Društvenost

12. April 2020.
Koja društva bolje prolaze u pandemijama, individualistička ili kolektivistička? Biće zanimljivo kada se, posle povratka na normalno stanje stvari, budu upoređivali i analizirali podaci. Do tada možemo da teoretišemo. Šta bismo očekivali da je odgovor?
vladimir-gligorov-mcb
Foto: Medija centar Beograd

Piše: Vladimir Gligorov

Najpre, o kakvom problemu je reč? O javnom zlu, globalnom. To znači da bismo svi mogli da obolimo, dakle broj se ne smanjuje sa, da se tako izrazim, konzumiranjem virusa. Ali se širenje bolesti može zaustaviti ako se ne prenosi, tako što će se smanjiti bliskost odnosa među ljudima, ako se smanji društvenost merena brojem interakcija, recimo.

Ovo, usput, buni geopolitičare. Javno zlo je globalno, što znači da je potrebno globalno upravljanje smanjenjem negativnih posledica. Dakle, povećana globalizacija. Ili bar evropeizacija jer već postoje ustanove koje bi mogle da budu od koristi. Ali je sredstvo suzbijanja izolacija pojedinaca, zajednica, gradova, regija, država. Kako, opet, javna zla kao što je epidemija nisu neverovatna već očekivana, mada nije predvidljivo kada će izbiti, ali imamo dugo iskustvo s njima, globalna pripremljenost svakako je poželjna. Prebacivanje zla na druge ne smanjuje zlo kod kuće, što je razlog da se i zove javno zlo.

Načelno, individualistička društva bi trebalo da su manje društvena; trebalo bi da je društvena distanca između ljudi veća. Što bi trebalo da onemogući širenje epidemije. Da bi tako i bilo, potrebno je da su zadovoljena tri uslova. Jedan je da su dobro razvijene javne službe – zdravstvo, socijalno staranje, pomoć i podrška svake vrste – sve što zamenjuje porodicu, prijateljstva, zajednice. Drugi je da je uslužni sektor privrede dobro razvijen i da može da nastavi da dostavlja robu i usluge i u vreme epidemija, mada u umanjenom obimu, svakako. Treći je da su ljudi moralni, pa ne mare samo za sebe već vode računa o tome da od njihovog ponašanja zavisi zdravlje drugih.

Ukoliko neki od tih uslova nisu zadovoljeni, individualistička društva mogu da se suoče s većim problemima. Uzmimo da su javne vlasti, blago rečeno, neefikasne ili, gore rečeno, korumpirane. Neće biti potrebne podrške, bar ne za sve i podjednako, a i neće postojati spremnost da se nalozi vlasti slušaju.

Recimo, ako ne verujete lekarima jer mislite da su nekompetentni i korumpirani, bar oni koji su vama dostupni, ne morate ni da verujete da je zaista reč o javnom zlu, pa čak ni da je reč o epidemiji već da je zapravo sve to posledica zavere sa jednim ili drugim zlim, po vas, ciljem. Tako da ograničenja koja vam se nameću doživljavate kao nedobronamerna jer cenite po iskustvu.

U tim okolnostima porodica i druge društvene veze mogu da bude veoma korisne. Hrana se sprema kod kuće, sredstva, recimo finansijska, su zajednička, dok se odnosi sa spoljašnjim svetom smanjuju. Takođe, briga za slabije ne zavisi od javnih službi. I konačno, briga za druge je gotovo inherentna porodici i manjim društvenim grupama, koje se i organizuju kako bi se sarađivalo.

Problem može da bude, i često jeste, što kolektivno vrednovanje o tome kome šta pripada, recimo u vidu važnosti i pažnje, ne mora da bude u skladu sa rizikom koji svakome pojedinačno donosi moguća obolelost. Uzmimo da imate kolektivističko vrednovanje da su mlađi važniji od starijih, pa, recimo, stariji idu u kupovinu ili preuzimaju veći rizik nego mlađi jer bi tako trebalo da bude. To bi negativno uticalo na napore da se umanje negativne posledice epidemije, recimo po broju umrlih. Isto važi i ukoliko žene manje izlaze iz kuće nego muškarci, a zapravo je rizik težih posledica bolesti veći za muškarce.

Tada bi individualizam bio bolji. Naravno, mnoge druge stvari utiču na to koji tip društvenosti ima veći uticaj, pozitivan ili negativan, na širenje epidemije i na njene posledice. Recimo, ako su mladi na radu u inostranstvu, a stariji ne mogu da se oslone na javne službe jer su rđave, tada kolektivizam, koji bi mogao biti koristan, naprosto nije dostupan.

Ako ne verujete lekarima jer mislite da su nekompetentni i korumpirani, bar oni koji su vama dostupni, ne morate ni da verujete da je zaista reč o javnom zlu

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click