Džejn, koja je izborila pravo na abortus

15. July 2022.
Ilegalni abortus je, kratko rečeno, legalna smrt žena, američke feministkinje su to dobro znale. Jedna od takvih grupa bila je „Džejn“, ženska organizacija nastala u Čikagu s ciljem da ženama pribavlja usluge abortusa koji je tada bio zakonom zabranjen.
Abortion Mississippi
Klinika u Džeksonu koja obavlja abortuse u državi Misisipi. Foto: Beta/AP Photo/Rogelio V. Solis

Piše: Zorica Mršević, Novi magazin

Ukidanjem prava na abortus ljudski život neće biti ništa svetiji, samo će životi ženskog dela čovečanstva biti obezvređeni. Oni koji govore o „čedomorstvu“ svesni su da to jednostavno nije istina, ali taktičnije je pozivati se na apstraktna prava embriona i tradicionalne vrednosti umesto reći da se suštinski zalažu za legalizaciju ženskog ropstva. Umesto što muškarci vode bitke protiv abortusa okrivljujući žene za ubistvo, treba da nauče i da dele odgovornost za zaštitu života.

Suočene sa izborom između poštovanja zakona i sopstvenih života, većina žena u situaciji neželjene trudnoće odlučuje se za sopstveni život. To je izbor ispunjen osećanjem krivice i samoprebacivanjem.

Godinama pre nego što je legalizovan abortus, milioni žena su načinili taj izbor. Ponekad su ga platile svojim životima, u boljim slučajevima doživotnom sterilnošću. Za žene s novcem, bar je fizička, zdravstvena opasnost bila manja. Skupi doktori ili izleti u inostranstvo oduvek su bili pristupačni onima koji su mogle da plate. Siromašne žene bez dovoljno novca bile su u klopci.

Širom SAD krajem šezdesetih godina, pošto je abortus bio zabranjen, pod uticajem feminističkog pokreta osnivane su grupe s ciljem da pomognu ženama u nevolji. Znale su da je nemoguće potpuno ukinuti abortus: očajne žene će uvek pronaći načine, dovodeći svoje živote u opasnost. Milioni žena će nastaviti da krvare sve do smrti na mestima na kojima se obavljaju ilegalni abortusi. Ilegalni abortus je, kratko rečeno, legalna smrt žena, američke feministkinje su to dobro znale.

Jedna od takvih grupa je bila „Džejn“, ženska organizacija nastala u Čikagu s ciljem da ženama pribavlja usluge abortusa koji je tada bio zakonom zabranjen. Žene u tim organizacijama dolazile su u neposredan dodir sa očajem, patnjom i iskusile su iz prve ruke košmare ilegalnog abortiranja. Te žene su odlučile da pribave sigurniji put ženama koje su se u situaciji neželjene trudnoće opredelile za abortus. Ali „Džejn“ je prevazišla većinu sličnih grupa jer nije samo organizovala administrativni prihvat zainteresovanih žena, ilegalni medicinski postupak i lekare voljne da se time bave, žene iz grupe Džejn su vremenom počele i same da vrše abortuse! Sudski slučaj koji je u to vreme potresao američku javnost Rou protiv Vejda dospeo je na Vrhovni sud. Žena koja je zahtevala pravo na abortus bila je Teksašanka Norma Mekorvi koja je vodila spor sa državom Teksas u kojoj je abortus bio zabranjen, protiv okružnog tužioca Dalasa Henrija Vejda. U tom sporu njen javni pseudonim je bio Džejn Rou. Norma je bila devojka u ranim dvadesetim godinama i trudnoća čiji je prekid tražila bila joj je već treća. Nije mogla da upotrebi argument silovanja jer je njena trudnoća bila rezultat dobrovoljnog seksualnog odnosa, a kada nema prijave policiji za silovanje protiv konkretnog učinioca, nema ni tog argumenta. Proces je trajao godinama, neželjeno treće dete je rođeno i dato na usvojenje, kao i njena prethodno rođena deca. Feministički časopis Ms. je 1973. godine objavio fotografiju eksplicitnog sadržaja na kojoj se nalazila mrtva dvadesetsedmogodišnja žena koja kleči, okružena krvavim peškirima. Ta žena se zvala Džejn Santoro i umrla je sama u agoniji sepse, u motelskoj sobi nakon neuspelog abortusa 1964. godine. Santoro je bila majka dve male ćerke koja je napustila svog nasilnog muža.

Želeći da na simboličan način podrže tu teksasku parnicu koja je dospela i na Vrhovni sud, kao i sve Džejn u situaciji neželjene trudnoće, žene čikaškog ženskog pokreta svoju grupu za ilegalne abortuse su nazvale „Džejn“. Taj naziv je ujedno delovao umirujuće na žene koje su im se obraćale za pomoć jer su već i u susretu sa samim nazivom osećale da će im „Džejn“ pomoći. I nisu se prevarile. U Čikagu, ako si bila siromašna, a bio ti je potreban abortus, pozvala bi „Džejn“. Službu je kasnih šezdesetih osnovala jedna od osnivačica čikaškog ženskog pokreta. Počele su kao ilegalna, feministička, abortivna služba koju su vodile žene za žene. Kada bi žena pozvala „Džejn“, dobila bi odgovor sa trake: „Ovo je Džejn iz ženskog pokreta oslobođenja. Molimo vas da ostavite svoje ime i broj i neko će vas uskoro pozvati.“ Na svaki poziv članice grupe su uzvraćale pozivom i preuzimale rešavanje slučaja neželjene trudnoće. Kada je „Džejn“ u proleće 1973. prestala da postoji, na osnovu dokumentacije bilo je evidentno da je izvršila minimum 11.000 abortusa. Džejn je aktivno radila kako na prikupljanju sredstava tako i na smanjivanju troškova, ali doktoru je moralo da se garantuje prosečan broj žena nedeljno, tj. određen očekivani nivo njegove zarade.

Aktivistkinje grupe su počele da prisustvuju abortusu, u početku kao pomoćna radna snaga. Prisustvujući abortusu, držeći ženu za ruku, razgovarajući sa njom i među sobom, shvatile su da sama procedura koju su posmatrale i nije toliko komplikovana. Počele su da obavljaju tehničke postupke, kao što je striktna dezinfekcija, davanje injekcije, uvlačenje spekule i sve pripremne radnje za abortus. Naučile su da same urade kompletan abortus tipa D&Cs i da izazovu pobačaj. Ispostavilo se vremenom da njihov „doktor“ zapravo nikada nije završio studije medicine. Umesto da traže novog lekara, žene su počele da primenjuju naučeno.

Kada su posle jedne od mnogih policijskih provala sve članice grupe bile uhapšene i rad grupe na abortusima bio prekinut, mreža podrške, na sreću, nije prestala. Žene koje su zvale ilegalnu abortivnu grupu „Džejn“ organizovano su prihvatane i prevožene u okolne gradove u kojima su postojale slične ženske grupe za ilegalne abortuse ili u Njujork, gde je abortus bio dozvoljen.

Januara 1973. Vrhovni sud je legalizovao abortus, a Džejn je nastavila svoj rad sve dok u proleće 1975. nisu otvorene prve legalne klinike za abortuse u Čikagu. Tada je bez fanfare grupa prestala da postoji, „Džejn“ žene su ispustile kolektivni uzdah olakšanja. Kroz sopstveno iskustvo znale su da razlika između dobrog i lošeg abortusa nije u dozvoljenosti ili ilegalnosti već u kvantitetu i kvalitetu dobijenih informacija, kontroli koju žene imaju ili nemaju nad samim postupkom i uvažavanju koje im se ukazuje ili ne.

Zorica Mršević (Beograd, 7. oktobar 1954) srpska je profesorka, pravnica, istraživačica i aktivistkinja za ljudska prava, posebno poznata po svom akademskom radu i doprinosu u oblasti ženskih ljudskih prava i feminizma, kako na lokalnom tako i na međunarodnom nivou.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click