Dimitrije Boarov: QUE SERA, SERA

20. January 2024.
Ova sedmica protiče u znaku 54. Svetskog ekonomskog foruma u Davosu, iako je već prvi pogled na „dnevni red“ ovog čuvenog skupa upućivao na zaključak da će se ovoga puta rasprava voditi u širokom okviru sve gušće čorbe raznorodnih zabrinjavajućih tema koje opterećuju današnje svetske prilike, a sa malo precizno artikulisanih odgovora na goruća pitanja: šta će biti sa našom planetom preko koje leti sve više dronova, supersoničnih aviona i raketa; „bez obnove poverenja“ među državama, verama i nacijama; sa neizvesnim kreacijama privrednog rasta i stvaranja radnih mesta za novu epohu; uz nejasno sagledavanje budućih efekata „veštačke inteligencije“; i sa nejasnom „dugoročnom strategijom“ u borbi za zaustavljanje negativnih klimatskih promena. Ta razuđenost dnevnog reda preslikana je i nastavljena u prvom danu ovogodišnjeg Davosa (drugi i treći dan pisac ovog teksta nije mogao da prati), pa je sve podsetilo na onu čuvenu pesmicu „Que sera, sera“ (...to ne znamo ti i ja).
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Autor: Dimitrije Boarov,  Izvor: Novi magazin

Reč je dakako o famoznom šlageru koji je Doris Dej otpevala u Hičkokovom filmu „Čovek koji je previše znao“ iz 1956. godine, a čiji refren na našem jeziku otprilike glasi – šta će biti, biće. U stvari, i mnogo pre ovog šlagera, Miroslav Krleža je napisao (citiram po sećanju) da „nigdar nije bilo, da nekak nije bilo“. Ipak, ono što je ovde poražavajuće je upravo to da ni posle svih istorijskih iskustava i svakakvog napretka nauka, mi teško možemo danas proniknuti ni u ono što nam sprema godina pred nama. To jest, da su globalni rizici i sukobi postali takvi da je svako predviđanje budućih događaja neizvesno, i na planu svetske bezbednosti, i u domenu ekonomskih izgleda, i kod klimatskih promena.

Kad je reč o tekućim ratovima u Ukrajini, u pojasu Gaze na Zapadnoj obali, na izlasku Sueckog kanala kod Jemena i u pojedinim krajevima Afrike, te sa napetostima u Kineskom moru oko Tajvana ili oko Kosova (hajde da i to dodamo, da Srbi ne bi ovoga puta „zaostali“ u nekoj globalnoj krizi), malo se šta novoga može reći i posle Davosa. Jedino je sigurno da se teško mogu uočiti znaci nekih velikih inicijativa za smirivanje bar vatrenih sukoba. Uostalom, među 2.800 učesnika Davosa iz 120 zemalja uočljivo je da nije bilo vodećih ljudi SAD, Rusije i Kine (što je ranije ponekad bio slučaj). Kad je reč o Srbiji, u Davosu je i ovoga puta bio predsednik Srbije Aleksandar Vučić (kao „naš čovek koji suviše zna“). Pošto pisac ovih redova, zbog štamparskih rokova, još ne zna šta će Vučić govoriti u Davosu, ovde mogu samo reći da je logično što je na ovaj otmeni forum otputovao – tim pre što je početkom ove godine napomenuo da priprema najnoviji „Maršalov plan za Srbiju“ u narednih deset godina – što je sigurno u vezi sa problemom obezbeđivanja finansijskih sredstava u svetu za krupne investicije koje najavljuje, kako bi se „izmenilo lice Srbije“.

Naime, Vučić je najavio ozbiljna ulaganja u naoružavanje Srbije (preko milijardu evra), kao i pripremu infrastrukture u Beogradu za Expo 2027, za premeštanje Beogradskog sajma na Surčinsko polje, za podizanje „nacionalnog stadiona“, izgradnju pruge do tih objekata, kao i za pripreme za kopanje Beogradskog metroa i podizanje novog mosta preko Dunava kod Ada Huje, itd., uz već započete radove na brzim prugama, autoputevima, saobraćajnim koridorima i mostovima u drugim delovima Srbije.

Vučić sigurno zna da u „ruskoj biblioteci“ nema para za sve njegove planove, ali možda ne zna da su priče njegovih tabloida o ubrzanoj ekonomskoj propasti Zapada puke tlapnje

Prema dostupnim podacima, Srbija je investicije već popela do blizu 25 odsto svog BDP-a, što je doista visoko, da ne kažem previsoko za njenu privredu i za njeno građanstvo, kojima, takođe, prete raznovrsni spoljni rizici zbog ne tako veselih izgleda za svetsku privredu u 2024. godini, a tu je i nepriznata unutrašnja politička nestabilnost, koju nisu smirili (već možda i uvećali) tek protekli parlamentarni i lokani izbori.

Nastavljajući „politiku obećavanja“ Vučić ne napušta koncept „permanentne predizborne kampanje“(pod izgovorom opcije ponavljanja izbora u Beogradu), ali se njegovo geopolitičko vrludanje, pretežno na „istočnoj strani“, jednog trenutka može sudariti sa potpunim pogoršanjem evropskih i svetskih prilika. On sigurno zna da u „ruskoj biblioteci“ nema para za sve njegove planove, ali možda ne zna da su priče njegovih tabloida o ubrzanoj ekonomskoj propasti Zapada puke tlapnje. Uostalom, berzanski indeksi u Njujorku, Parizu i Frankfurtu rastu ovih dana i svet se priprema za svetsku stopu privrednog rasta od oko 2,9 odsto, što i nije toliko loše za trenutno zaraćeni svet.

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click