Dimitrije Boarov: Zakrčena Slovenija

30. August 2021.
Vlada Srbije bi najviše učinila za prihvatljivost čuda s litijumom ako bi hitno donela neki kredibilan plan o sanaciji krajeva koji su već zagađeni u Srbiji.
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dimitrije Boarov

Kad posle sat i više čekanja kod Bregane uđete autom u Sloveniju, brzo ćete se uveriti da je reč o prelepoj i uglavnom veoma dobro uređenoj zemlji, osim što je kroz nju teško putovati kolima. Poslednjih dana avgusta gužve na auto-putevima i drumovima “zelene dežele” su neopisive, a domaći stanovnici kažu da je tako i leti i zimi jer je takva i ovdašnja turistička ponuda, a tu je i tranzitni položaj države. To se posebno vidi ovih dana kada iz Istre, a i cele Dalmacije na stotine hiljada ljudi iz Austrije, Švajcarske, Nemačke i drugih severnih zemalja krenu kući svojim prevozom na kraju bogate “postkovid sezone”. Na raskršću kraj Ljubljane bacio sam pogled na auto-put prema Kopru, kolone u oba pravca bile su krcate i u zastoju. Svi kažu da je vikendom tako do mora, pa se na taj put ne možete uključiti ni mnogo ranije, na primer u Celju. Još nisam pokušao da skoknem u lepi glavni grad Slovenije, ali siguran sam da se krkljanac na međugradskim putevima sigurno seli i u same gradove. Uostalom, i protekle nedelje ljubljansko “Nedelo” (list koji se radnim danom zove Delo) kao glavnu temu uobičajene ankete sa građanima ima pitanje kako provodite vreme u saobraćajnom zastoju. Neki kažu da se preko mobilnog telefona obaveste gde su zastoji, pa ih tako izbegavaju, drugi se uzdaju u strpljenje i muziku u kolima, treći gunđaju što su sve kulturne i javne institucije nabijene u centar grada, pa im se ne može prići, ima i onih koji rešenje vide samo u izmišljanju “teleportovanja” itd. Niko ne traži proširenje postojeće drumske mreže, izgradnju novih auto-puteva ili ulica “na sprat”.

Taj otpor prema proširenju komunikacija na račun još neasfaltiranih prirodnih i zelenih podloga treba razumeti jer je reč o maloj državnoj teritoriji u kojoj je upravo zelenilo glavni ukras. Uostalom, zar nije prethodna slovenačka vlada (ona Cerarova) pala upravo na predugovoru da im Kinezi od Kopra do Pivke dodaju još jedan železnički kolosek kako bi Koparska luka bila još bolje iskorišćena. Slovenci su tu ideju odbacili iako je rašireno uverenje da vode računa o svakoj pari koju mogu da zarade. Dobro, možda je tu bilo još nekih “geopolitičkih razloga”, a i zebnje da će Slovenija postepeno postati nosač tereta koji putuje u Srednju Evropu. Svejedno, ovdašnjim ljudima i njihovoj državi ostaje problem kako uskladiti ekonomske interese sa željom da se očuva lepi prirodni ambijent, a poveća protočnost kroz njega.

Ovaj samo naizgled benigni politički i ekonomski problem u Sloveniji spominjem ovde zbog toga što se i pitanje ekološke zaštite Srbije počinje napokon postavljati kao jedno od prioritetnih, pored onih drugih nerešivih i izvikanih političkih pitanja oko njenog “dovršavanja” kao države, koja priznaje na kojoj teritoriji vlada i koji je stanovnici te teritorije prihvataju. Nažalost, u našem slučaju kod svakog projekta za koji je jasno da nosi rizike zagađenja šire okoline u žestoke polemike ulazi i rašireno nepoverenje ljudi da će država biti u stanju (ili čak imati političku volju, kako se to uvijeno kaže) da doista kontroliše investitore s kojima bez javnosti i javnih konkursa ulazi u posao. Ciljam, dakako, i na projekat s Rio Tintom i famoznim potencijalnim rudnikom litijuma u Zapadnoj Srbiji (koji je dočekan na nož i kod mnogih interesnih grupa i kod mnogih stručnjaka za zaštitu okoline). Očigledno je da galama da će taj projekat “doneti milijarde dolara i hiljade radnih mesta” više ne deluje čudotvorno kod naroda i da se širi strah od dalekosežnih zagađenja čitavog regiona. Taj strah povećavaju slučajevi oko RTB Bora i Majdanpeka, kao i notorne devastacije okoline oko površinskih kopova uglja nedaleko od Beograda. Vlada Srbije bi najviše učinila za prihvatljivost čuda s litijumom ako bi hitno donela neki kredibilan plan o sanaciji krajeva koji su već zagađeni u Srbiji (ili su zagađeni u samom Beogradu).

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click