Koliko istine se može podneti

7. October 2022.
ŠTO NA PODU SPAVAŠ Darka Cvijetića; režija Kokan Mladenović; dramatizacija K. Mladenović, Mina Petrić, D. Cvijetić i Dubravko Mihanović; igraju D. Cvijetić, Aleksandra Pleskonjić, Merima Lepić Redžepović, Tena Nemet Brankov, Saša Krmpotić, Sven Šestak, Igor Pavlović, Maja Izetbegović, Aldin Omerović, Ivan Grčić, Darko Radojević, Nikola Baće, Stevan Uzelac; produkcija Srpsko narodno pozorište Novi Sad, Dramsko kazalište Gavela Zagreb, Narodno pozorište Sarajevo i MESS Sarajevo.
-to-na-podu-spava-vizual

Piše: Dragoljub Selaković. Izvor: Novi magazin

Novosadska pozorišna publika imala je privilegiju da na otvaranju pozorišne sezone 2022/23 prisustvuje prvom, premijernom izvođenju (Scena Pera Dobrinović SNP, 27. 28 i 29. septembra), do skoro nezamislivog, koprodukcionog projekta, o kome će se, tek puno pričati. Reč je o projektu Što na podu spavaš Darka Cvijetića, u režiji Kokana Mladenovića koji je realizovan u saradnji četiri relevantne teatarske kuće iz tri bratske republike, nekadašnje, zajedničke nam domovine. Sarajevska premijera je predviđena za 9. oktobar u NP, zagrebačka će se desiti, takođe, u listopadu. Po ko zna koji put pozorišni pregaoci hrabro istupaju ispred svog vremena najavljujući neka, nadamo se, bolja vremena. Publika je dugotrajnim aplauzima nagradila učesnike ovog, odlično promišljenog, hrabrog i nadasve čestitog projekta.

NATČOVEČANSKA HRABROST: No, krenimo redom… Cvijetić je podigao silnu halabuku svojim romanima Šindlerov lift i Što na podu spavaš, zato što iskreno ukazuje na to odrasli ljudi na ovim prostorima nisu baš najbolje savladali gradivo iz detinjstva koje su bezbroj puta čuli, često ga i sami ponavljaju dok pokušavaju da vaspitavaju sopstveno potomstvo, a koje je sadržano u jednostavnoj floskuli da to što je neko drugi zlotvor i čini zločine ne opravdava mene da činim to isto. Cvijetić je, ako ne prvi, onda među prvima sa ovih prostora (svi ex-yu narodi i narodnost), koga ne interesuje tuđe dvorište, tuđe zlo i tuđi zločini, što je obično najčešći izgovor za ogavno opravdanje – „A šta su oni nama uradili?“ U tom kontekstu, izreka „Prvo očisti svoje dvorište…“ suštinska je paradigma kojom se vodio pisac dok je u besanim noćima ispisivao sopstvene Tantalove muke, strahove i emocije u ta dva natčovečanski hrabra romana.

A, nepojmljiva je hrabrost da se tolika količina surove istine, i samo istine, pretoči na papir a još veća da se napisano obnaroduje. Cvijetićev diogenski poduhvat da i nakon svega pro(e)življenog nastavi da živi u istom stanu, u istom Crvenom soliteru, radi u istom pozorištu… graniči se sa bezumnom hrabrošću koja se sreće jedino još u antičkim tragedijama… Ipak, ma kako u savremenom svetu neverovatno zvučalo, taj mali plamen, takoreći plamičak sveće, uspeva polako ali sigurno da se razgori, da se održava kao večna vatra koja „mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi“ (Selvedin Avdić). Šindlerov lift nagrađen je 2019. Kočićevim perom (Zadužbina Petar Kočić, Beograd – Banjaluka), i 2020. priznanjem Miroslav Krleža Fric (zagrebački tjednik Express). Da se ne radi o slučajnosti potvrđuje drugi roman – Što na podu spavaš, koji je 2021. bio u užem krugu za Ninovu nagradu i finalista nagrade M. Krleža Fric. Na Sterijinom pozorju 2021. viđen je Šindlerov lift u dramatizaciji i režija Kokana Mladenovića (produkcija Kamerni teatar 55 Sarajevo), ovenčan sa dve Sterijine nagrade (za scenografiju Adisa Vatreš Selimović i dramatizaciju K. Mladenović).

Ergo, prvo što moramo naglasiti vezano za premijeru predstave Što na podu spavaš, jeste besprekorna tehnička realizacija i funkcionisanje ansambla na izuzetno visokom umetničkom nivou. Jedan od prvooptuženih za ovaj izuzetni projekat, reditelj Mladenović, nakon premijere istakao je da je jako zadovoljan načinom na koji su teatri iz Sarajeva, Zagreba i Novog Sada perfektno funkcionisali, ansambli koji su zajedničku bolnu temu uradili iz čiste duše, izuzetno ozbiljno, potpuno profesionalno i posvećeno. „To da mi možemo da uradimo zajedničku predstavu na temu koja se tiče raspada bivše zajedničke zemlje i tog krvavog rata, u kojem smo svi na neki način učestvovali, za mene je trijumf“, rekao je.

MAESTRALNO: Potpisniku ovih redova se čini da je veliki rediteljski mag Mladenović, tek kad se uhvatio u koštac sa Šindlerovim liftom, uvideo koliko je to velika, teška i mnogoznačna literatura. Iako je Šindler zasluženo postigao veliki uspeh, čini se da je sam Mladenović bio nezadovoljan u smislu da je čitav projekat mogao da bude bolji, jednostavno svaki veliki majstor najbolje zna kada nešto škripi. Veliki majstori jesu veliki zato što znaju da izvuku pouke i ovoga puta, u realizaciji Što na podu spavaš Mladenović je povukao par dodatnih, maestralnih poteza. Prvo, uključio je u dramatizaciju dva mlada, izuzetno talentovana, perspektivna ali već dokazana dramaturga kojima će rad na ovom projektu zasigurno biti velika škola (Mina Petrić i Dubravko Mihanović). Dok se dramatizacija Šindlera bazirala na fragmentima sada imamo sve postulate antičke tragedije kroz koju vodi narator, što dovodi do sledećeg bitnog i neuobičajenog poteza, angažovanje autora roman da igra glavnu ulogu, naratora, tj. samog sebe. Konačno, treba istaći maestralno dramaturško rešenje uvodne scene koja se završava zvukom rafalne paljbe, proizvedene kucanjem na pisaćoj mašini, dok na suprotnoj strani pozornice glumci padaju kao pokošeni nakon streljanja.

Bitna razlika u postavci ovoga puta se da uočiti i u scenografskom pristupu, kako bi to veliki dr Milenko Misailović rekao, dramaturgiji scenografije. Scenografija u Šindleru jeste odlična i atraktivna, bazirana na lego kockama, i zasluženo je nagrađivana, ali svojom atraktivnošću i složenošću u tehničkoj realizaciji je na momente usporavala tok priče. Scenografska rešenja Marijele Hašimbegović, na prvi pogled, izgledaju previše monotono, sivo i minimalizovano ali razvijanjem priče, kad dopre do čula, da igrajući prostor neodoljivo podseća na obdukcionu salu i magacinski prostor za odlaganje leševa, gledaocu se nameće dodatni osećaj jeze i teskobe. Naravno, veoma bitan faktor je funkcionalnost svih scenografskih elemenata koji je reditelju i glumačkom ansamblu dodatno pomagao u rešavanju zahtevnih dramaturški kompleksnih scena. Kostimografska rešenja Marite Ćopo su u potpunoj saglasnost sa scenografskim i rediteljskim rešenjima, u tom segmentu se uočava posvećenost timskom radu koji zajedničkim snagama daje odlične rezultate.

DO KRAJA SVIJETA: Dugogodišnji, provereni Mladenovićev muzički saradnik, Irena Popović Dragović, koja „zna kako Kokan diše“, i ovoga puta se savršeno ukomponovala u duh cele priče preciznim muzičkim pasažima, podvlačeći dinamiku i emotivnost pojedinih scena. Treba akcentovati i izuzetan rad sa glumcima u kreiranju, improvizovanog, bolje reći navrat / nanos sklepanog, vojničkog orkestra koji prilikom proslave 8. marta i polaganja vojničke zakletve, u saradnji sa devojkom, Senkom, iz amaterskog KUD, izvodi, u to vreme neverovatno popularnu baladu Jadranke Stojaković – Što te nema, koja iz kopije, vrlo bliske originalu, evoluira u agresivnu pank verziju. Ovim majstorskim potezom se, pored melodramatične, emotivne potke prve ljubavi, proročke najave neverovatnog obrta, takođe, podvlači epoha u kojoj se radnja odvija – krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina u Sarajevu i BiH dominantan muzički izraz bio je Novi primitivizam, na čelu sa Elvisom Dž. Kurtovićem, Zabranjenim pušenjem, etc.

Sve navedeno bi ostalo manje važno da na sceni nije bilo trinaest odličnih, fascinantno posvećenih, glumaca predvođenih jedinstvenim Darkom Cvijetićem. Njegova mirnoća i sugestivnost zrači tokom trajanja čitave predstave i kao nekakav baršunasti plašt zaštitnički se nadvija iznad svih učesnika i publike, kao da svojim kolegama, nemuštim jezikom, prenosi poruku: „samo igrajte… ne možete da pogrešite!“ Toj čistoj, napaćenoj duši glumci su se posvećeno i do kraja predali i pružili svoj maksimalan doprinos pa bi bilo nepošteno i nepravedno bilo koga posebno izdvojiti, zato ćemo prikaz ovog višeznačnog pozorišnog čina završiti citatom kolege i prijatelja Davora Špišića koji, u kritici objavljenoj u zagrebačkom Telegramu, kaže: „… predstava je to koja ne bi smjela stati. Sve dok ne blagoslovi svake oči na teritoriju Jugoslavije i dok ljudi ne pobijede narode. Sve do kraja svijeta!

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click