Festival bespravne gradnje

Piše: Srđan Dvornik

Kada bi se sve nade političkih i poslovnih krugova u Hrvatskoj dale sažeti u jedan niz znakova, on bi glasio “2019”. Radi se, dakako, o godini – rekordnoj po turističkim ‘rezultatima’, posljednjoj u nizu godina u kojima su broj gostiju, broj noćenja i ukupan iznos prihoda rasli. Pandemija korone je, kao i svugdje, obeshrabrila investitore za ulaganje u nove ‘kapacitete’ ili ih bacila u dugove uslijed kredita koji nisu odmah počeli donositi povrat. Potencijalne turiste ostavila je kod kuće – bilo iz straha od zaraze, bilo, čak i češće, iz straha od ‘mjera’ koje će ih otjerati u dugu karantenu čim pređu granicu. U Hrvatskoj je sredinom augusta 2020. jako porastao broj zaraženih, zemlja je po indikatorima smještena u opasnu zonu i sezoni je naglo došao kraj.

NADA I STRAH: No eto, samo godinu dana kasnije turisti su se vratili kao da su jedva čekali da im službe koje prate kretanja pandemije dadu zeleno svjetlo. Zahvaćeni optimizmom, izvještači po medijima više ne uspoređuju podatke u turističkom biznisu samo s prošlom, slabom godinom nego i s tom čarobnom 2019. Štoviše, neki se već usuđuju procjenjivati da će na nekim područjima rekordi iz te godine biti premašeni. I dalje se, kao i već decenijima (još i iz vremena socijalizma), govori samo o brojkama – koliko gostiju, koliko noćenja, koliko naplaćenih prihoda; čak i nekoliko procenata manje od 2019. već se slavi kao uspjeh. Ostaje, doduše, da se vidi neće li i ove godine neki mogući nagli porast nepovoljnih indikatora naprasno prekinuti sezonu.

Zasad oko mogućih riskantnih aktivnosti još traju interesne borbe između vlasti (personificirane u Stožeru civilne zaštite) i svih onih kojima je u interesu labavljenje protuepidemijskih mjera. Stožer nastoji održati barem neka ograničenja javnog okupljanja i spriječiti da se veća mnoštva ljudi nađu tijesno nabijena, kao u kafićima, na vjerskim ili sportskim događajima, popularnim koncertima, a organizatori i ugostitelji, koji već drugu godinu gube velike zarade, htjeli bi suprotno. Pronalazi se neke kompromise, kao što je dozvola da ugostitelji rade na terasama, ali ne u zatvorenom, no time nisu zadovoljni ni oni, ni gosti, ni epidemiolozi. U stvarnom životu to znači da se ljudi okupljaju neformalno, pa ako im ne daš u kavane, restorane i na koncerte, skupljat će se na plažama ili u parkovima, a policija neće ni pokušati da ih natjera na održavanje fizičke distance.

Tako i ova brojčano uspješna sezona protječe uz zabrinute poglede prema epidemiološkim kartama, na kojima je hrvatski dio jadranske obale prije par mjeseci bio zelen, sada je narančast, a uz dnevne brojke od više od 300 zaraženih svi se pitaju kada ćemo i pocrveniti.

Ali količinska uspješnost, u kojoj kao da goste i noćenja tovarimo na lopate, ima i tamnu stranu koja nije od jučer: čitav hrvatski turistički bum već se decenijima – barem od 2000. – odvija uz sve nezajažljivije žderanje prirodnih resursa. Čim je nestao strah turista od ratova iz devedesetih, porastu potražnje jurnula je u susret i naglo rastuća ponuda. Tradicionalno turistički gradovi, od Dubrovnika do Istre, prebacili su u višu brzinu, što je primjerice značilo da iz starog grada u Dubrovniku domaći stanovnici sve više iseljavaju jer svoje stanove i kuće mogu prodati strancima za basnoslovne cijene. I industrijski opustošeni Šibenik otkrio je i razvio mnoge lokacije koje su gostima prijatne bilo za sunčanje i kupanje, bilo za lutanje malim, kamenom popločanim kaletama među kamenim kućama, bilo za opuštanje po terasama ili uživanje u umjetničkim događajima. Split, vječno “prolazište”, počeo je naveliko usisavati goste, također nudeći lijepe ambijente malenih trgova, uličica i radnji tipičnih za ovaj dio Mediterana.

Istodobno, gradske se vlasti u svim tim gradovima muče s prometom koji stara struktura ne može progutati, uske ulice ili gradska vrata zagušena su i golim prometom ljudskih tjelesa, kič turističke ponude ili neukusne ‘kutije’ klima-uređaja nagrđuje upravo te starinske ambijente bez koje turistička ponuda gubi sviju glavnu privlačnost i draž…

Izvan gradova, u manjim mjestima ili u do jučer jedva taknutoj prirodi, to proždiranje najvrednijeg resursa očituje se u divljoj gradnji gdje god se okreneš, u “zapasavanju” javnog dobra, tj. obale neposredno uz more, po kojoj bogati investitori samovoljno grade terase hotela i restorana, molove za ekskluzivni privez jahti ili plaže pod sumnjivim koncesijama na koje ne puštaju ni domaće stanovnike niti goste koji nisu njihovi.

OGORČENJE: Ogorčenost javnosti kulminirala je početkom jula u Vruji, jednoj od takvih uvala koje su onima koji se potrude doći do njih nudile divan prizor intaktne plaže, čistog mora i ambijenta mira i tišine. Već godinama u jednoj od uvala uz Vruju (naziv dolazi od vrulje, podvodnog izvora slatke vode) počeo se divljom gradnjom širiti tipični ‘poduzetnik’ Stipe Latković, koji je uz mnoge dobre političke veze (npr. s nekadašnjim premijerom, a sadašnjim predsjednikom Zoranom Milanovićem), a slabe pravne podloge i dozvole, osvajao sve više prostora i uz more i iznad njega. Četvrtog jula novinarke i novinari, aktivisti i kulturne stvarateljice, stanovnici okolnih sela i malih mjesta organizirali su na tom mjestu “Festival bespravne gradnje”, na kojem su vizualnim prezentacijama, pjesmom, predavanjima i raznim drugim formama izvijestili javnost o svemu što se tu nakupilo: gradnji bez dozvole, neovlaštenom zaposjedanju državnog zemljišta, osvajanju pomorskog dobra… Festival su upriličili na licu mjesta, na molovima i plažama koje je Latković rezervirao za platežno sposobne goste ‘svojeg’ “resorta”, pred građevinama koje je dao izgraditi za smještaj gostiju. Tako su, posredstvom televizijskih izvještaja, svi mogli vidjeti o kojim se razmjerima otimačine radi.

Dakako, svakog je čuda za tri dana dosta, pa će eventualne akcije onih koji su odgovorni (od građevinske inspekcije do javnog tužilaštva) ovisiti o tome koliko će mediji i organizacije civilnog društva nastaviti pritiskati da institucije ispune svoje odgovornosti.

Jedna karika u lancu odgovornosti upadljivo nedostaje: lokalna samouprava, kojoj zakoni daju velika ovlaštenja u prostornom planiranju, pa je znatnim dijelom i odgovorna za ovakve zloupotrebe. U Hrvatskoj je lokalna samouprava usitnjena stvaranjem velikog broja jedinica (više od 500, u usporedbi s nešto više od 100 početkom 90-ih); općinu ponekad čini svega nekoliko sela, pa često nema kapaciteta i ljudskih resursa da prostorne planove i odluke o konkretnim zahvatima donose na osnovi dobrih strategija dugoročnih procjena mogućih štetnih utjecaja. Nije tajna da u mnogim mjestima bogati investitori mogu dobiti povoljne odluke za relativno malu vrijednost koruptivnih ‘protuusluga’.

To se nedavno počelo mijenjati u nekim od većih gradova (dapače, u dvama najvećima – Zagrebu i Splitu), u kojima su na lokalnim izborima prošlog proljeća pobijedile upravo koalicije koje su programski nudile raskid s takvom praksom. Premda je još daleko do trenutka u kojem će i biračice i birači u manjim sredinama uskratiti povjerenje dugo vladajućim partijskim elitama, ova promjena je ipak privukla mnogo pažnje, pa ako sljedećih godina nove gradske vlasti opipljivo pokažu da se može i drukčije, ohrabrenje će vjerojatno djelovati i na one manje.

Prvi potezi već se vide: i zagrebačka i splitska uprava daju jasan prioritet zadovoljavanju potreba građana pred pogodovanjem profitnim interesima. Istodobno, i jedna i druga se suočavaju s tim koliko je teško i komplicirano upravljati kompleksnim organizmom kao što je grad, u kojem je sve povezano, pa rješenje jednog problema, kad ga se i uspije dobro planirati i ostvariti, često izaziva nekoliko novih. Ali je pred njima još nekoliko godina.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.