objavi; više treba shvatiti kao kondicioni trening.

U ovom pak vašem poslu, a tako i u kolumnističkom, nezgoda je što se i objavljuje (smeh). Priznajem, nikad ne bih izdržao svakodnevni tempo kao Basara ili moj drug Mare Vidojković, to je izazov koji bi za mene bio prevelik i potpuno neuklopiv u dnevni tempo. Jednom nedeljno čini mi se u redu. Nisam pisao kolumne bezmalo petnaest godina i uželeo sam se tog formata. Uostalom, tema je slobodna i takva se rubrika može voditi na beskonačno mnogo načina, možeš je zaista posvojiti. A poziv je stigao od Draže (Dragoljuba Petrovića, glavnog urednika Danasa) lično, što mi je golema čast.

Ne mogu još jednu stvar da preskočim – pre nekoliko sedmica, zbog intervjua datog Novom magazinu, Goran Marković je razapet, hm, Tamo Gde Treba i u tabloidnim medijima. Kako umetnik u vama doživljava satanizaciju velikog umetnika?

Kao bedničko pljuckanje uvis. To je kad neko ne veruje u gravitaciju. Što ne znači da mi ostali to treba da gledamo skrštenih ruku iako je Rade Šerbedžija u pravu kad kaže da Gorana Markovića najbolje brane njegovi filmovi.

Muzika je presrela pisca

Uvek ističete da ste muzičar usput, a pisanje je vaš izbor. Jeste li prozni pisac, pesnik u prozi, prozaista u stihovima ili sve pomalo? U kojim vam je cipelama najudobnije, mislim na pisanje?

Pa ne baš usput i ne baš muzičar (smeh).

Zapravo, kazao sam da mi se muzika dogodila usput, da me na neki način presrela, i to je vrlo istinito. Kao što je istinito i da nisam muzičar u punom smislu te reči, ovo je samo ritmično pisanje teksta i isto takvo kazivanje.

Pisac sam, bavim se pisanjem kroz različite forme i sve su to jedne iste cipele, samo se pertle drugačije šniraju. Te cipele žuljaju taman koliko treba, da se ne opustiš i upustiš u komociju; nekad su mi prevelike, nekad premale, ali su uvek moje.

Marko Šelić Marčelo (Paraćin, 1983) pisac je kome se dogodila muzika iako redosled objavljivanja dela sugeriše da se desilo obrnuto. Objavio je studijske albume De facto (2003), Puzzle shock! (2005), Treća strana medalje (2008) i Deca i Sunce (2010), romane Zajedno sami (2008), Malterego, knjiga prva: Rubikova stolica (2012; izmenjeno i dopunjeno izdanje 2016), Malterego, knjiga druga: Higijena nesećanja (2017, širi izbor za NIN-ovu nagradu), zbirku tekstova O ljudima, psima i mišima (2009), stotinak kolumni za razne redakcije i Napet šou (2014), konceptualno delo koje objedinjuje peti studijski album i zbirku kolumnističko-esejističkih tekstova.

Sa Edom Maajkom, Remi iz Elementala i Branom iz Dubioza kolektiva, te režiserkom Adom Sokolović koautor je regionalne televizijske emisije “Perspektiva”, koja putuje po regionu i razgovara sa mladima o društvenim pitanjima. Od 2008. u strip redakciji Veseli četvrtak urednik je svih izdanja Dilana Doga, italijanskog junaka.

Angažovan je i u pozorištu: u DADOV-u se 2010. igrala dramska adaptacija romana Zajedno sami (prema tekstu Branislave Ilić), a radio je i na komadima Klasni neprijatelj P. Stojmenovića (tekst završnog songa), Istraživač noćnih mora N. Zavišića (scenario), Doktor Nušić K. Mladenovića (tekstovi svih songova) i Bura K. Mladenovića (tekstovi svih songova i uloga Arijela).

Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, smer srpski jezik i književnost; Fakultet pedagoških nauka Univerziteta u Kragujevcu dodelio mu je počasnu diplomu Magister Humanitas za pedagoško delovanje i poseban doprinos razvoju kulture mladih.

Radi i radi u Beogradu. Živi u svom svetu.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click